Arif Biščević: Sarajevski krug dvojke

Ponekad za to je potrebna živa riječ svjedoka vlastite ili zajedničke prošlosti, ponekad fotografije, a ponekad boravak u mjestu i na mjestu na kojem smo ostavili tragove. Za nas vidljive, a za sve ostale nevidljive.

***

Kad boravim u Sarajevu, uvijek imam rezervisano par sati da se osamim u nekom kafeu na najprometnijoj ulici grada i tada, uz kafu, žurim u fasade preko puta i gledam siluete ljudi koji prolaze bez ikakve želje da nekog posebno osmotrim ili pozdravim.

***

Osluškujem korake, žamor koji se pretvara u osjećaj neprolaznosti otkucaja srca grada koji je upijao svaku moju stopu i tada uvijek dobijem jedan te isti osjećaj da se ništa u međuvremenu nije desilo i da me grad čekao, ne živeći bez mene u zadnjih skoro 40 godina. Jedino tada osjećam istinski povratak sebi i vlastitom životu u prošlosti.

***

Kao što Beograd ima „krug dvojke“ tako i Sarajevo ima jednu žilu kucavicu u kojoj i okolo koje se dešavalo sve najbitnije što su ljudi davali gradu i grad njima. To je krug tramvaja 2 – Baščaršija – Čengić Vila.

***

Sa ove vremenske distance, roditi se i živjeti život u tom krugu izgleda kao privilegija koju niko nije zaslužio. Jednostavno se desila. A desila se kao ponuda da živiš u gradu i sa ljudima dijeliš jedan model življenja koji je po mnogo čemu jedinstven kao susret kultura, tradicija, običaja pa i religija. Taj model življenja nije bio potpun ali je bio dominantan i u pravilu je određivao tokove sveukupnog života u gradu – privrednog, društvenog, obrazovnog, urbanog, kulturnog i duhovnog.

***

Naravno, i drugi gradovi sa područja prethodne YU su se mijenjali, gradili i narastali, svaki sa svojim sličnostima ali i posebnostima. Kada se kaže da je to područje mjesto susreta svjetova, onda se može reči da je Sarajevo grad u kojem je taj susret ipak bio najviše prepoznatljiv.

***

Moji roditelji, brat i ja smo živjeli od jedne plate mog oca, višeg građevinskog inženjera, a majka je bila domaćica. Bila su to vremena 50-ih i 60-ih godina kada je većina živjela skromno pa se gledalo da djeca upišu neku stručnu školu kako bi što prije „imali hljeb u rukama“.

***

Tako je i meni „sugerisano“ da upišem srednju ekonomsku školu koja je bila zahtjevna, ali nam je dala izvanredna znanja i najveći broj učenika je odmah po završetku dobijao posao. Nas svega nekoliko je upisalo razne fakultete, a ja FPN – odsjek političkih nauka u Sarajevu.

***

Mene je najviše „ohladilo“ od ekonomije to što je dominiralo dosadno knjigovodstvo, nabava, prodaja… Profesori na FPN su bili sjajni a mene su najviše interesovali predmeti: Etika, Međunarodni odnosi i Metodologija naučnih istraživanja.

***

Apsolvirao sam 1972. kada je finansijska situacija u kući postala kritična jer je otac penzionisan, ali se na prvu isplatu trebalo čekati šest mjeseci. Izlaz sam pronašao u tome da se prijavim na služenje vojnog roka i tako sam se u oktobru iste godine našao u kasarni na Futoškom putu u Novom Sadu.

***

Služenje vojnog roka mi je ostalo u dobrom sjećanju. Poslije obuke sam radio u vojničkom klubu i bavio se fotografisanjem vojske zajedno sa Miodragom Marićem Batom, koji je bio jedriličar, a po izlasku iz vojske završio je školu za pilota i radio kao pilot u JAT-u.

***

Imali smo stalne dozvole a bilo je i para od fotografisanja pa smo bili skoro redovni gosti na Petrovaradinu gdje je svirao Janika Balaš. Desilo se i da sam bio dva mjeseca na „mrtvoj straži“ u Vrdniku kada sam, zbog jednog nesporazuma kod smjene straže, umalo poginuo.

***

Tih godinu dana je bio prvi duži boravak u drugoj sredini, drugom gradu i sa drugačijim ljudima. Osjećao sam se kao da sam u nekom drugom Sarajevu, jer su ljudi bili slični po različitosti kultura, jezika i običaja.

***

I tako, došao je i kraj odsluženja vojnog roka, pozdravi, zagrljaji, razmjena adresa i brojeva telefona. Svi u odijelima i kaputima, hladno oktobarsko vrijeme, a ja na šinobus u džemperu i pantalonama jer mi roditelji nisu mogli poslati pare za odijelo i kaput.

***

Možda je najznačajniji period u Sarajevu poslije Drugog svetskog rata onaj između 1970. i 1984. godine. Standard je počeo rasti a sa njim i kulturna scena, a sve je kulminiralo sa Zimskom olimpijadom 1984. godine.

***

Bio sam angažovan u republičkom protokolu kao domaćin austrijske delegacije. Bio je to nevjerovatan događaj kada je Sarajevo medijski bilo centar svijeta. Poznato je da dan prije otvaranja Igara nije bilo snijega i da je onda snijeg padao dan i noć i Igre su mogle početi.

***

Međutim, ono što pamtim dobro je da sam nekoliko dana ranije bio u jednom selu na padinama planine Bjelašnice u kojem je jedan moj prijatelj poznavao ljude i govorio mi da je to raj na zemlji za vikendicu.

***

Bila je avantura dovesti se šumskim putem do sela kroz koje teče bistra rijeka Rakitnica iz koje iskaču pastrmke. Selo je imalo dosta kuća u kojima je još uvijek bio zemljani pod i spavalo se na slamaricama i živjelo uz uljane lampe.

***

Seljaci su se bavili uzgojem ovaca i bili obučeni u ručno pletenu odjeću od vune. Tada sam prvi put se zamislio sa kakvim izazovima u razvoju se susreće zemlja u kojoj ima dosta ljudi koji žive ovako a samo 10 kilometara zračne linije se održava Olimpijada kao svjetski događaj.

***

Sedamdesetih godina je Sarajevo snažno napredovalo u privrednom razvoju i koncentracija moćnih preduzeća je bila velika: Energoinvest, Unioninvest, Hidrogradnja, Fabrika automobila TAS, Famos, Zrak, Unis, Alhos, Zora i mnoge druge.

***

Veći standard je značio i više novca za kulturu, umjetnost i estradu pa se pojavila velika plejada umjetnika raznih profila prepoznatih i na regionalnom i međunarodnom planu. To su već svima poznata imena filma, pozorišta, književnosti, slikarstva, muzičkog stvaralaštva i dr., tako da bi, u pokušaju da se napravi bar neki suženi izbor, to bio dugačak spisak.

***

Nakon izlaska iz JNA u oktobru 1973. g. ostalo mi je tri ispita do diplome fakulteta, par dinara dnevno za jednu kafu i mukotrpno učenje u biblioteci Vijećnice, što se okončalo sredinom decembra.

***

Dekan fakulteta Joco Marjanović i prof. Atif Purivatra su me preporučili za posao u Komisiji za odnose sa vjerskim zajednicama Izvršnog vijeća BiH sa početkom od 15. januara a ja imam problem: nemam u čemu otići na posao.

***

Sreća pa je bilo vrijeme za uličnu prodaju novogodišnjih čestitki pa na minus 20 stepeni, modrih ruku i sa temperaturom od 38 stepeni ipak uspijem zaraditi dovoljno da kupim cipele, odijelo, dve košulje, kravatu i kaput i tako kao „pravi“ službenik otvorim vrata zgrade Vlade.

***

Materijalna situacija u kući se značajno popravila pa sam u sljedeće četiri godine dva puta bio u šopingu u Londonu, dva puta u Španiji i jednom u Grčkoj na Rodosu.

***

Posao je bio interesantan, ulaženje u problematiku odnosa države sa vjerskim zajednicama, rješavanje pitanja zdravstvenog i penzijskog osiguranja vjerskih službenika, materijalna pomoć udruženjima i za popravke i restauraciju objekata i sl.

***

Kasnije prelazim u Stručnu službu Izvršnog vijeća na mjesto savjetnika za sjednice a potom za šefa kabineta potpredsjednika.

***

Od 1988. Jugoslavija ulazi u vrijeme velikih promjena u kojima su se ispreplitali htijenje i nade sa strahovima i otporima od kojih su najvažnije prvi višestranački izbori i reformski program Ante Markovića. Dobio sam tada poseban zadatak da budem sekretar međuresorske radne grupe za inkorporiranje onih poznatih 19 saveznih reformskih zakona vlade Ante Markovića u republičko zakonadavstvo.

***

Bio je to jako složen i zahtjevan posao na usklađivanju velikog broja zakona i podzakonskih akata koji je uspješno okončan nakon nekoliko mjeseci. Materijali sa kojima sam raspolagao i iskustva na tom poslu poslužili su mi da ubrzo objavim priručnik „Privatno preduzetništvo“, koji je štampan i brzo rasprodan u tiražu od 2.000 primjeraka. Taj priručnik je bio dobar vodič za sve koji su htjeli pokrenuti privatni biznis jer je davao sve potrebne upute i u to vrijeme bio je prvi takve vrste u oblasti poslovanja na osnovama tržišne ekonomije.

***

Politička scena u Jugoslaviji je od 1988, kao što znamo, bila posebno burna. Započete reforme su zaustavljene smjenom Markovića, a svi kasniji događaji su vodili sve većoj paralizi institucija i sveukupnoj krizi. Mnogi se danas pitaju da li je bio moguć drugi ishod od krvavog rata i disolucije zemlje.

***

Jedan detalj iz tog vremena neću nikad zaboraviti. U proljeće 1991, sa dvije firme iz Obrenovca i Sombora organizujem prvi sajam robe široke potrošnje sa preko 200 izlagača. Jedno jutro gledamo u restoranu vanredne vijesti RTS-a koje kažu da su borbe u Borovu i da je 25.000 ljudi izbjeglo u Sombor i Apatin. U sali muk i ljudi gledaju pred sebe.

***

Bilo mi je to čudno jer u jednom malom gradiću bi ta masa ljudi bila krajnje upadljiva a sve je bilo mirno i normalno. Isto veče, na zajedničkoj večeri u hotelu predsjednik Izvršnog vijeća Sombora se izvinjava što kasni jer je malo spavao zbog nastale situacije. Ja dodajem da je sigurno vrlo teško smjestiti 25.000 izbjeglica… On me pita – „Kojih 25.000, došla su četiri autobusa sa oko 250 ljudi.“ Bio sam zabrinut i pitao se kome je i zašto trebalo da na ovaj način podstiče ratnu histeriju pa tom broju od 250 doda dvije nule.

***

U junu 1991. odlazim sa suprugom i djecom u našu kamp prikolicu u Slanom gdje smo ljetovali već nekoliko godina. Gazda Baldo kaže da su kamperi iz Srbije došli i odvukli svoje prikolice koje su tu bile stalno stacionirane. Svi u kampu smo se družili i to ljeto svoje prikolice nisu odvukli kamperi iz Vojvodine, Osijeka i Dalja.

***

Nisam tome pridavao nikakav značaj tada. Na našem malom kolor televizoru smo u kampu gledali scene rata u Sloveniji i nismo se previše uzbuđivali vjerujući da su to neke čarke koje će se nekako smiriti. A i Slovenija je negdje tamo daleko?

***

Krajem avgusta pospremimo prikolicu za još jedno zimovanje u kampu i vratimo se kući u Sarajevo. Nakon 36 dana, tačnije 3. oktobra, gledamo na TV-u kako su jedinice vojske i dobrovoljaca preplavile Slano i da puno kuća gori ili je srušeno.

***

Poslije 10 godina odemo u Slano. Gazda Baldo i njegova supruga su nam se obradovali. Njihova prelijepa dalmatinska kuća je bila uništena pa obnovljena. Moju kamp prikolicu, skoro novu i kompletno opremljenu, oslobodili su „oslobodioci“.

***

Rat se sve više razbuktava u Hrvatskoj a politički razgovori ne znače ništa više osim jalove nade da se neće zaratiti i u Bosni i Hercegovini. U novembru dočekujem na autobuskoj stanici sitnog čovjeka, starca od 80 godina, punca ženine rodice, koji je iz Vukovara bio prebačen u zatvor u Sremskoj Mitrovici, pa pušten poslije nekoliko sedmica. Primio sam ga u kuću, pomogao mu i otpremio ga sinu u Rijeku, gdje je bio u izbjeglištvu.

***

I kakva slučajnost, da je mene i familiju spasio kasnije njegov brat koji je bio u izbjeglištvu u Tučepima. On nas je noću prebacio u Makarsku, na autobus za Zagreb, na putu za Švedsku… I to u vrijeme kada je postalo opasno jer je policija počela hapsiti sve nehrvate iz BiH za, kako su govorili, razmjenu.

***

Zlosutni događaji su se odvijali kao na traci a stanje potpunog šoka je nastalo 3. maja 1992. kada je otpočeo masovan artiljerijski napad na grad od kojeg se tresao neboder u kojem smo živjeli.

***

Sedamnaestog maja nazvao sam suprugu i rekao da hitno siđe iz stana pred zgradu samo sa torbom, koja je uvijek stajala iza ulaznih vrata, i sa djecom. Čekao ih je kamiončić Dječje ambasade koji evakuiše zene i djecu iz grada.

***

Ženama sam rekao da torbe sa garderobom slože uz ogradu kamiončića i da legnu na pod jer prolazimo pored kasarne iz koje se puca. Na jednoj oštroj okuci morali smo usporiti i tada smo bili zasuti mecima iz kasarne. Žene su kasnije našle u torbama metke koji su probili ogradu i zadržali se u garderobi.

***

Svi u Sarajevu, osim onih koji su imali „prave“ informacije i otišli malo prije rata, bili su uvjereni da ovakav rat koji je malo ko razumio mora brzo stati, a u to su ih skoro svaki dan uvjeravali političari sa nekim obećavajućim mirovnim pregovorima.

***

Prvi koji je rekao istinu bio je član predsjedništva Stjepan Kljuić, koji u oktobru na TV-u reče da će rat trajati – četiri godine.

***

Od novembra do januara 93. tri puta pokušavam izaći preko aerodromske piste koju nadzire Legija stranaca i svaki put bivam uhvaćen. Konačno, 13. januara uspijevam u tome i sljedeći dan nalazim svoju porodicu u izbjeglištvu u Tučepima.

***

Ostajem jedno vrijeme tamo nadajući se da će na nekom od silnih pregovora zaustaviti rat. U martu dolaze glasovi da vojna policija hapsi muškarce i vodi na neku, kako kažu, razmjenu. Iskradamo se iz zgrade noću, dolazimo u Makarsku i noćnim autobusom idemo za Zagreb pored opasnog ratnog područja oko Zadra i preko nekog pontonskog mosta koji se povremeno granatira.

***

Od Zagreba do poljske luke Ščećin na Baltiku za dan i noć stižemo na prvo odredište. Imamo novca za dve brodske karte a za djecu mislim da nismo platili. Na brodu svi spavamo na podu u hodniku. Novac za kabinu nemamo.