Vojka Đikić Smiljanić više nije sa nama 1

Teško je poverovati, ali tačno je – upravo sam pročitala nedavno poslane rukopise Sarajevskim sveskama kada sam naišla na zapis: „Tekst koji sam pre neki dan napisala o knjigama Vojke Smiljanić Đikić završila sam ovako: „Toliko zasad“.

Kako se to, zasad obistinilo.

Znala sam da je Vojka bolesna, da je u bolnici, ali rekli su mi da je u vezi sa redakcijom, tako da nisam mogla pretpostaviti koliko je bolest ozbiljna a pogotovu da je kraj blizu.

I sad, pošto je strašna istina tu, preda mnom, jedino što mogu je da potražim odlomke iz starih tekstova. Napisanih u srećna vremena kada sam pratila njen rad (kao i ona moj), i kada smo se dopisivale ili čule telefonom.

Kako bi me obradovao njen zvonki glas. Kako ste, mlada damo (meni u devedeset drugoj, ona u osamdeset trećoj).

I evo me danas pred starim tekstovima: Čovek je ostao nevidljiv, onaj s kojim se upravo razgovara; od čoveka je ostao samo glas.

Tu se podrazumeva želja da glas postane vidljiv, da postane materijalan kako bi poslužio kao oslonac pesnikinji. Pridev „nevidljiv“ deluje ovde kao emocija na koju je stavljen prigušivač. A emocija je zapravo hvatanje za slamku. A s druge strane, kao da se i zlo, koje očigledno predugo traje, umirilo. Ta slika „crne reke“ koja umorno protiče izvrsna je poenta i izvrsno rešenje za stvarnost u kojoj su nam vlastite kuće postale splavovi nošeni rekom zla.

Iz pakla samoće, odsustva života i trijumfa smrti, gde su „stvari bolje od bića“ i gde smo „prazni kao provalija“ i gde se i samo zlo već umorilo, kao „umorna crna reka“ iz (ne)stvarnosti, dakle terora i nasilja.

Ideje spasa, klijaju u onom dalekom, u kojem kao da se skriva lična uteha.
„svetlost,
zvuk
i radost
svemu dalekom“

Završila bih njenim stihovima „Autoportret“:

Moja je glava puna
vetrova i snova.

Moja je glava puna
crvenih bregova.

Moja je glava puna
snegova i paprati.

Poneki zalutao dah
u nju pred zoru svrati.

Tako je moja glava
puna vetrova i snova
neprohodnih prašuma
džinovskih cvetova.

U mojoj glavi umiru svetovi
i rađaju se zvezde
i vilenjaci
i zveri
zbog toga moja glava
po ceo dan treperi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari