Foto: Youtube printscreen/Netflix LatinoamericaNetflix je poslednjih godina praktično usavršio true crime formulu. Serije o nestancima, nerešenim ubistvima i mračnim tajnama gotovo uvek privuku veliku pažnju publike, pogotovo kada se zasnivaju na stvarnim događajima.
Zato je i čileanska serija Someone Has to Know na papiru delovala kao još jedan naslov koji bi lako mogao da postane favorit ljubitelja tog žanra, piše Index.hr.
I zaista, serija ima sve sastojke koji inače prolaze kod publike: stvarni slučaj, majku koja očajnički traži sina, tvrdoglavog detektiva, tajne koje se gomilaju i atmosferu tuge, ćutanja i neizvesnosti.
Ipak, uprkos tome što je privukla pažnju i što iza sebe ima solidnu produkciju i jaku glumačku postavu, prve recenzije sugerišu da nije ostavila utisak kakav se od Netflixovih true crime naslova obično očekuje.
Zasniva se na stvarnom slučaju koji nikada nije rešen
Serija, čiji je izvorni naslov Alguien Tiene Que Saber, inspirisana je stvarnim nestankom Horhea Matutea Džonsa, slučajem koji je godinama potresao Čile. U fikcionalizovanoj verziji priče u središtu je nestanak mladića Hulija, nakon kojeg se raspadaju životi svih koji su bili povezani s njim.
Radnja prati tri ključna lika: majku koja odbija da odustane od potrage, detektiva koji slučaj pretvara u ličnu opsesiju i sveštenika koji zna više nego što sme da kaže. Upravo ta kombinacija lične tragedije, istrage i moralne dileme trebalo je da bude ono što će seriju izdvojiti iznad proseka.
I u nekim segmentima to joj uspeva, kažu kritičari, koji hvale atmosferu, ozbiljan pristup i činjenicu da ne pokušava jeftino da šokira gledaoce. Umesto naglih obrta i senzacionalizma, serija se oslanja na sporije otkrivanje istine, emocionalnu težinu i prikaz tuge, krivice i kolektivnog ćutanja.
Najveći problem je tempo
Međutim, gotovo sve recenzije slažu se oko jedne stvari: serija je preduga i prespora.
Someone Has to Know ima osam epizoda od po oko 40 minuta, a upravo se u tome krije njen najveći problem, kažu gledaoci koji su je već pogledali. Priča koja je mogla da bude mnogo napetija i kompaktnija često se razvlači, ponavlja iste emotivne tačke i ostavlja utisak da se vrti u krug. Umesto da napetost raste iz epizode u epizodu, gledalac često ostaje s osećajem da se radnja ne pomera dovoljno.
Drugim rečima, serija ima atmosferu, ima težinu i ima temu, ali nema ritam koji bi je gurao napred.
To je posebno veliki problem kod true crime naslova jer publika od njih obično očekuje ili snažan emocionalni udarac ili osećaj da se s vremenom dolazi sve bliže istini. Ovde toga nema dovoljno, ističe se u recenzijama. Serija više puta sugeriše da se sprema veliko otkriće, ali ne uspeva da izgradi pravi osećaj nagrade za gledaoca.
Kraj bi mogao da frustrira mnoge
Dodatni problem je to što je serija inspirisana slučajem koji zvanično nikada nije do kraja rešen. Zbog toga ni završnica ne nudi ono što deo publike najviše želi: jasan odgovor, rasplet i osećaj zatvaranja priče, navodi se u recenzijama.
To je s jedne strane pošteno prema stvarnom slučaju, ali s druge bi moglo da razočara gledaoce koji su navikli da Netflixovi kriminalistički naslovi ipak ponude barem snažniji zaključak. Ovde je naglasak više na osećaju gubitka, ćutanja i nemoći nego na samom rešenju misterije.
Baš zato nekoliko recenzenata ističe da serija može biti istovremeno i zanimljiva i frustrirajuća: dovoljno je kvalitetna da te zadrži, ali ne i dovoljno uzbudljiva da ostavi jak završni utisak.
Gluma je među jačim stranama serije
Ono oko čega ima manje dilema jeste glumačka postava. U glavnim ulogama su Paulina Garsija, Alfredo Kastro i Gabrijel Kanjas, a upravo su njihove izvedbe među najčešće hvaljenim elementima serije, prema prvim recenzijama.
Paulina Garsija nosi emocionalnu jezgru priče kao majka koja odbija da prihvati da odgovora možda nikada neće biti. Alfredo Kastro glumi detektiva koji sve više gubi kontrolu nad slučajem i sopstvenim metodama, dok Gabrijel Kanjas kao sveštenik otelotvoruje jednu od glavnih tema serije – ćutanje.
Kritičari ističu da su njihove izvedbe suzdržane, ozbiljne i vrlo uverljive, što seriji daje težinu čak i onda kada radnja počne da gubi zamah.
Dobro napravljena, ali ne i dovoljno snažna
Vizuelno, serija je vrlo upečatljiva, naglašavaju kritičari. Tamni tonovi, suzdržana kamera i teskobna atmosfera dobro prenose osećaj beznađa i tuge. U tom smislu Someone Has to Know deluje kao ozbiljna i promišljena drama, a ne kao još jedan generički kriminalistički naslov.
Ipak, problem je u tome, kažu, što dobra atmosfera sama po sebi nije dovoljna. Kada se spoje spor tempo, ponavljanja i izostanak pravog raspleta, rezultat je serija koja ima potencijal, ali ne i snagu da gledaoca do kraja potpuno osvoji.
Zato se čini da je Someone Has to Know jedan od onih Netflixovih true crime naslova koji će mnoge zainteresovati samom temom, ali ih neće sve i oduševiti izvedbom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


