Smena godina u tradiciji Zapada 1Foto: EPA/ ANDY RAIN

Proslavljate li kraj godine 31. 12? Računanje kraja godine još od antike bilo je raznorodno.

Pogled u istoriju ovog haosa otkriva njegovu pozadinu i uzroke.

Od davnina su poslednji dani u godini, kao i prvi u novonastaloj bili povod preteranom jelu i piću.

O tome izveštava Ciceron u svojoj epistoli Atikusu (44. pre Hrista), da su obojica konzula na prvi dan nove godine najpre morali da se istrezne i dođu k sebi od orgijanja koje je bilo još pod jakim uticajem neposredno okončanih divljih saturnalija.

Rimljani su početak nove godine, jedan vek pre Cicerona, premestili sa 1. marta na 1. januar, odnosno na dan stupanja na konzulsku službu.

To pokazuje da je smena godina bila proizvoljni datum koji se mogao po volji odrediti.

U hrišćanskom računanju vremena i ukupnom predanju to je vodilo do strahovitog haosa i čestog razmimoilaženja između „svetovnog“ i liturgijskog kalendara.

U srednjem veku i ranom novovekovlju najmanje šest različitih datuma bili su u opticaju za računanja početka nove godine: 1. januar, 1. mart, 25. mart, Uskrs, 1. septembar, Božić.

Kao reakcija na ovakvu izrazitu proizvoljnost u rimskom računanju početka nove godine, Crkva na Zapadu je propisala svojim vernicima da se 1. januar ubuduće slavi kao dan početka koji je počev od 13. veka mutirao u dan obrezanja Spasiteljevog.

Tek gregorijanskom reformom iz 1582. nastao je red u haosu – kraj godine je pomeren sa 24. na 31. decembar.

No tek je papa Inokentije XII 1691. uveo 1. januar za prvi dan u crkvenom kalendaru i obznanio 31. decembar, dan smrti Silvestra, za praznični dan.

Do danas se u hrišćanskim crkvama Zapada Sv. Silvestar proslavlja sa uzdržanošću jer se tvrdokorno drži da je reč o paganskom prazniku.

Još je Blaženi Avgustin (354 do 430) upozoravao: „Neki mogu da idu u pozorište, vi pak u crkve. Neki neka se opijaju, vi treba da postite.“

Poslednji dan u godini je više nego samo njegovo fiksiranje u kalendar.

Ono upućuje na papu Silvestra I, koji je bio rimski biskup do 335. godine u kojoj je 31. decembra umro.

Njegova je biografija hagiografska legenda koja je kao dokument nastala između 750. i 850. a u 15. veku raskrinkan je kao falsifikat.

Shodno ovoj legendi, Silvestar krštenjem isceljuje obolelog cara Konstantina, i kao zahvalnost, tobož, dobija prvenstvo nad patrijaršijama u Konstantinopolju (Carigradu), Jerusalimu, Antiohiji i Aleksandriji, i dobija teritorijalne i političke privilegije, kao osnovicu za današnju crkvenu državu.

Istorijska činjenica je da je car Konstantin tek dve godine nakon smrti Silvestra kršten i da je Silvestrov udeo u napretku hrišćanstva u Rimskom carstvu manji no što mu legenda to pripisuje.

Takođe, i u dogmatskim kontroverzama i borbi protiv arijanizma Silvestrov udeo je bio neznatnog značaja.

Tako, na primer, on nije uzeo učešća na odlučujućem Saboru u Nikeji godine 325. izgovarajući se svojom starošću.

Počev od 1691. godine, otkada je papa Inokentije XII 31. decembar proglasio danom Svetog Silvestra, to je poslednji dan u godini nazvan imenom tog svetitelja.

No, i to nije jednoglasno prihvaćeno.

Dok se u Nemačkoj, Francuskoj, Italiji i Poljskoj (i u Hrvatskoj se za novogodišnje veče kaže Slivestrovo) poslednji dan u godini tako zove, dotle Englezi, Amerikanci i Skandinavci upotrebljavaju konfesionalno neutralno ime „New Year’s Eve“, odnosno „Nyrsafton“.

I u nemačkom govornom području se može sresti oznaka „Altjahrstag“ (Austrija i Švajcarska).

Od davnina se Silvestar i Nova godina prepliću kroz običaje i lokalni kolorit u kojima se dvostruki motivski krugovi oba praznika reflektuju i dva povoda nadovezuju: radost i olakšicu zbog manje ili više srećno okončanog kraja stare i radost i nadu u srećnu nastupajuću godinu.

Rimski pesnik Ovidije je ta oba aspekta naglasio u jednoj svojoj didaktičkoj poemi u kojoj on pita Janusa, dvoglavog boga koji gleda u isto vreme unapred i unatrag, a po kome je mesec januar i nazvan, šta će biti posebno u nastupajućoj godini.

Kao odgovor Janus nam pripoveda uobičajeno: razmena čestitki i poklona, najpre slatkih od urme, smokvi i meda „da bi slast prožela život i na isteku godine“.

O lunarnom i solarnom kalendaru

Izvan evropskog kulturnog kruga fiksiranje početka nove godine određivano je shodno različitim kriterijuma – shodno različitim fazama mesečevog i sunčanog kalendara ili, pak krajem žetve, na primer. Najraniji spomen se susreće 2.000 godina pre Hrista u Mesopotamiji, u kojoj se proslavljala ravnodnevica u proleće i jesen. U islamu se, sledeći mesečev kalendar, svake godine početak menja, te se nije mogao utvrditi i proslavljati. Kinezi proslavljaju novu godinu u januaru i februaru. Budisti i Iranci ovaj praznik proslavljaju u proleće, dok u jeverejskoj tradiciji on pada u 1. ili 2. tišri, u septembru ili oktobru.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari