Foto: Miroslav Dragojević

Publika od sedam do 77, raznežena nostalgijom i milozvučnim tonovima Mediterana, potom je Nena smarala selfijima, pozdravljanjem, a između ostalih i novinarka Danasa zbog intervjua, koja ga je pratila kao neumitna kob znajući unapred za njegovu gustu agendu i rodbinu koju ima posetiti u Beogradu. „Tu sam, neću nikud pobeć“, rekao je neformalno i ljubazno Neno za Danas i ponovo nestao u gomili. Konačno, u kafiću ispred Parobroda, u maniru profesionalca, društvu koje ga je zvalo za sto na druženje odmahnuo je rukom: „Posle, prvo posao!“

* Na koricama knjige Splitska dica je crno-bela fotografija gde sedite na haubi automobila ti, Dino Dvornik i Marijan. Kojom prigodom je nastala ta slika?

– Mislim da se radilo o intervju Slobodnoj Dalmaciji. To je prva polovina devedesetih negdje. I, pošto smo nas sva tri bili tada u zenitima svoje popularnosti, imali smo zajednički intervju i zajedničku fotografiju. Auto je od našeg prijatelja. Brico smo ga zvali pošto je bio frizer i on je vozio sav ponosan taj američki ševrolet po Splitu pun sebe. Fotografija je snimljena ispred hotela Park gdje su palme i ta bujna vegetacija, a snimio ju je Jadran Babić, poznati fotograf iz Splita. Nedavno smo baš komunicirali i ja sam ga pitao „možeš li mi pronaći original, negativ od te slike“, na šta je on uzvratio: „teško će to bit, ali obećao je da će pokušat“. I, nakon nekoliko dana nazove i kaže mi „našao sam ga“. Onda mi je napravio na platnu reprodukciju metar i nešto visoku – ogromna slika, i to sad ide u moj dnevni boravak.

* Kad gledaš u tu fotografiju, o čemu misliš, naviru li emocije?

– Pa, to je dokument jednog vremena. To je uspomena na jedno krasno prijateljstvo nas trojice, koje nije bilo vezano samo za glazbu već je glazba bila produkt našeg prijateljstva – znaš, mi smo svi jedni drugima uskakali i pjevali. Ja sam u „Dalekoj obali“, recimo, s Marijanom Banom na svim pločama, na svim pjesmama otpevao bek vokale. To ljudi ne znaju. Bio sam im producent treće ploče, Dinu sam pomogao kod njegove autorske pjesme „Ella e“, zajedno smo otpjevali duet. Jedni drugima smo bili gosti. Na kraju smo zajedno radili koncerte na prostoru čitave bivše države pod imenom Splitska dica. Mi smo smislili tu kovanicu koju je Zlatko Gal sad upotrebio za naslov svoje knjige.

* Nju najavljuje i podnaslov „Od zidića do vječnosti“. Kako ti to zvuči?

– Epski. Ne mogu ja sad sam sebe komentirati. Baš sam malopre potpisao knjigu jednom prijatelju pa sam kod tog podnaslova i rečce „do“ stavio strelicu i napisao „ja sam sad trenutno tu“. Ni na zidiću, ni u vječnosti (smeh).

* Kako je biti „tu“? U Rijeci, recimo, gde živiš?

– Ja živim na četiri adrese. U Rijeku sam se preselio 1995, tamo imam svoj stan, u centru, baš kod pozorišta. To su oni veliki stari austrougarski stanovi, pa sam dvije prostorije pretvorio u tonski studio. Tu mi je najbolje za stvaranje. Imam potreban mir i koncentraciju. Imam stan i u Zagrebu jer je to glavni grad države i tamo se posao odvija i tamo moram biti prisutan godišnje na dovoljno visokoj razini da bih poslovno mogao funkcionirati. I onda imam, naravno, Split, moj rodni grad, gdje mi živi mama i kad god imam slobodnog vremena, ja sam doma u tom stanu gde sam odrastao, školovao se. I, četvrta adresa je ljetna. To je otok Brač, mama je u biti otuda rodom i kad su mi umrli baka i djed, tamo je ostala jedna stara kuća koju su naslijedile i podjelile mama i njene dvije sestre. Mi smo od našeg dela napravili apartman i tamo mi je najdraže ić ljeti. Uvijek prvog sedmog selim na Brač i do prvog devetog sam tamo.

* Sa 24 godine si snimio prvu ploču. Kako je muzička scena izgledala tada i kako su ljudi reagovali na Đavole?

– Bila je bogata. To su, ono, osamdesete i to je možda najbogatije doba što se tiče popularne glazbe – brdo pjevača, kompozitora, autora, ovih i onih bendova i dosta je bilo sve moderno. Oni trendovi koji su se u svijetu događali dosta vjerno su se kopirali i u Jugoslaviji. Ako je to bio elektro pop, onda je tu odmah bio Denis&Denis, koji bi, po meni, da su pjevali na engleskom bili ravni bilo kojem svjetskom bendu. Onda smo se pojavili i mi kao neka zasebna varijanta sa strane u odnosu na glavne tokove. Moj prijatelj Marinko Bišić, koji sad ima tvornicu čokolade, pozvao me je sa jednom simpatičnom idejom nakon što sam ja poslije dvije godine okačio gitaru o klin, studirao i rekao da se više nikad u životu neću baviti muzikom. Mi smo po ormanima naših roditelja nalazili one stare singlove s početka 60-ih koji su domaći pjevači kao što su pioniri, poput Đorđa Marjanovića, Ivice Šerfezi, prepjevavali na naš jezik. U to doba, naime, nisu postojala licencna izdanja i čim se pojavi neki svjetski veliki hit oni bi snimili singlove. To je nama bilo užasno simpatično, posebno sa onom primitivnom tehnologijom. Marinko je onda rekao „‘ajmo napraviti bend – mi ćemo te stvari poskidati i to će nam biti repertoar“. Tako smo i napravili. Prvo smo bili „Marinko i galebovi asfalta“. Marinko je bio pjevač, ja gitarist i prvi naš repertoar smo napravili od tih pjesama. Nakon nekoliko mjeseci Marinko je dobio posao u Zagrebu i morao je odselit trbuhom za kruhom, a mi smo ostali bez pjevača. I sad, šta ćemo dalje, ja kažem – ništa, idemo dalje sa probama, sve ostaje. Ja ću privremeno pjevat dok ne nađemo novog pjevača. I, eto, već 40 godina ja privremeno pjevam. Nisam uopšte ni trebao biti pjevač nego sam sticajem okolnosti propjevao i evo pjevam i dan-danas.

* Šta je bilo posle?

– Onda smo promjenili i ime u Đavoli po jednoj talijanskoj pjesmi koju smo obradili. To je, u stvari, ljubavna pjesma o ženskoj koja je vražija pa su svi đavoli u njoj. To je pjevao i Đorđe Marjanović. Onda smo dobili i menadžera koji nas je obukao u odjela jer sve je trebalo da bude kao u šezdesetim, one kravate uske kao Shadowsi, a na kraju je pala ideja – ‘ajmo mi pokušat radit autorske pjesme koje će oživeti taj zvuk 60-ih. Ja sam se uhvatio posla pisat pjesme, Čarli je pisao tekstove koje smo objavljivali na budućim albumima Đavola. Taj stil je već tada bio retro. U biti neka čudna mješavina šezdesetih i osamdesetih, talijanske kancone, američkog rokenrola i britanske pop muzike šezdesetih. Uglavnom, niko u Jugoslaviji nije svirao kao mi, pa smo bili neka pojava sa strane. Ali, i kao takvi smo postali uspješni i prepoznatljivi i onda smo počeli svirati i jako puno putovati.

* Šta je recept za tako dugu i uspešnu karijeru?

– Nemam neki smišljeni ali, ako bih sam sebe išao psihoanalizirat, to bi uz prirođeni muzički talenat bili upornost i veliki rad. Mi smo strašno puno radili, vježbali. To su bile svakodnevne višesatne probe. Pa onda vjera u sebe. Jer ako ne vjeruješ da ćeš nešto napravit, tako će i biti. Mi smo bili tvrdoglavo uporni i talentirani. Karijera nam je imala mnogo i uspona i padova ali, i kad sam bio na nekom dnu, opet sam ja znao bit tvrdoglav, gurao dalje i, eto, sad sam došao do nekog statusa.

* Pobeđuješ na mnogim festivalima kao kompozitor i sa Fjumensima nastupaš diljem nekadašnje zajedničke zemlje. Kako si uspeo da se sačuvaš od političkih manipulacija na koje su mnogi muzičari naseli?

– Ja sam uvijek bio ograđen od politike. Uvijek pjevam ljubavne pjesme, a njih pjevaju i ljevičari i desničari, i komunisti i fašisti i liberalisti. Ljubavne pjesme slušaju svi. Zašto bih ja sad bio ljevičar da me mrze desničari ili obrnuto. Ne. Politika nije moj fah, ja se bavim ljubavnim pjesmama. Tako je od početka, tako je i danas. Tako će biti do kraja.

* Prešao si u, kako kažu, crvenu Rijeku?

– Tamo vlada SDP, ljeva stranka, ali to nije bio moj razlog prelaska u taj grad nego ljubavna veza jer sam ja tu imao djevojku. Posle je ta veza pukla, ali se meni tu dopalo. Kad me novinari pitaju da kompariram Split – Rijeka – Bol na Braču, ja im to svedem na nekoliko riječi. U Zagrebu mi je posao, u Splitu mi je gušt, a u Rijeci mi je mir. Tu imam potrebnu koncentraciju jer nije turistički grad kao Split, gdje je uvijek buka, gužva, Kinezi, Japanci, ono, ludilo totalno, Zagreb je opet velegrad, a Rijeka je opet primorski grad, što je važno meni koji sam vezan za more, a ima još uvijek tu meni potrebnu intimu. Tamo, ljepo, izađeš na korzo, popiješ kavicu, nitko te ne gleda i sve skupa mi je opušteno.

* Kako gledaš na to kako mediji o muzici pišu danas a kako su to činili kad si ti počinjao?

– Danas je žutilo zavladalo. Malo ko piše afirmativno o muzici i kako treba kao što je, evo sad, Zlatko objavio ovu knjigu.

* Koji su ti je najlepši delovi u ovoj knjizi?

– Pa sve mi je ljepo. Split je moj grad. Tamo su moji prijatelji, a naravno da sam emotivno najviše vezan za neke svoje varijante osamdesete, devedesete. Ali cijela knjiga, u stvari, u finim potezima oslikava glazbenu scenu mog rodnog grada. Moj rodni grad je trebao takvu knjigu.

Zvuk Mediterana ne ide svjesno

Upitan koliko geografija – sunce, more, utiče na njegovu muziku, Neno tvrdi mnogo.

– Ja sam od malih nogu odrastao uz morske valove, slušao njihov zvuk, taj vjetar s juga, šuštanje palmi, gledao, mirisao i jeo tu hranu koja se dole sprema. Svako područje je specifično, a ovo u kojem sam ja odrastao je svakako ostavilo traga u meni. Ja ne mogu i ne volim sam sebe analizirat, ali ljudi komentiraju da kad čuju moju muziku, čuju i taj Mediteran. Ne ide svjesno. To valjda izlazi iz mene. Moja muzika sam ja.

Za hrvatsku manjinu

Na pitanje gde i kako će proslaviti Međunarodni praznik rada, Neno Belan kaže da će biti u Mađarskoj, u Pečuju, gde je zakazana premijera predstave „Povratak Filipa Latinovića“ prema delu Miroslava Krleže za koju je on pisao muziku.

– Ako vam je to zanimljivo – poslednjih nekoliko godina za kazalište radim. Napravio sam tri kompletna dečija mjuzikla za međunarodni dečji festival u Šibeniku. Radili smo „Čarobnjaka iz Oza“, „Matildu“ za koju sam objavio čak CD gdje su mi kolege pjevale, svaki po jednu pjesmu – Oliver Dragojević, Vanna, Gobac, čak i Jelena Rozga i sve zvuči veoma zanimljivo. Sad sam prvi put imao priliku raditi za dramsku predstavu instrumentalnu muziku. Premijera je u Pečuhu jer Pečuh ima hrvatsku manjinu koja ima svoje kazalište – ispričao Neno Belan

Nije važno što se znamo dugo

„Ako govorimo o tome zašto je splitska scena drugačija od drugih, čini mi se da je glavni razlog to što je povezana. To što se nas trojica (Dino, Belan, Ban) znamo dugo vremena nije važno jer, znaju se i Prljavo kazalište i Parni valjak, pa opet nitko ni sa kim ne govori, a kamoli da rade zajedno“, rekao je jednom Neno Belan, a ova njegova kao i mnoge Đibonijeve reči iz knjige „Splitska dica“ sublimiraju autentično prijateljstvo koje je vladalo među muzičarima na sceni ovog dalmatinskog grada.