Tatjana Mandić Rigonat za Danas: "Snagu mača danas imaju mirni protesti" 1Foto: Marija Mladjen/ATAImages

Komad “Razbijeni krčag” bolno je aktuelan, pun je života koji sada živimo. Aplauz je bio ogroman, pa snimak delimo po mrežama. Presrećna sam što su glumci igrali pred prepunim gledalištem. Kasno je objavljen u repertoaru datum gostovanja u Narodnom pozorištu u Beogradu, pa je postojao realan strah da neće biti publike. Ali, gledalaca je bilo i na trećoj galeriji. Publika je disala sa glumcima. To je poseban doživljaj – kaže Danas Tatjana Mandić Rigonat povodom nedavnog gostovanja predstave “Razbijeni krčag”, koju je režirala u Narodnom pozorištu RS u Banjaluci, u Narodnom pozorištu u Beogradu.

Beogradska premijera ovog komada Hajnriha fon Klasta proširila je razgovor u Danasu na njena banjalučka iskustva, pravdu, zlo, bunt, aktuelne prilike.

Tatjana Mandić Rigonat za Danas: "Snagu mača danas imaju mirni protesti" 2
Foto: Promo

 ”Razbijeni krčag” premijerno je izveden u Banjaluci pre gotovo pola godine, 17. decembra 2024, kakav je bio njegov “put” do Beograda i kakav “odjek” ima u publici?

– Narodna pozorišta u Banjaluci i Beogradu imaju protokol o saradnji pa je put do Narodnog bio logičan. Predstava ima dinamičan život, prati je dobar glas, a publika je gleda na kartu više. Možda je najbolje da citiram šta je pisano posle premijere u Banjaluci: “ …svaki iskreni ljubitelj teatra sasvim će sigurno zabilježiti u svoje pozorišno sjećanje datum ove premijere. Riječ je o vrhunskoj i prije svega buntovničkoj predstavi koja se bavi živim problemima koji se tiču svakog pojedinca. Bilo je čisto uživanje posmatrati glumce na sceni i njihovu netipičnu zbiljsku glumu sa komediografskom energijom koja je poput vatrometa prskala unaokolo. Publika je zaista uživala gledajući ‘Krčag’ i gromoglasnim aplauzom nagradila cijeli ansambl.“

Reč je o delu koje na pozorišnim repertoarima bezmalo 220 godina. Šta ga čini aktuelnim više od dva veka?

„Razbijeni krčag“ je najpoznatija Klajstova drama. Prvi put je izvedena 1808. Klajst drsko i kritički piše o korumpiranosti sudstva, birokratskoj oholosti, nasilništvu, seksualnom predatorstvu moćnih. O trulom sistemu u kojem cveta nepravda. To su teme i njegovog i našeg vremena. Priča se odvija u svevremenom prostoru sudnice i publika, kao porota, prisustvuje jednom apsurdnom suđenju. Onaj koji sudi istovremeno je i zločinac. I to zaštićeni! Analogije sa našim vremenom nije potrebno posebno dokazivati. U žargonu ’razbiti krčag’ znači izgubiti nevinost. Klajst rekapitulira biblijsku priču o Adamu i Evi, o grehu i padu, ali drugačije od poznatog mita. U adaptaciji sam težila da izoštrim mračne tokove i perspektive drame, originalnost i modernost pisca, da posebno istaknem motiv pobune mlade devojke. Predstava posvećena današnjim hrabrim Evama i Margaretama. „Krčag” je mračna satira, a Klajstov humor je specifičan.

 Šta smo za tih gotovo 220 godina naučili o pravdi i zbog čega je i danas nedostižna?

– Justicija, boginja pravde i prava kod Rimljana, prikazivana je uglavnom kao zanosno lepa mlada devojka, koja u jednoj ruci drži podignut mač sa vrhom prema nebu, a u drugoj vagu i ima povez preko očiji. U San Điminjanu sam videla Justiciju bez poveza koja pravo u oči gleda posmatrača. I to mi se dopalo. O Pravdi više maštamo nego što je vidimo u realnom životu. Kad je nema, tešimo se nekom kosmičkom, božanskom pravdom. Ona je ideal. Istina i Pravda, to su imenice ženskog roda u našem jeziku i ugrožene su i zlostavljane od strane ovog režima oličenog u jednoj imenici muškog roda. U medijima se izriču presude, proganjaju se i žigošu slobodoumni kritičari režima, prestupnici se ne kažnjavaju već nagrađuju slobodom, moćnici politički i finansijski su zaštićena vrsta koja je državu pretvorila u sopstveno igralište, ili bolje rečeno u veliku kockarnicu, a ulog su naša budućnost i životi, vazduh, voda, zemlja… sve!

Koliko su ljudi koji u pozorištu prepoznaju državno institucionalno nasilje i reaguju na “citate” iz savremenog političkog života, kao što je bio slučaj sa “Razbijenim krčagom” u Beogradu, spremni da se izvan teatra bore protiv takvog naopakog poretka stvari?

– Više je nego očigledno da bunt postoji i ogromna potreba da se ova situacija nepodnošljive nepravde i svakojakih abnormalnosti promeni. Klajst u „Mihaelu Kolhasu“ kaže: ”Kada zakon ne daje pravdu, ona se ostvaruje mačem!” Snagu mača danas ima mir – preciznije mirni protesti, komemorativna tišina od 16 minuta, solidarnost i pamet. Očigledno je i to da je naš najširi front društvenih analitičara potpuno promašio u procenama kakva je omladina, optužujući je za konformizam, inertnost, nezainteresovanost za politiku. A onda se dogodilo nešto čudesno i sad svedočimo epifaniji. Mi iz pozorišta uvek smo bili vidljivi u kritici društva. Nismo ni ćutali ni šaputali. Podržali smo borbu studenata od prvog trenutka i bili u štrajku, imali razne akcije. Svaka predstava je svojevrsna posveta studentima koju publika zdušno prihvata.

Da li je Vaša rediteljska odluka da glavni negativac seoski sudija Adam bude dopadjiv podlac ili tom utisku doprinose gluma i pristup Aleksandra Stojkovića? Može li se u krajnoj liniji govoriti o nekoj vrsti spoljašnje zavodljivosti zla?

– Zlo može biti zavodljivo i može se čak maskirati u najviše dobro. Teški podlaci mogu se predstavljati kao nevinašca. Mnogo je lica zla. Uloga sudije Adama, đavoljeg izdanka, izuzetno je kompleksna, zahteva vrhunskog glumca s velikim darom za komično i za dramsko, a takav je Aleksandar Stojković. Rad sa glumcima, ako je normalan a ne incidentan, za mene je dogovor o tome koju misao i estetiku predstava razvija. Shodno tome biraju se stil igre, glumačka sredstva, rediteljski postupci. A veliki glumci svemu daju ono još nešto više, ozračje neponovljivosti ličnog dara.

Kakva su Vam iskustva rada u Narodnom pozorištu u Banjaluci i koliko su događaji u Srbiji – studentska pobuna i građanski protesti, ali i stanje u RS, uticali na “Razbijeni krčag”?

– Prošlog leta dobila sam poziv da režiram u Banjaluci, pa sam dramaturšku adaptaciju teksta uradila još tada. Probe su počele dva-tri dana pre zločina u Novom Sadu. A kada se zločin dogodio, sve je postalo još jače – predstava u celini postala je vapaj i krik za pravdom. Poslednji minuti u predstavi: „Pravdo gde si, gde si se sakrila“ nastali su na probi iz čistog nadahnuća, nisam ih opisala u adaptaciji. Za reditelja je praznik da radi u banjalučkom pozorištu. Nema stresa, savršeni uslovi, divni ljudi, posvećeni umetnici.

Tatjana Mandić Rigonat za Danas: "Snagu mača danas imaju mirni protesti" 3
Narodno pozorište Republike srpske

Poslednja vest je da studenti, koji su višemesečnoj u blokadi, traže hitno raspuštanje Skupštine Srbije i raspisivanje vanrednih izbora, uz poziv građanima da glasaju za listu kojoj će akademci dati poverenje. Ne pominju se izborni uslovi. Da li su studenti na neki način postali neka vrsta srpske “nadpameti” i da li je taj njihov predlog izlaz iz potpunog državnog, institucionalnog, moralnog, ekonomskog i svakog drugog posrnuća?

– Studenti nisu Deus ex machina, ali jesu junaci našeg doba. Okupali su nas suzama. Katarza se dogodila. Progledali smo. Vidimo jedni druge lepšim pogledom, povezali smo se s kraja na kraj zemlje u ljubavi i poštovanju različitosti. Do kraja su dekonstruisali ovaj režim u svoj njegovoj devijantnosti i patologiji. Izrazito me nerviraju partronizujuća popovanja na temu šta studenti moraju da urade, kako da postupe. Oni su uradili toliko toga. NJihova lična žrtva, njihov poklon svima nama kao društvu je ogroman, neizmeran. Od početka su insistirali na mirnom protestu. Protekli meseci su proces transformacije, u pokretu događaju se nezaustavljive promene. Poruke su im od prvog trenutka bile više nego jasne. Mir, nenasilje, poštovanje zakona, etičnost, demokratija, istina, pravda. Zločin da ima kaznu i svi pred zakonom da smo jednaki. Dakle smena vlasti se neće dogoditi na ulici, prevratom, upadom u Skupštinu, uz petarde, baklje, i ružičasti dim… već na izborima koji neće biti pošteni, jer nepoštena vlast ne raspisuje poštene izbore. Ali zahvaljujući studentima izbori će biti masovni. I to je šansa koju ne treba bojkotovati. Na opoziciji je da ne izneveri, da ne izda, da ne bude zavidna, da bude vredna i odgovorna pred čudom koje se dogodilo nezavisno od nje. Svi znamo misao Dostojevskog: Lepota će spasiti svet. I evo je. Gledamo je.

Ema Bovari, to sam ja

– Trebalo bi na jesen da režiram dramatizaciju Floberovog romana “Madam Bovari” koju sam nazvala “LJubavni život Eme Bovari” ili “Ema, to sam ja”. Napisala sam je pre dve godine. To je jedina izvesnost, ako izvesnost u današnjim okolnostima postoji. Sve ostalo je u vazduhu. Možda će tamo i ostati, a možda će se spustiti i do pozorišne scene. Ne volim da kažem da išta planiram, jer toliko toga ne zavisi od mene – kaže Tatjana Mandić Rigonat o svojim planovima.

Bogatstvo ove profesije su ljudi

* Da li aplauzi publike na matičnoj sceni za predstavu režiranu u drugom pozorištu umanjuju utisak “pozorišnog apartrida”?
– Poslednji put sam režirala u Narodnom pozorištu 2023. “Naš razred” i ne znam kada ću opet, naravno ne svojom voljom. Žao mi je što sam odvojena od glumaca iz Narodnog, ali režirajući u drugim državama nagrađena sam radom sa drugim izuzetnim umetnicima. I to je bogatstvo moje profesije – ljudi. Meni je to najvažnije, taj trag koji ostaje u mislima u srcima gledalaca, kao i u glumcima. To je smisao rada i života u pozorištu – deljenje sa drugima ideja i emocija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari