Pisac "Koštane" Bora Stanković samo je jednom u rodnom Vranju gledao svoju predstavu 1

Premijerno izvođenje predstave „Koštana“ izvedeno je u vranjanskom pozorištu 1902. godine dve godine nakon što je ovo delo Borisava Stankovića izvedeno u Narodnom pozorištu u Beogradu i tu predstavu prvi, i jedini put u svom gradu gledao je njen autor književnik Borisav Stanković.

Naslovni lik u predstavi, kako nas podseća istorija, tumačila je Leposlava Nišlić, koja kako navodi u svojoj maloj brošuri o vranjskom teatru „Pozorišni vremeplov Vranja 1896-20006.“, navodi Radoslav Radivojević “ imala veliku čast da igra lik u prisustvu pisca Stankovića“. Pisac je bio ćutljiv i bez komentara, na predstavu putujuće družine „Srbadija“.

„Koštana“ je u Nrodnom pozorištu u Beogradu imala premijeru 1900. godine u režiji Čiča Ilije Stanojevića, a u glavnoj ulozi se pojavila Zorka Todosić. Nakon negativnih kritika Stanković je potpuno preradio tekst „Koštane“ ispisujući nove elemente.

Ovo gostovanje, kao i prisustvo samog autora izazvalo je reakcije lokalnih dopisnika tadašnje dnevne štampe. Osvanule su vesti u listovima „Odjek“, „Dnevni list“, „Niški glasnik“, „Beogradske novine“, „Brankovo kolo“ … U centru pažnje bio je pisac Stanković u rodnom gradu, koji je retko dolazio u Vranje u vreme vladavine Kralja Milana Obrenovića. Tek je bio završio studije na Pravnom fakultetu u Beogradu.

Stanković će 1896. godine u prisustvu književnika Radoja Domanovića, tada po kazni profesora u nižoj Ginaziji vranjskoj 1896. godine gledao predstavu putujućeg pozorišta „Sinnđelić“ iz Niša – „Boj na Kosovu“. Ostalo je zabeleženo da je profesor Domanović „zastupao stav da je Miloš Obilić najveći srpski junak“, dok je Bora “ veličao lik Marka Kraljevića hajduka“.

Kako je vreme prolazilo, a godine se menjale Bora je sve manje svraćao u svoj rodni kraj. Nalazio se na službi,kao stipendista kraljevine u Beču. Zadesio ga je rat i okupacija. Hapšenje. Težak život, za njega i njegovu tročlanu porodicu sa dve kćeri.

Kada je pregurao rat i okupaciju Bora se našao pred još jednim životnim izazovom. Dobio je tužbu Malike Eminović, po mnogima stvarne „Koštane“ koju je Bora opisao u svojoj drami. Uz podršku javnosti 1926.godine, godinu dana pre nego što će preminuti pisac je izbegao sudsku presudu.

Malika Eminović, Romkinja preminula je u 74.godini 1945. godine u svojoj skromnoj kući u jednom od romskih naselja u Vranjskoj Banji. Danas mnogi tumače da je zbog svojih krupnih očiju Koštana dobile ime po „koštanima“ kako su Banjčani i Vranjanci krstilili žene koje imaju krupne oči iste kao i kestenovi koji su u drevoredu rasli na ulazu u Vranjsku Banju.

Kada je s jeseni 1984. godine gostovao u vranjskom pozorištu kao Jerotije Pantić u „Sumnjivom licu“ Branislava Nušića, legandarni Petre Prličko preneo je svoje utiske. „Bora je bio poznat. Slavan. Sedeo je sa cigaretom u ruci ispred banjskog hotela. Poručivao bi fijaker sa najlepšim konjima i odlazio u Vranje. U fijakeru je sedeoduboko zavaljen, zamišljen i zagledan u nebo i kestenove pored kojih je prolazio kočijama.“

Pred smrt Bora Stanković je boravio u Vranju pokušavajući da nadgleda izgradnju kuće u koju je planirao da se iz Beograda  preseli. Bio je ćutljiv. A, kako podsećaju istoričari njegove oči bile su zamagljene, a lice izborano iako je imao samo pola veka života.

Borisav Stanković umro je 22.oktobra 1927. godine u Beogradu, gde je i sahranjen. Njegova rodna kuća u kojoj ga je posle prerane smrti roditelja očuvala Baba Zlata, u Vranju danas je renovinarana, a planira se i kompletna rekonstrukcija same „Baba Zlatine“ ulice.

Prlićko: „Ah, ta „Koštana“, u Vranjskoj Banji“

Tridesetih godina prošlog veka u Vranju i Vranjskoj Banji često je gostovala Putujuća pozorišna družina Perice Aleksića – „Ptera Prlička“. Izvodili su domaće predstave za goste ovog lečilišta i domaću publiku. I „Prličko“ navodi da je od Malike „Koštane“ , dobijao zahteve „da joj dan neki dinar, a kasnije zahtevala sve više i više, jer koristi njen život u predstavi“. Kako navodi Radoslav Radivojević, u vremeplovu vranjskog pozorišta „publika je plakala uz Mitkiteovog monolog „Žal za mladost“, kao i uz ostale igračke numere“.

Više vesti iz ovog grada čitajte na posebnom linku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari