Lamija Begagić, spisateljica iz Bosne i Hercegovine, jedna od najboljih u Jugoslaviji, objavila je svoj prvi roman „U zoni“ u beogradskoj izdavačkoj kući Fabrika knjiga.
U prethodnoj rečenici nešto je čudno? Da, da, ona misli i kaže „Jugoslavija“, bez „bivša“ i odbija da umesto toga kaže „region“ (regija). Rođena je i odrasla u jednom od toposa, da ne kažemo mitskih i u pesmama opevanih mesta, te zemlje – Zenici. Nije to nevažno ni u jednoj od njenih knjiga, koje opet odlikuje kratkoća, bilo da su, kao do sada, u pitanju zbirke priča, bilo da je roman. NJega odlikuje i jedna izrazito ženska perspektiva. A kroz magazin Školegijum, udžbenike, časopise, Lamija se zalaže za četvrti, nadnacionalni program književnosti u školama, za razliku od onog postojećeg, tronacionalnog u BiH, u kome svaka od tri nacije zloupotrebljava književnost u sopstvene svrhe.
* Dotičemo li se možda nekog koncepta, moguće teorije, objašnjenja tog famoznog pojma „žensko pismo“ kada primetimo da je ta proza uvek kratka, čak i kad je roman kao u slučaju vašega „U zoni“, a nikad epski raspričana?
– Nisam sigurna da je taj uslovni minimalizam u pisanju rodno uslovljen. No, volim vjerovati da razbijamo kanone i plivamo mimo struje svaki put kad odbijamo pisati (misliti i djelovati) kao stari, bijeli, heteromuškarci koji drže svijet na svojim rukama. To, nikako, dakako, ne znači da i autori, jednako kao i autorice, ne stvaraju književnost koja je otklon normi i koja nije od epske naracije.
Ja još od svoje prve knjige, evo već desetljeće i kusur, volim krasti onu karverovsku sintagmu „kratki rezovi“ kada, opet uslovno, imenujem takav književni postupak. Nekako sam slutila da će i roman nalikovati tome, to je prosto ono kako ja književnost i mislim, i pišem.
* Ili je možda presudno to da je u pitanju ženski svet u mnogo smislova – autorka je žena, pripovedačica je žena, kao i glavna i sve ostale junakinje i važni su njihovi mikrosvetovi, životi izvan svih bura i oluja društvenih uzusa i istorijskih usuda?
– „U zoni“ jeste ženska priča, ona govori o jednoj utopijskoj zajednici zasnovanoj na ljubavi, poštovanju i, iznad svega, solidarnosti. Solidarnost je ta vrijednost na kojoj se one grade, kako same sa sobom, tako i jedna drugu, naročito one najmlađe među njima kakva je djevojčica Hana koju sam, na neki način, vidjela i kao jedan od ključeva romana.
Ta zajednica (a što da ne i porodica – jer nije porodica ta školska definicija mame, tate, seke i brace!) tih djevojaka i djevojčica društveno je svakako višestruko skrajnuta i marginalizirana, tako da mikrosvjetovi u kojima se one kreću i jesu jedini prostor slobode. One su žene u sportu, žene u akademskoj zajednici, lezbejke, iz različitih republika nekadašnje domovine, ostavljene same sebi. Posve je logičan slijed u kojem one kažu: Dobro, ne trebate nas, ne trebamo ni mi vas. To može zazvučati kao malo radikalno rješenje, ali meni djeluje kao jedino moguće.
* Kada smo već kod društva i istorije, je li žena spisateljica sada i ovde, „na brdovitom Balkanu“, još uvek egzotična biljka ili je ovakvo pitanje prevaziđeno?
– Nedavno sam u jednom razgovoru za bh. književni portal Strane rekla da mi je užasno teško odgovarati na ovome slična pitanja a da odgovor ne zauzme prostora koliko svi ostali zajedno, jer se zaista mnogo bavim rodnim temama, ne samo u književnosti, već i u obrazovanju i društvu. Stoga ću podsjetiti samo da se svakodnevni seksizmi i patrijarhalni svjetonazor prelijevaju i u školske udžbenike, i u književnost, pa potom i na ono što imenujemo književnom scenom, u svijet književnih nagrada, posvuda.
No, iskoristit ću podtekst ovog pitanja koji od mene vjerovatno traži i da spomenem neka spomena vrijedna imena, što ću sa zadovoljstvom ovdje i učiniti: Tanja Stupar Trifunović, Lejla Kalamujić, Olja Savičević Ivančević, Dragana Mladenović, Ferida Duraković, Nora Verde, Asja Bakić, Adisa Bašić, Jasminka Petrović, Željka Horvat Čeč, Selma Asotić, Marina Veličković, Bjanka Alajbegović, Senka Marić, Zerina Zahirović, Šima Majić, Dijala Hasanbegović, Anita Pajević, Nina Tikveša, Rumena Bužarovska, Tanja Mravak, Tea Tulić…
* Decu kroz časopise, knjige i udžbenike učite šta je zapravo književnost, pokušavajući da ih „razideologizujete“, da ne kažem „denacifikujete“. Uspevate li u tome ili će se i oni pretvoriti u neke odrasle koji tvrdoglavo odbijaju da shvate da se na ovim prostorima (Jugoslavije) pretežno govori jednim, „našim“ jezikom što potvrđuje da možemo da se razumemo samo ako hoćemo?
– Mi ne pokušavamo objasniti šta književnost jeste, ali dobro znamo šta nije i ne smije biti: instrument za stvaranje podobnih građana, važno oruđe unutar škole općenito ustrojene kao ideološki državni aparat. Ono što ekipa okupljena oko magazina za pravednije obrazovanje Školegijum, kao i ekipa koja je učestvovala u izradi udžbenika „Svezame, otvori se“ pokušava i već godinama ustrajava jeste to što ste primijetili kao razideologizaciju, što nije lak posao sa obrazovanjem u BiH koje je tronacionalno, a svaki od tri nacionalna programa jednako zloupotrebljava književnost za vlastite ciljeve. Jedna od naših ideja jeste i zalaganje za takozvani četvrti program koji bi bio nadnacionalan.
Trenutno je stanje takvo da imamo djecu koja su produkt naših obrazovnih sistema, produkt sistematskog rada naših nacionalnih katedri na univerzitetima koji školuju podoban kadar budućih nastavnica i nastavnika, ali imamo i djecu poput one iz Jajca i takvih sličnih pojedinačnih inicijativa koji odbijaju zlotvorski koncept dvije škole pod jednim krovom i ne pristaju na segregaciju u školama.
* Stigli ste da budete Titov pionir uoči početka raspada zajedničke države. Šta vama i da li vam uopšte znači taj (još uvek zajednički kulturni) prostor?
– Jugoslavija je moj prostor, jedinstveni kulturni, jedinstveni jezično, moj imaginarij i teritorij na kojem radim, pišem, družim se, objavljujem. Uvijek koristim pridjev jugoslovenski i kategorično odbijam uzimati u usta regiju i region, kao i kačiti uz ime Jugoslavije pridjev bivša, jer mislim da nam on želi svakodnevno potcrtavati koliko nam tu tvorevinu valja izbrisati iz glave (iz intimnog i kolektivnog pamćenja). Kada govorimo o Osmanskom carstvu ili Austrougarskoj, ne sjećam se baš da naglašavamo bivšost?
Preporučujem svakako pažnji vaših čitateljki i čitatelja sjajan tekst Dinka Krehe objavljenog na siteu Proletter o toj „jugonostalgiji za budućnošću“.
* Kada se kaže „danas“ na šta pomislite?
– Prva mi je asocijacija odrednica u mom blokiću. Svako jutro si napišem Danas, pa podvučem, pa uz kafu pišem stavke za uraditi, pročitati, kupiti, skuhati, pojesti, posjetiti, napisati, napisati, napisati.
Kad pomislim na Danas, pomislim, pak, na Beton kojeg sam pasionirano pratila, u onoj davnoj originalnoj postavi i gdje sam, još i prije Školegijuma, objavljivala kritičke tekstove o obrazovanju u BiH.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
