Srđan Vučinić: Umetnost ne treba da pravi zaklon od stvarnosti 1

Ovogodišnje, 25. izdanje Festivala autorskog filma u svim programskim celinama donosi 90 filmova, akcenat je na raznolikosti, na proverenim ali i mladim i neafirmisanim autorima.

Mnoge filmove beogradska publika imaće priliku da vidi samo na ovoj manifestaciji, koja, od svog rođenja, do danas, ima kultni status među ljubiteljima sedme umetnosti. O tome kako je FAF nastao, koji ljudi su učestvovali u njegovom oblikovanju, ali i izostanku podrške za ovu filmsku smotru, za Danas govori Srđan Vučinić, esejista i umetnički direktor FAF.

* Prošlo je 25 godina od osnivanja FAF. Koji ljudi su učestvovali u njegovom stvaranju i da li biste prokomentarisali atmosferu u društvu u tom trenutku?

– Uglavnom je zaboravljeno to da su u formiranju i kasnijem profilisanju ovog festivala učestvovale ličnosti veoma značajne za našu kulturu. Pored Vojislava Vučinića, osnivača i prvog direktora festivala i Slobodana Novakovića, prvog umetničkog direktora, kao i ljudi iz tadašnjeg Jugoslavija filma, koji su radili na organizaciji, veliku podršku prvi festival imao je i od producenta i scenariste Jovana Markovića, kao i od Vasilija Tapuškovića, tadašnjeg pomoćnika ministra za kulturu. U radu Direktorijuma festivala tokom prve decenije značajno učešće imali su i Borislav Radović, jedan od naših najvećih pesnika druge polovine XX veka, kao i Boro Drašković, jedna od ključnih ličnosti za moderni jugoslovenski teatar i film. Špicu prvog festivala (koju ćemo videti i sada na otvaranju) uradio je profesor Nikola Majdak, doajen ovdašnje animacije, a kataloge i plakate oblikovao je Miodrag Vartabedijan Varta, slikar i jedan od vodećih jugoslovenskih grafičkih dizajnera; savetnik za program bio je istaknuti kritičar Milan Vlajčić. Već po ovim imenima može se videti kakav je kontrast bio Autorski festival u odnosu na atmosferu tog vremena – rata, izolacije, turbo-folka, promovisanja kriminalaca u ikone društva…

* Vaš tekst za ovogodišnje 25, jubilarno izdanje festivala je u tamnom tonu, a završavate ga pozivom „Dobrodošli na ovu bizarnu manifestaciju“. Zašto?

– Zato što živimo u zemlji koja ima najmanja izdvajanja za kulturu u Evropi, a najveća izdvajanja za tabloide i rijaliti-programe, dakle za svesno stimulisanje primitivizma, gluposti, najnižih poriva u čoveku. Pri tom, čak i u takvom jednom okruženju, imamo još uvek sjajnu publiku, i veoma mlade ljude, i one starije generacije. Zato je Beograd čudo i bizarna lepota, zato što njegova duhovna klima još uvek omogućava ovakav presedan.

* Budžet festivala je na istom nivou kao i prethodnih godina iako je jubilej. Da li vas je to iznenadilo ili je bilo očekivano i zašto?

– Festival se ovih desetak godina širio programski, ali gotovo ništa nije urađeno u nalaženju sponzora. I na tome će nešto morati da se uradi ako zbilja želimo da ovaj festival opstane. Ako vam Grad Beograd, kome 25 godina darujete ovu manifestaciju, dodeli milion dinara, onda je to u isti mah i cinično. I to je jasna poruka za sve kojima je ovde do kulture, ako znamo samo kolika su izdvajanja za troškove novogodišnje rasvete, ili za građevinska i urbanistička iživljavanja u centru grada. Pored toga, ni evropska birokratija, oličena u Creative Europe i drugim fondovima, nije još uvek pokazala sluha za jedan ovakav festival. Za njih je važnije kako ćete popuniti aplikacije, nego kako ćete nešto stvarno uraditi.

* Ovogodišnje izdanje imaće nekoliko retrospektiva, među kojima je i Antologija: 25 godina FAF. Kako vama, u retrovizoru izgleda tih 16 ostvarenja, imajući u vidu stvarnost koju sada živimo. Da li ti filmovi i danas mogu da ponude zaklon od stvarnosti, da li su prošli test vremena i da li se u njima može otkriti nešto novo?

– Verujem da će oni koji budu došli da vide Antologiju FAF u staroj Kinoteci razumeti koliko su ova dela Egojana, Čen Kajgea, Vong Kar-vaja, Sokurova, Majka Lija i drugih bila ispred svog vremena. I koliko je univerzalnih filmskih i umetničkih vrednosti u njima pohranjeno. Na drugoj strani, ne mislim da umetnost treba da nam pravi neki zaklon od stvarnosti. Ona postoji da bismo, možda, dublje sagledali istinu o sebi i svetu u kojem živimo; osim toga, volim onaj stih Štulića – umjetnost te čini jačom nego što pretpostavljaš, i to je verovatno važnije od svega ostalog.

* Može li autorski film da bude zabavan? Pitam vas to imajući u vidu reči Slavka Vorkapića koji je podvlačio tu razliku između onoga što je „entertaiment“ i „true cinema“, to jest, istinski film?

– Tu se postavlja pitanje šta podrazumevate pod zabavom, i za koga. U današnjem svetu pod tim se uglavnom podrazumeva ubijanje vremena, a time i preostale čovekove volje za smislom, za to postoje čitavi trustovi koji od toga profitiraju – i tu autorski film kao ni druge umetnosti nema šta da traži. Paradoks je, međutim, u tome što su se vrhunski umetnici, pa i filozofi, uveren sam u to, sjajno zabavljali na vrhuncima svoga stvaranja: uzmite samo Ničea ili Gombroviča, Hičkoka, Bunjuela ili Felinija… Dakle, i autorski film može biti zabavan, ako se rađa iz iskonskog nagona za igrom, a ne iz nametnutog nagona za besmislom.

* Povodom 90 godina od rođenja i 25 godina od smrti Saše Petrovića na ovogodišnjem FAF biće predstavljen gotovo ceo opus ovog autora. Koje istine njegovih filmova vidite kao bitne za aktuelan trenutak?

– Sad mi pada na pamet jedna slika, ili scena o kojoj Saša piše u knjizi Sve moje ljubavi. To su njegove partije pokera u posleratnom Beogradu, pa i noći probdevene za pokeraškim stolom sa opasnim udbašima, kakav je bio Ratko Dražević. To je spoznaja da se čitav život može rešavati, ili bar doživeti u nekim povlašćenim intervalima vremena, a iz toga nastaju i povlašćeni, epifanijski trenuci kao kruna Sašinih filmova.

* U vašoj knjizi eseja o jugoslovenskom filmu „Portreti: 24 sličice u sekundi“ pisali ste i o Gordanu Mihiću u čiju je čast FAF ove godine ustanovio nagradu za najbolji scenario. Esej ste naslovili „Spev o gubitniku“. Ko su, prema vašem mišljenju, najveći gubitnici našeg vremena?

– Pa gubitnici smo svi mi, građani ovog društva, svi osim tajkuna, političara i njihovih saslužitelja. I o tome mi je upravo govorio Makavejev, kad sam pre 20 godina radio razgovor sa njim: kako je društvena margina o kojoj mu je pričao Mihić, dok je pisao seriju Sivi dom i upoznavao se sa tim slomljenim životima dece iz popravnih domova – kako je ona sada nabujala i progutala praktično čitavo društvo.

* Ovogodišnji festivalski vizual u znaku je Dušana Makavejeva čije će kratke filmove publika moći da vidi pre projekcija filmova iz glavnog programa. Kako vidite ovaj krak Makavejevljevog opusa, koji biste film izdvojili iz njega i zašto?

– Ti filmovi su onaj embrion Makove neverovatne imaginacije kao i asocijativne inteligencije, i nagona za igrom o kojem sam već govorio. On će se dalje samo razvijati i usložnjavati, kroz saradnju sa Brankom Vučićevićem, Jovanom Ćirilovim, Bojanom Marjan Makavejev i drugim ljudima važnim za njegove igrane filmove. Ali upravo kratki film kakav je Pečat, koji ćemo imati na otvaranju, prapriča je te velike umetničke avanture – taj instinktivni strah, strepnja senzibilne, kreativne jedinke da će društveni odgoj i dresura njegov život pretvoriti u običan broj i simulaciju življenja.

Duh festivala zajedno sa gledaocima

Govoreći o ljudima koji su oblikovali FAF tokom vremena Vučinić je naveo i one koje su učestvovali u žiriju, pratećim programima festivala, njegovom dizajnu. Tako su pratećem programu značajno učešće imali i scenarista Branko Vučićević, slikari Olja Ivanjicki, Milan Tucović i Vladimir Dunjić, pisci Goran Petrović i Goran Gocić, kompozitor Zoran Simjanović, autor Puriša Đorđević, filmolog Marko Babac…

„U radu zvaničnih žirija učestvovali su gotovo svi značajniji reditelji i scenaristi iz našeg regiona, od Makavejeva, Zafranovića, Karpa Godine, Dejana Dukovskog, Jana Cvitkoviča i Gordana Mihića, do Milene Marković, Maje Miloš, Zvonimira Jurića, Srđana Karanovića, Gorana Markovića, Žilnika, kao i Hane Jušić i Ognjena Glavonića ove godine. Već smo spominjali veliki doprinos profesora Vlade Petrića, kako u organizovanju i moderiranju konferencije o Autorskom filmu 2007, tako i u ustanovljavanju i doniranju nagrade za najsinematičniju sekvencu. Ovde bih spomenuo i grupu ŠKART, njihov neobično kreativan dizajn monografije Pohvala ludosti: 20 godina Festivala autorskog filma (2014). Sve ove ličnosti, kao i mnogi koje sam verovatno zaboravio da pomenem, zajedno sa svim gledaocima, od 1994. do danas, sa stranim gostima i sa ekipom koja sada radi na programu – čine duh našeg festivala“, ispričao je Srđan Vučinić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari