Kao i većinu Radiohead (Rejdiohed) poštovalaca i autora ovog teksta je njihova muzika osvojila „na prvo slušanje“ hiperinflatorne 1993. kad je u tami jednog beogradskog kafića iz zvučnika začuo neobičan zvuk distorzirane gitare koji i jeste i nije bio rif i koji je jednu naizgled običnu rok baladu preveo u žestoki, emocijama nabijeni refren.

„But I am creep“, cvilio je plavokosi pevač skoro zatvorenog levog oka, „I am weirdo, What the hell I´m doing here?… You´re so fuckin´ special, I wish I was special“, što je bilo dovoljno da momentalno osetite bol čoveka kome će „anđeo koga nije smeo ni da pogleda u oči“ ostati tek nedosanjan san. Emotivno dočaravanje unutrašnjih borbi i dilema takozvanih malih ljudi, njihovih bojazni uzrokovanih svešću o prolaznosti života i otuđenosti kao posledice nezaustavljivog razvoja tehnologija, ubrzo će postati zaštitni znak Toma Jorka i ekipe iz Abingdona, koji su drugim albumom „The Bends“ (1995), a naročito trećim „Ok Computer“ (1997), rok standarde podigli na vrtoglavo visok nivo. Pesme kao „Karma Police“, „Subterranean Homesick Alien“, „High And Dry“ ili „Fake Plastic Trees“ su i danas u stanju da izazovu različite emocije i prizovu u svest i neke nove asocijacije, što, bez ikakve sumnje, mogu samo autentična remek-dela.

Iskoračivši iz devedesetih sa statusom najuticajnijeg britanskog benda, Radiohead su se početkom novog milenijuma“odrekli“ gitarske i, na iznenađenje mnogih, okrenuli elektronskoj muzici. „Kid A“ i „Amnesiac“ (2001) su nekomunikativnošću i klaustofobičnošću odbili fanove navikle na velike rok himne, ali su kritika i „pravoverna“ publika pozdravili novu estetiku koja je na „Hail to the Thief“ (2003) „obogaćena“ i zvucima žičanih instrumenata. „In Rainbows“ (2007) je nastavio u pravcu „humanizacije“ muzike benda koji je „tragajući za savršenim zvukom zaboravio kako se prave melodične pesme“, donoseći pri tom i izdavačku revoluciju koja se ogledala u mogućnosti da obožavaoci pesme skinu direktno sa sajta grupe i za njih plate onoliko koliko su mislili da vrede. (Ne)očekivano, „plati kolko ‘oćeš„“ sistem je već u pretplati doneo više novca bendu nego „Thief“, a kada se koji mesec kasnije pojavilo „tvrdo“ CD izdanje i ono je prodato u više od tri miliona primeraka!

Naravno, ovakav rezultat je ohrabrio Toma Jorka i kompaniju da nastave sa istom izdavačkom politikom, pri čemu su za „King of Limbs“ ipak definisali fiksnu cenu (sedam funti), pripremajući za nestrpljivu javnost i jedan mali „trik“. Naime, prošlog ponedeljka je na sajtu objavljeno da će pesme biti dostupne sledeće subote, da bi se one pojavile dan ranije. To je iznenadilo rok kritičare koji su pera „oštrili“ za subotu i koji su tog dana shvatili da je internet već pun recenzija fanova. Tako je naum benda u potpunosti sproveden u delo: obožavaoci su rekli šta misle o novim pesmama ne zavedeni mišljenjem onih čiji je posao da „oblikuju“ ukus publike i definišu muzičke trendove.

Neobičan naziv albuma je odmah zaintrigirao i kritiku i fanove koji su još pre subote počeli da traže skrivena značenja, ali je i taj „Rejdiohed kod“ ubrzo dešifrovan: radi se o imenu hiljadugodišnjeg hrasta u šumi Sevenek u čijoj blizini je sniman „In Rainbows“. To je podgrejalo nade poklonika gitarskog zvuka da će „King of Limbs“ zvučati slično melodičnom prethodniku i možda označiti povratak estetike benda iz devedesetih. No, prva preslušavanja samo 37 minuta muzike upakovanih u osam pesama pokazala su da se bend, ipak, uputio u drugom pravcu. Pitanje je samo – da li u dobrom?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari