Doviđenja, druže moj, doviđenja 1foto privatna arhiva

Rodno mesto, dom, ognjište, profesija, posvećenost Dušana Obradovića – bila je kultura. Kultura u zemlji u kojoj nema osnovnih sloboda, ili baš zato.

I onda kada nema slobodnih medija, ili baš zato. Iz sjajnog okruženja (Stevan Majstorović, Eduard Ile, Miloš Nemanjić, Trivo Inđić) u Zavodu za proučavanje kulturnog razvitka, gde se u prvi plan ističe proučavanje društvenih promena, Obradović odlazi u svoju Koceljevu i podiže prvu srednju školu u njoj. Za njega je kultura leva ruka, a obrazovanje desna. S obe ruke teži da ispreplete istinito i dobro, da uveže kulturom i obrazovanjem.

Njegova duša je bila pesnička, krio je uvek neku Desankinu tajnu, a tako je voleo i bio vezan za Brankovinu.

Bez reči je dao Desanki sliku koja se nekako našla u njegovoj školi, portret Desanke Maksimović koji je naslikala Liza Križanić – supruga Pjera Križanića, devojačko Marić – sestra Sretena Marića.

Otvorenih očiju i čistog srca se susretao sa svim nepravdama, pa i onda kada ga iz te škole koju je podigao izbacuju, jer se usudio da bude na listi opozicione Demokratske stranke.

Sudio se preko dvadeset godina, ne za novac, nego da pobedi pravda i sloboda.

Sudio se i sa državom u kojoj smo mi kao vladali.

Kažu nam bili ste naivni, a mi smo bili iskreni – odgovarao bi naš Dule – verovali smo da gradimo istinski pravnu državu, sa jakim institucijama i s ljudima od morala.

Takav je uvek bio Dušan Obradović.

I ostao.

Iskren, tih, vredan, nenametljiv.

Bio je stub Resornih odbora Demokratske stranke, stub građanske Srbije u svojoj i našoj Tamnavi, moralni stub Demokratske stranke i njenih Izvornih demokrata.

Dobro je pamtio šta je govorio Konfučije: Ono što je bogom dano nazivamo ljudskom prirodom. Ispunjavanje zakona naše, ljudske prirode jeste ono što nazivamo moralnim zakonom. Negovanje moralnog zakona jeste ono što nazivamo kulturom.

Na kraju bi Dušan dodao: Tako je govorio i naš profesor Đuro Šušnjić.

Znao je da istakne razliku, više delom nego rečima, nije činio nikada ništa protiv savesti, slušajući Ajnštajnov savet: „čak i da to država od tebe zahteva“.

Nije se priklonio interesnom pragmatizmu koji se svodi na staru narodnu: „Sve u stranu, a interes preda se.“

Zato je, možda, u poslednje vreme isticao da smo dužni da našim potomcima ukažemo i na primere koji govore drugačije, da mnogi ljudi mogu biti poslušni građani, ali ne i moralne osobe.

A koliko smo tek mi tebi ostali dužni, Dušane!?

Dužni i kad smo zagledani u dubine zemlje i okeana i u visine neba.

Citirajući Sokolova isticao je kako je kultura ljubav i mržnja, sloboda i disciplina, sreća i tragedija, vlast i podčinjavanje.

Trudio se da nas kulturom odbrani od zla i da time pokaže da je istinska kultura opšteljudska.

Uvek se nadao, zato je ostao neporažen.

Voleći Kafku često je opominjao: Treba istaći tragediju čoveka koji je gurnut na istinu kao zločinac na gubilište.

A onda bi zaključio citirajući Ničeovog „Zaratustru“: sve su stvari krštene na vrelu večnosti i s one strane dobra i zla.

Pamtim kako je govorio da svaka kultura živi unutar svoga sna.

Zajednički smo sanjali slobodnu, srećnu i bolju Srbiju.

Ti nam sad možeš reći, jer si često citirao pisca čuvenog dela „Tragično osećanje života“: Pustite me da sanjam. Ako je taj san moj život, ne budite me. (Migel de Unamuno)

Zbogom, druže moj, zbogom.

U Beogradu na Krstovdan 2002. godine, povodom tužne vesti s kojom me jutro dočekalo

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari