Mlađoj publici likom toliko nije poznata, ali svi znaju za njene šlagere, a i čuvenu pesmu „Počnimo ljubav iz početka“. Širom sveta je debitovala nastupima sedamdesetih godina prošlog veka, a danas 63-godišnja Blagica Beti Đorđević živi u Kotežu, vozi se gradskim prevozom, ali i dalje peva džez. Kao najteži period u karijeri izdvaja crnu rupu u kojoj se našla estrada devedesetih godina, kao i problemi koji su je tada snašli i u privatnom životu, ali iz toga je uspela, kako kaže, da izađe „zdrava, normalna i pozitivna“.


Svirali ste violončelo i solirali, a po školskim hodnicima pevali ste na sav glas hitove sa „trulog“ Zapada. Zašto ste zapevali šlagere?

– Zašto nisam upisala salo pevanje, ne znam, ali zbog toga ću žaliti dok sam živa. Volela sam operu i teatralni scenski nastup još od školskih dana. To je bio moj san. Sa šlagerima sam počela prilično kasno, a i slučajno u Zapadnoj Nemačkoj. Da se nisam udala za Slobodana Boba Đorđevića (poznatog muzičara i pevača stare Jugoslavije) verovatno nikada ne bih zapevala tu vrstu muzike, a kasnije ni džez. Od Boba sam i čula za germanski ansambl, koji svira „sentiš„ muziku.

Kako ste počeli saradnju sa njima?

– Otpevala sam jednu numeru na engleskom, to mi se svidelo, a i njima i tako sam dobila angažman. Sa tim sastavom sam nastupala po američkim bazama od Berlina preko Minhena. Numere smo izvodili u fensi klubovima. Bend je pratio aktuelne muzičke hitove, pa potom odmah skidao i svrstavao u naš repertoar. Nije bilo jednostavno raditi sa njima, niti pratiti njihov tempo, ali ako ste vredeli to je bio pravi korak.

Kako vas je prihvatila publika?

– Na gromoglasne aplauze publike umor je nestajao i to je bilo krajnje zadovoljstvo posle velikih napora. Oduševljeni gosti ushićeno su posle nastupa prilazili i hvalili me. Ali, i pitali za moje ime. Pri pokušaju da ga izgovore lomili su jezik i u njihovoj interpretaciji to je otprilike zvučalo nešto kao Blagitiba. Ni svirači u bendu nisu se baš najbolje snalazili. Oni su me i prekrstili u Beti. U ovoj zapadnoj zemlji nastupala sam godinu dana, i potom sam se vratila za Beograd.

Većina domaće publike prepoznaje vas po pesmi „Počnimo ljubav ispočetka“ što je i vaš veliki hit. Kako se proslavila ta numera?

– Vratila sam se u zavičaj 1971. godine prošlog veka. Posao sam dobila u restoranu „Gril“ u hotelu Jugoslavija. Taj lokal bio je mesto broj jedan u zemlji. Pored ljudi iz šou-biznisa u ovaj objekat svraćali su i predstavnici diplomatije. Čest gost „Grila“ bio je i poznati kompozitor Aleksandar Korać. On je važio za velikog hitmejkera bivše Jugoslaviji. Oduševio se mojom interpretacijom stranih hitova i jedne večeri, po završetku nastupa, prišao ka bini i ponudio mi saradnju. Korać je komponovao i pesmu „Počnimo ljubav iz početka“ sa kojom smo napravili odloženi bum.

Zašto odloženi bum?

– Prvi put sam tu numeru izvela na festivalu „ Beogradsko proleće“, ali na njemu nije bila zapažena. Posle te manifestacije namerno nismo popularisali tu stvar, a i novinari su je ostavili u ćošku. Kasnije, ona nalazi put do svojih slušalaca, bez ikakve reklame, sama od sebe, što smatram još većim uspehom.

Predstavili ste se beogradskom džet-setu i publici u staroj Jugoslaviji, a potom vam se otvaraju i svetska vrata. Za koju zemlju vas vezuje najviše anegdota?

– Putovanja po SSSR ubedljivo su bila najinteresantnija. Ruska publika dočekivala nas je raširenih ruku, radovala se našoj muzici, ali i ponovnom služenju alkoholnih pića. Lokali u kojima smo svirali piće se služilo u ograničenim količinama i to do 23 časa. Nije ni čudo, pa Sovjeti su ga naručivali po flašama. Poziv za nastup u Novosibirsku bio je sastavni deo turneje po SSSR, ali zbog snežnih nanosa ostali smo zarobljeni u hotelu dva do tri dana. Temperatura nije prelazila 40 podeljak ispod nule. Toliko je bilo hladno po hotelskim sobama da sam pomislila kako ćemo se pretvoriti u ledene lutke. Oliver Dragojević, tada je bio samo nepoznati muzičar u našem pratećem bendu, predložio je da razvalimo parket i naložimo vatru. Smejali smo se kao ludi i to nas je zagrejalo. Rusi su brzo i organizovano uklonili sneg, pa naš „kazamat“ i nije toliko dugo trajao. Kada je ova vremenska nepogoda prošla počeli smo da nastupamo širom ove zemlje.

Nastupali ste samo jednom u Americi i to sa Zvonkom Bogdanom 1989. godine. Gde je to bilo i šta se dešavalo na tim nastupima?

– Dobila sam angažman u restoranu Skadarlija koji je u vlasništvu našeg čoveka. Gosti lokala su bili glamurozni. Dame napirlitane, a gospoda u smokinzima. Zvonko Bogdan je za njih je bio pravo otkrovenje. Ubrzo se po Čikagu pročulo da se u lokalu svira i bluz i džez, pa su crni muzičari sve češće navraćali da čuju Srpkinju sa crnačkim glasom. Za njih sam bila Amerikanka koja se lažno predstavljala kao Srpkinja. Pevačica sa takvim glasom, kako su oni pričali, može da se rodi samo u kolevci džeza i bluza. Kvalitetna muzika se izvodila. Mogla sam tamo i da ostanem, ali nisam jer sam vezana za sina, a volim i Beograd koji ništa nije moglo da zameni. Povratak kući je bilo najbolje rešenje.

Crna rupa na estradi devedesetih godina baca džez pod senku turbo-folka. Šta mislite o toj novokomponovanoj muzici?

– Sarađivala sam sa Koraćem za vreme stare Juge, a sve aranžmane je radio Zvonko Sper. Oni su važili za velikane u svojoj branši. Sa njima je mogao da radi samo neko ko vredi. Tada nije bilo potplaćivanja i takvih cirkusa. Zemlju zahvata talas novokomponovane muzike, protiv koje nemam ništa protiv. Ali, kod domaće publike ona postaje sve aktuelnija. Kvalitet u tom periodu nije mogao da ispliva ako se neko ne „podmaže“. Međutim, i predstavnici medija da bi nešto lepo o nekome napisali ili ih predstavili u svojoj emisiji uzimali su novac. To ponašanje postalo je uobičajeno. Više nije bilo važno da li pevač zavređuje pažnju ili ne. Popularisani su samo oni koji su to mogli i da plate. Producenti su mi ponudili da snimim numeru sa tim novokomponovanim melosom, ali ja nisam pristala. Zbog toga sam ponosna na sebe. Nikad nisam ništa radila po svaku cenu, niti sam išla za novcem. Teško sam živela tada, toliko da mi se o tome ni ne priča. Generalno je u državi bilo teško. A to je period u kome sam proživljavala i privatnu crnu rupu. Dva paralelna problema, ali iz njih sam izašla normalna.

A danas?

– Sa dolaskom novog milenijuma svetlo se pojavilo i dosta toga se promenilo na muzičkoj sceni.

Ela Ficdžerald htela da me usvoji

Provedeno veče sa američkom zvezdom Elom Ficdžerald srpska pevačica nikad neće zaboraviti. Za vreme svojih nastupa u Beogradu slavna džezerka je odsela u hotelu Jugoslavija. Posle svog koncerta svratila je u hotelski restoran „Gril“ na večeru, gde je Beti pevala. Videvši je kako ulazi u prostoriju Đorđevićeva se potpuno oduzela, ali nekako je skupila hrabrosti da izađe na binu i zapeva. Repertoar je započela ruskim šlagerima. Ubrzo se pribrala i krenula sa pravim stvarima i „napala“ tadašnjim džez hitovima. Reakcija na Elinom licu govorila je više od bilo koje reči. Pesma mlade pevačice plenila je pažnju Amerikanke. Ficdžeraldova je uprkos premoru ostala da se veseli sa Beti do tri sata u noć. Blagica se često priseti i reči koje joj je Ficdžeraldova tada uputila: „Ako dođeš u Ameriku, usvojiću te“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari