Lepi nesrećni dani jedne mladosti: Branko Kukić o kulturnoj politici, studentima u blokadi i umetnosti kao otporu haosu 1Foto: Antonio Ahel/ATAImages

Imati poneku knjigu iz elegantnih izdanja Gradca, koje je dizajnirao legendrani Mile Grozdanić, odlika je svake dobre kućne biblioteke, a za pojedine od njih pasija je imati sve brojeve časopisa Gradac.

Međutim, bez tih knjiga ostaće one druge – javne bibliotke.

Naime, uslovi ovogodišnjeg otkupa su takvi da je većina uduženja izdavača čiji članovi su oni najznačajniji za domaću kulturu rešila da ga bojkotuje i to obrazložila u nekoliko saopštenja, pokušavajući da i javnosti i nadležnima, pre svega Ministrastvu kulture koje otkup ogranizuje, predoči šta su problemi i predloži kako ih rešiti.

Odgovora, međutim, nije bilo.

Štaviše, u međuvremenu je obznanjeno da su poništeni i konkursi iz oblasti savremenog stvaralaštva na nivou grada, a rezultati republičkog kokursa nisu objavljeni iako je po procedurama prošlo dva meseca od kada su poslednji projekti na ovaj konkurs prijavljeni.

Vrhunac je da je obesmišljen i program srpske prestonice kulture što je ove godine trebalo da bude Zrenjanin jer je i konkurs za sredstva za programe u ovom projektu poništen.

U takvoj klimi za kulturu, ali i svim onim dešavanjima koja je prate, odnosno opštoj krizi u ovdašnjem društvu razgovarali smo sa piscem i izdavačem, urednikom izdavačke kuće i časopisa Gradac Brankom Kukićem.

Šta sve oni koji su propisali pravila otkupa ne znaju o knjigama i izdavaštvu, a može im biti korisna smernica?

– U ovom važnom pitanju izdavaštva javno sam govorio više puta. I sada tvrdim da je sistem otkupa knjiga u osnovi nelogičan i pogrešan. Prvo, pogrešan je kriterijum otkupa. Naime, kompetencije komisije za otkup su u drugom planu umesto da budu u prvom. Komisija (pod uslovom da bude stručna, а kod nas su sve komisije „stručne“) predlaže knjige koje treba otkupiti, ali konačnu odluku o kupovini donose bibliotekari, koji su u većini slučajeva neobrazovani i neobavešteni, pa se uglavnom događa da se najvažnije knjige otkupljuju u najmanjem broju primeraka. Ispada da je stručna komisija u stvari servis čija je stručnost u drugom planu, umesto da bude obrnuto. Drugo, država od izdavača traži rabat veći od onoga koji traže knjižare. Ukidanje rabata bi bio dodatni stimulans za izdavače. Ali ovde je država uvek ona koja zakida onome ko ulaže i proizvodi. Treće, država bi morala da razlikuje one izdavače čija je osnovna namera da namlate pare, koji objavljuju belosvetske hitove i treš, od onih koji izdavaštvo razumeju kao najvažniji segment kulture, koji jednoj kulturi daju smisao, vrednost i značaj. Zbog toga Gradac decenijama trpi posledice ovakvog odnosa prema otkupu. A što se bojkota otkupa tiče, interesantno je da ga bojkotuju i oni koji su svih ovih godina mlatili velike pare za svoja kvalitativno sumnjiva izdanja. Među njima ima i onih vlasnika izdavačkih kuća koji su učešćem u ranijim vlastima bili u prilici da menjaju pravila otkupa, ali nisu ništa preduzeli. A ja sam, kažem, od početka tvrdio da je način otkupa poguban, poražavajući i potcenjivački za važne i profesionalne izdavače.

A šta sa „kriterijumom“, po ingenioznoj zamisli Ministarstva kulture, da knjige treba da budu na ćirilici da bi se našle u otkupu?

– To je direktno ugrožavanje jedne kulture koja ima prednost da su Ustavom zagarantovana dva pisma. To govori o nerazumevanju dobre strane ove mogućnosti. U našoj kulturi uvek je bilo više „spasilaca“ od onih koje treba spašavati. Ovom „genijalnom spasilačkom intervencijom“ još više se stimuliše nepismenost, koja inače dostiže nivo zatucanosti kao modela našeg savremenog života. Srbija je postala zona u kojoj ima više „maučnika“ nego naučnika, kako je svojevremeno govorio Vinaver. Umesto da ravnopravna upotreba dva pisma bude prednost, to postaje putokaz politikantske stranputice. Sama pomisao da se latinično pismo dovodi u pitanje jeste ugrožavanje čitave latinske kulture, kulture koja je formirala najbolje tradicije Evrope i ostalog sveta, jer je latinska kultura jedan od temelja ove civilizacije. Zbog toga je pomenuta ideja u vezi sa latinicom oblik gubljenja orijentacije u vremenu u kome živimo. Dalje, postavlja se pitanje šta ćemo sa nacionalnim manjinama kojima je osnovno pismo latinica zbog jezika kojim govore? Šta ćemo sa 20% elementarno nepismenog stanovništva, onih koji kada pišu mešaju ćirilicu i latinicu jer ne razlikuju pisma? Pa, oni ne znaju da se pisanjem drugačije izraze! Zatim, na kome pismu ćemo da objavljujemo naše pisce i naučnike – dakle, da predstavimo našu kulturu – da bi o njoj više saznali ljudi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore? Šta ćemo sa Srbima u srpskim sredinama van Srbije u kojima je jedino pismo latinica? A šta sa čitaocima u dijaspori koji znaju srpski jezik, ali ne znaju ćirilicu? Ovom odlukom naša knjiga je „spala na jedno slovo“.

Mislite li da će studentski i njima pridruženi građanski protest uspeti da i to promeni u našem društvu?

– Mi smo sada svi u jednom galimatijasu podela. Sve je toliko zamućeno, tako da se ne vidi da stojimo u društvenom, mentalnom i egzistencijalnom plićaku. A što se studenata tiče, reći ću ovo: uprkos svemu o čemu smo prethodno govorili, mislim da u ovoj situaciji jedino mladi imaju i mogućnost, i pravo, i moć da podignu jedno posrnulo društvo koje se zaglavilo u đubrištu sopstvenog vremena. Ta njihova odvažnost često može da bude ona prokleta ljudska nada. Ti trenuci su odraz onog uzavrelog „životinjstva“ koji će – jer iskazuju suštinski ritam čovečnosti – ostati u istoriji vremena kao zanosi i prkosi. Takve trenutke sam i sâm doživeo one nesrećne ’68, u jednoj pogubljenoj mladosti, u tim „lepim nesrećnim danima“. Ako ništa drugo, to njihovo mladićstvo će ih ohrabriti i očeličiti u drugim brojnim izazovima u životu, kao što su ohrabrili i mene da se usudim i preduzmem sve ovo o čemu razgovaramo. Jer danas je sve pod znakom pitanja: buržoaska klasa, radnička klasa, crkvena hijejarhija, duhovni život, društveni život, a iznad svega istina o čoveku, barem istina o onome što je od njega još ostalo. Ovakav način protesta i protivljenja u budućnosti može doneti samo dobro. To je još Stjuart Mil u XIX veku razumno obrazložio: „Društvo može, a u važnijim slučajevima svakako i mora, da nadzire dela, bilo koje vrste, koja bez opravdanih razloga nanose štetu društvu, i to izražavajući svoje negodovanje, a po potrebi i aktivnim uplitanjem.“ Vidite, sve je rečeno, ali nije ni pročitano, ni shvaćeno.

Time se vraćamo i na najvećeg ovdašnjeg prosvetitelja – ne peva se slučajno njegova „Vostani, Serbije“ gotvo poput himne na protestima – i njegovu verovatno najpoznatiju krilaticu: „Knjige, braćo moja, knjige…“ A vraćamo se i na problem kako da te knjige, dobre, kvalitetne, stignu do onih koje treba da prosvete. Mislite li da se može promeniti paradigma ovdašnje kulturne politike koja sad već decenijama ide od zla na gore?

– Eto, ponovo se vraćamo knjigama, odnosno kulturi. Ali problem je u tome što mi i dalje sa knjigom ne stojimo dobro. U vezi sa ovim, reći ću vam šta je Jovan Jovanović Zmaj u jednoj svojoj pesmi rekao povodom Dositeja Obradovića, i sa horskih pesmama današnjim: „Dositije nije umro, / ne umire ta visina, / Dositije s’ podmladio, / pa se zove omladina.“ A kada smo već kod Zmaja, da vam kažem i ovo što je on davno, davno ispevao: „Slobodu zbora / gde god su stisli / to jače buja / sloboda misli.“ Još i ovo (srpskom rodu): „Jesi l’ umro, rode? – Nisam! Nemoj ni umreti! / Jer taj nije umro / kom se strašno preti.“ A za današnjeg i ovdašnjeg „vladaoca“ specijalno ovo: „U ruci mi čaša / pivom nalivena: / Čini mi se more – / na njemu je pena.“ Sve ovo je napisano pre gotovo vek i po. Isti zanos, isti ponos, a mašina troši gorivo i šlajfuje u mestu. Razmisliti o ovome!

Uprkos svemu, da se na kraju vratimo umetnosti. U aktuelnom trenutku kada je sve, pa time i umetnost i kultura, svedeno na estradu i populizam, kako vidite budućnost stvaralaštva – produkcija je velika, a vrednost je pod znakom pitanja.

– To je važno pitanje. Kako će izgledati budući svet i čovek iz perspektive umetnosti? Izgledaće, prvo, bez suštine, jer će čovek preći u drugi plan, u sopstvenu senku, ostaće prirepak evolucije. Ona evolucija sada ima ovu „evoluciju“ – veštačku inteligenciju. Zbog tog predosećanja upravo bi umetnost trebalo da prodrma svet. Govori se da se plašljivi, lenji, obmanuti, nezadovoljni, nesrećni, ubogi, ucveljeni i nemoćni ljudi svesno i nesvesno, voljno i nevoljno, uzdaju u Boga. Ali Bog nije trgovac, on ne radi istovremeno na „angro i detalj“, on stvara „na veliko“, a detalji su prepušteni čoveku. Zbog toga Bog nije odgovoran za sve. S druge strane, mnogi ljudi ne veruju u Boga. Ali toliko je velikih umetničkih dela upravo nastalo „istraživanjem“ Boga. Zar sâm taj proces nije čudesan i veličanstven? Za radoznalog čoveka sve postoji i ništa ne postoji. Pa tako i Bog – istovremeno postoji i ne postoji, što je takođe čudnovata zamisao. Zbog te prividne protivrečnosti, umetnost je uvek stajala pred Haosom koji uvek nadnosio nad svetom. I sama umetnost stvara Haos, ali graditeljski, kreativni Haos, u kojem su sve klice budućeg, još nestvorenog. Ali ne znači da je to jedini njen smisao i cilj, ne znači da umetnost taj Haos odobrava niti da se s njim miri. Umetnost grčevito, bučno i besno oblikuje Haos. To je njena zapovest – oblikovati Haos, da ne kažem upristojiti ga. Ko je pažljivo pratio temu Haosa u umetnosti, shvatio je otkud Haos u društvima i državama, pogotovo u samom čoveku. Umetnost je najčešće – zla kob stvarnosti. Čim postavi neko pitanje, umetnik ne čeka dugo da dobije odgovor u stvarnosti. Zbog ovoga je za mene važna svojevremena izjava filmskog reditelja Dušana Makavejeva: „Umetnost treba cimnuti, pa šta bude!“

Akcija opismenjavanja ćaka

Na temu ćirličnog pisma kao kriterijuma da bi neka knjiga bila otkupljena, Branko Kukić dodaje i ovo:
– Imam utisak da je ovde u pitanju „akcija opismenjavanja ćaka“ – te naša nove „džentrije“ i „elite“, da ne kažem „nove klase“. Ali ni to ne može da se dogodi preko noći – i za ludosti treba strpljenja. Nije ni svaki ćak „genija“, i on mora da prođe školu „za pačiće male“. Imam utisak da je u Srbiji važnije nepismeno nego dvopismeno stanovništvo. I na kraju, o ovome je svojevremeno pisao naš lingvista Ranko Bugarski u knjizi „Saga o ćirilici“ (sa upozorenjem da je ova knjiga štampana latinicom!): „Za nacionaliste je višenacionalna Jugoslavija bila neprirodna tvorevina, pa je rasturena da bi svako od njenih naroda bio svoj na svome; tako nije mogao da opstane ni ’mešani’ srpskohrvatski jezik, a u okviru srpskog je neprihvatljiva ’hrvatska’ latinica“.

Ovde nije preporučljivo slušati „volju naroda“

– Što se političke strane ovih događaja i građanskog protesta tiče, treba naglasiti da osnovni problem političke istorije Srbije jeste nepoznavanje mentaliteta i karaktera ovog naroda. To je najbolje definisao Slobodan Jovanović u jednom tekstu o Milošu Obrenoviću, rekavši da je Miloš morao da se bori protiv dva zla – protiv turske vlasti i protiv svoga naroda. Borbu protiv svoga naroda Miloš je vodio svojim lukavstvom, čvrstom rukom i sprdnjom pri kraju svoje vladavine shvatvši da Đavo još nije bio odneo šalu. Onima posle njega to nije uspelo. Sterija, Cvijić, Slobodan Jovanović, Ivo Andrić, Vladimir Dvorniković, Vladimir Velmar-Janković, Dragiša Vasić, Krleža – svi su oni o tome potanko pisali u svojim knjigama. Karakter ovog naroda ima – pored dobrih i plemenitih – niz negativnih osobina. Naš narod nema smisao za realnost, uz to je prek, sebičan, protivrečan, egocentričan, zlopamtilo, često se „ne obuva u istoj pameti“, sklon je laži, udvorištvu, osvetoljubiv je, pristrasan, neobjektivan, samohvalisav, vlastoljubiv, koristoljubiv… Činjenica je da su ljudi na ovim prostorima mnogo stradali od političara i ideologijâ, pa iz tog iskustva traže izlaze ne obazirući se na moral i dijalog. Neko će reći da su to osobine i velikih naroda. Da, ali velike narode je spašavala i usmeravala, svesno ili nesvesno, njihova velika kultura. Kultura je prvi postulat borbe protiv svih atavizama, predrasuda, zabluda, neobjektivnosti i zlih namera. Među narodom sa takvim osobinama nije lako uspostaviti dogovor i poverenje. To je činjenica o kojoj se ovde ne razmišlja. Zbog toga ovde nije preporučljivo slušati „volju naroda“. A šta da kažemo o Sterijinim rečima u predgovoru „Rodoljupcima“, tom „veselom pozorju u pet dejstvija“: „Dokle se budemo samo hvalili, slabosti i pogreške prikrivali, u povesnici učili koliko je ko od predaka naših junačkih glava odrubio a ne i gde je s puta sišao, donde ćemo hramati i ni za dlaku nećemo biti bolji; jer prostaci i mladi ljudi, koji se tako zapajaju, i ne misle da može biti i pogrešaka u nas, pak sve što im se predlaže, za čistu istinu i dobrodetelj smatraju.“ Zbog ovoga sam vrlo sumnjičav prema svim oblicima „građanskog protesta“, jer ovde sve „može da bude, al’ ne mora da znači“. Nemoguće je da se okupate u podzemnim vodama svesti ovoga naroda – ističe naš sagovornik.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari