Dino Mustafić: Društveni angažman intelektualaca je najčešće koristoljubiv

Nakon brojnih predstava koje je režirao po tekstovima Sartra, Joneska, Mrožeka, Molijera, Šekspira, Niks Vuda, došao je na red i Žan Žene i komad iz njegovog političkog ‘korpusa’ „Paravani“, čija je premijera zakazana za 5. i 6. decembar.

* Prvi put režirate u Novom Sadu i izabrali ste da to bude poslednji tekst Žana Ženea. Izvorno, u Francuskoj, jer se radi o političkom komadu, taj tekst dugo nije postavljan na scene, a mi ćemo u Srbiji moći prvi put da ga vidimo u pozorištu. Izbor ovog Ženeovog teksta, pretpostavljam, nije slučajan?

– Uvijek polazim od toga da je početak režije odabir komada kojeg ćete postaviti na scenu. Žene je kultni autor 20. vijeka, njegov dramski rukopis je najvišeg poetskog nivoa, neponovljiv, originalan i višeznačan. Eros i tanatos se susreću u ovom komadu inspirisan političkim događajima u Alžiru za vrijeme rata sa Francuzima, pa je to bio i razlog da se doživjelo kao subverzivno i kritičko od francuskog establišmenta. Zanimljiv je i taj nivo teksta u kojem se vidi neokolonijalni pogled na svijet, strah od različitosti, kulturalni rasizam koji stvara nepremostivu barijeru integracije sa orijentalnom kulturom, razvija predrasude, stereotipe i vojna neprijateljstva. Paravani su po meni Ženeovo najzrelije djelo koje za naslov koristi jedan scensko-tehnički elemenat kao metaforu i igru iluzionizma i deiluzionizma, sakralnosti i teatralnosti, sa više od pedeset likova u ovom monumentalnom djelu o ludilu rata i svijeta koji se raspada. Meni je ovo inspirativan materijal jer su to moje opsesivne priče o razlikama i sličnostima, o istorijskim griješnicima i izdajnicima, balzamiranim herojima, estetici umiranja na istorijskoj pozornici krvi i tla.

* Da li Ženeova promišljanja mogu da se odnose i na trenutna dešavanja na Balkanu?

– Svako veliko djelo ima taj potencijal da prepoznajemo svoju stvarnost ili prošlost u univerzalnosti priče, karaktera i odnosa, emotivnih i misaonih tokova. Zanimljivo da je Žene i sam boravio na Balkanu. Njegova biografija je burna, pa su i zabilježeni zatvorski dani i putovanja po našim krajevima opisani u u romanu „Dnevnik lopova“. Imao je svetački status u Francuskoj pa su Sartr i Deride bavili se njegovim životom i opusom u svojim studijama. Alhemijsko, ritualno, ponekad okrutno i sirovo jesu odlika njegovog pisma, kud ćete više razloga da ne prepoznamo i Balkan kod Ženea.

* Nedavno ste učestvovali i u programu u organizaciji „Peščanika“ povodom 25 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Možete li, s obzirom na to da ste sa Danisom Tanovićem još 2008. godine osnovali „Našu stranku“, koja je nedavno imala i odlične rezultate na lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini, reći gde smo danas, četvrt veka nakon tog sporazuma?

– Naša stranka je socijalliberalne orijentacije, nastala kao izraz socijalnog revolta među mnogobrojnim aktivistima nevladinih organizacija i jednog dijela umjetničke i akademske zajednice. Polazi od toga da je Bosna i Hercegovina neupitna kao država, ali da Dejtonski sporazum ne može biti prepreka ljudima koji žele da se dogovaraju, a ne samo pregovaraju kako bi održali status quo. Uz ovakav vladajući politički establišment nije moguće BiH povesti putem evropskih integracija. To su kriminogene etno oligarhije koje drže građane u istorijskom glibu, zaglavljene na periferiji svijeta.

Važno je da se bosanskom duhu vrati ono što mu pripada: dijalog, kompromis, respekt drugoga, nešto što smo mi znali da živimo, što smo nosili iz svojih porodica, a što je otrgnuto, destruirano ratom i post konfliktnom retorikom. Eto, te vrijednosti treba revalorizirati, reafirmirati preživjelu supstancu Bosne po kojoj je ona bila poznata i ljubljena zemlja – drugi su voljeli dolaziti u nju jer su se tu osjećali lijepo i zato što nikom nije bilo važno ko kojoj naciji ili vjeri pripada, već šta su ljudske i karakterne vrijednosti. Kada ovo govorim uvijek rizikujem iz današnje perspektive da zvučim patetično ili utopijski, ali to smo imali. Danas je sve to na tragu nestanka, jako sam nesretan radi toga. Lokalni izbori u Sarajevu i pobjeda kandidata multietničkih partija građanske orijentacije, poput Srđana Mandića u opštini Centar Sarajeva ili dolazak Bogićevića na čelo grada, vraća krhku nadu i ideju za Bosnu, a za takvu ideju se vrijedi boriti i sanjati je.

* Kako vidite ulogu intelektualaca i umetnika na ovim prostorima? Da li spadaju u „tihu balkansku većinu“ ili…?

– Bezinteresna angažovanost intelektualaca je danas prava rijetkost. I njihov društveni angažman najčešće je koristoljubiv, uklopili su se u sistem koji ih samo kao takve prihvata, u protivnom bivaju odbačeni kao kritičari društva. Oponirati vlasti znači opredijeliti se za neizvjesnu egzistenciju, marginalizaciju. Postoje umjetnici koji se odluče da se njihov kritički i poetički jezik jasno dotiče i sfere politike, i to autonomnim, intelektualnim sredstvima. Takve iznimno cijenim, smatram to najtežom intelektualnom pozicijom u kojoj čuvate svoje i profesionalno dostojanstvo kao  i slobodu.

* Upravo vi se i kroz svoje stvaralaštvo ali i kroz ukupan angažman za bolje društvo zalažete za humanije i zdravo društvo u kojem će tolerancija i dijalog biti podrazumevana osnova svega. Bili ste student, mlad čovek koji se tek formira, početkom ’90-ih kada su izbili ratovi u Jugoslaviji. Koliko vas je to obeležilo?

– Imam svoje strahove koje i ne krijem. Jedan od najvećih je gubitak dragih ljudi ili rastanak sa prijateljima. Moj svijet se sa ratom srušio, raselio moju raju, prekinuo mladost. Osjećam se kao u brzom vozu koji ne stane niti na jednoj  stanici, a slike pejsaža se smjenjuju takvom brzinom da ne mogu razaznati gdje se nalazim. To je vagon koji nisam birao, već sam ubačen u njega. Takav put bez oslonca, dragog saputnika na kojeg mogu glavu nasloniti može biti naporan i dosadan. To je metafora mog osjećaja kidnapovane mladosti – mnoga lica više nisam sreo ili dugo vidio, dolaze mi često u san, pomenuti vagon se sve više prazni, ostajem sam dok voz jurca prema svom kraju.

Susret sa prijateljima koji žive godinama van Sarajeva, a sa kojima sam proveo mladost, uvijek je emotivan, nabrajajući imena raje – gdje je ko – prođemo cijelu planetu, sve meridijane. Užasno mi nedostaju, nikada nisam to prebolio. Zgrade, ulice, objekti, mogu se obnoviti, duša ne!

* Da se vratimo Ženeu pred premijeru u subotu uveče u Novosadskom pozorištu… Sabato je govorio da se intelektualci moraju „staviti na stranu onih koji od istorije trpe, a ne na stranu onih koji istoriju prave“. Da li će se i u „Paravanima“ videti Ženeov odnos prema malom čoveku, marginalcu, gubitniku…?

– Pa ako hoćete da etički promišljate istoriju, što znači manje ideološki, morate se truditi da iskažete svu složenost i kompleksnost stvari. A onda je to najbolje vidjeti kroz sudbine običnih ljudi koje često nepravedno nazovemo „malim“. Za mene čovjek u istorijskoj oluji koji sačuva dobrotu i plemenitost, traganje za istinom jeste uzvišeno ljudsko biće.

* Kakvo vam je iskustvo bilo raditi sa ansamblom Novosadskog pozorišta koje ima veliki ugled i van Srbije? Nakon sjajnih Urbanovih predstava, skoro je bila i premijera Joneskovog „Nosoroga“, kojeg ste i vi svojevremeno postavljali na scenu…

– To je čudesan ansambl, izuzetne posvećenosti teatarskom procesu. Tehnički savršeni i umom otvoreni za istraživanje izuzetno su inspirativni za reditelje. Za mene se ovaj rad u pandemijskim okolnostima sa 23 glumca na sceni ponekad činio kao nemoguća misija, ali evo uspjeli smo doći do premijere. Ponosan sam na sve svoje saradnike, glumce i publiku koja će doći jer to je danas pravi podvig.

* Kako doživljavate rad i stvaranje u pozorištu s obzirom na pandemiju zbog koje je, svedoci smo, kultura baš „na udaru“?

– Pozorište je medij izgovorene riječi, kao što je i vizuelna umjetnost, počiva na dodiru ljudi na sceni u datom trenutku kojem prisustvujemo samo tada, to iskustvo viđenog, izgovorenog djelimo sa publikom u istom prostoru. Sve dok postoji takav feed back jeste činjenica teatarske umjetnosti i ima smisla baviti se ovim poslom. Da li će to biti ugroženo u budućnosti – mislim da neće sa vakcinacijom, ali će se druge stvari oko teatra izmijeniti što može biti vrlo neprijateljski nastrojeno prema umjetničkom jeziku i slobodi izražavanja.

* Sa Viktorom Ivančićem radite i na novom filmu… „Paviljoni“. O čemu se radi jer, kada se udruže jedan takav reditelj kao vi i jedan takav novinar kao što je on, mi puno očekujemo?

– Hvala na toj konstataciji. Uz pomenutog Viktora, čiji literarni rad beskrajno volim, na scenariju filma je i koautor Emir Imamović Pirke. Priča je sljedeća: Nakon što su godinama trpili torturu od strane zaposlenika i za svoj novac dobijali sve goru uslugu, grupa stanara privatnog staračkog doma „Paviljon“ odlučuje se na oružani ustanak. Muškarci i žene u poznoj životnoj dobi, pomoću ilegalno nabavljenog naoružanja, zauzimaju „Paviljon“, upravu i medicinsko osoblje uzimaju za taoce i ulaze u sukob sa snagama reda. Naizgled bezizlaznu situaciju pobunjenici pretvaraju u svoju prednost, privlače pažnju medija, manipuliraju političkom elitom na čije reakcije utiče činjenica da je do talačke krize došlo u izbornoj godini, dok na policiju pucaju čim nešto pokuša. Ustanak u „Paviljonu“ za posljedicu ima uspostavu novog unutarnjeg poretka čiji kreatori ne prezaju od brutalnog nasilja u pokušaju da se osvete za svu nepravdu i patnju koju su preživjeli. Dok policija i politika traže način da ustanak uguše, ustanicima naruku ide vlastita starost u kojoj, za razliku od protivnika u vanjskom svijetu, ali i od zarobljenika, imaju najmanje za izgubiti. Zbog toga su pregovori s njima gotovo nemogući, dok je njihova odlučnost da smrt trijumfuje nad životom – beskrajna.

O sagovorniku

Dino Mustafić je diplomirao na Akademiji scenskih umetnosti u Sarajevu, odsek Režija i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsek Opšta književnost i bibliotekarstvo. Bio je direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS. On je i filmski reditelj.

Još vesti iz ovog grada

Lekarka Vesna Turkulov nosilac liste SNS-a u Novom Sadu, mediji je dovodili u vezu sa aferama

Ko je Danilo Babić, kandidat Kreni-Promeni za gradonačelnika Novog Sada?

Šest filmova sa prostora nekadašnje Jugoslavije u selekciji „Filmski krugovi“ Sterijinog pozorja: Koliko nas muči nasleđe bivše države?

Ofenbach, Alok i Oliver Tree donose hitove teške milijardama strimova na glavnu binu EXIT festivala