Bilo je teško, ali uspeli smo 1Jovan Jelisavčić foto Milena Arsenic

Prirodna nepogoda se leči prirodnom pogodom * Vrhunski plan – gledanje filmova, priča o tome i đuska * Znak da je počelo leto * Jutro – gasi sve, idemo da spavamo! * Od sutra – Drina, Tara i more

Četvrtak, 30. jun

Sve je spremno, bar tako mislim, iako stalno imam utisak da sam nešto zaboravio. Ovo je deveti put da ćemo otvoriti festival zajedno sa svim našim prijateljima, kolegama, publikom. Napredujemo, a jasan znak za to je i što sam prihvatio da pišem ovaj dnevnik tokom festivala. Pre nekoliko godina to nije bilo moguće. Telefon bi zvonio do besvesti, vozio bih po gradu kao sumanut da sve postignem, zatim otišao po kamion, pa po stolice, utovarao, istovarao, pa onda na kraju dana kasnio na otvaranje vlastitog festivala jer sam morao da se sredim kako bih pred sve te ljude izašao obučen fino i smiren kao da sam ceo taj dan proveo na nekoj plaži, čekajući da dođe noć i sve počne. E večeras je ta noć, Festival počinje, i sad nema više kalkulacija, sve mora da protekne najbolje moguće. LJudi pristižu u grad, zajedno sa afričkim talasom vrućine koji nam prija, jer jedini nepobedivi neprijatelj je kiša. U 15 sati odlučujem da odem na 15 minuta do Drine, potrebno mi je to rashlađivanje, jer prirodna nepogoda se leči prirodnom pogodom.

Sat kasnije odlazim do kafeterije Grand, nalazim se sa Majom Šušom i Marijom Simić, prognoza se menja kao i naše raspoloženje. Bukvalno nas u isto vreme prži 40 stepeni i preti kiša sa grmljavinom. U takvim situacijama više puta se čujem sa ljudima iz HMZ kako bih racionalnije doneo odluku gde otvoriti festival.

Kiša počinje u 18 sati, sedimo ispred Doma omladine, razmišljamo da li je moguće da nam se ovo dešava skoro svake godine. Bioskop se renovira, alternativa je Dom omladine, koji nije mesto za projekcije, ali jedino koje može da ispoštuje tehničke uslove. Kiša polako staje, što je znak da se čujem sa hidrometeorološkim zavodom. Svuda oko nas kiša ubija i da smo još sat vremena u opasnosti, a da bi se nakon toga veče moglo nastaviti po vedrim nebom. Ok, barem žurke imamo napolju.

U pola devet kiša je stala, gledam prognozu i vidim da nas je oblak prošao, opet zovem da mi potvrde da je sada sve ok. Žena mi vrlo prijatnim glasom kaže gledaćete filmove na otvorenom i partijati celu noć. Smejem se i brzo zovem Mariju (glavnu organizatorku) i kažem joj brzo sve nazad u Boriće (naš park). Kasnimo sat vremena sa otvaranjem, ljudi mirmo sede na svojim sedištima i čekaju početak festivala. Gledaju kako se pred njima postavlja platno, šteluje projektor. Konačno kreće sve, Maja najavljuje početak, Mladen Sovilj uz divan govor izgovara čuveno „festival je otvoren“, puštamo vatromet i sve teče kao da se nije desila drama. Osećam se toliko umorno kao da mi je deseti dan festivala, a ne da teku prvi minuti ovog izdanja. Ali to je ono što smo znali kad smo pravili sve, biće teško, ali uspećemo.

Petak, 1. jul

Budi me telefon, od mene se traži pregršt informacija od važnih do najnebitnijih. Valjda misle da ja moram da znam sve. Još sam ljut od sinoć. Čeka nas izlet u kanjon Drine, valjda će mi od toga biti bolje. Napolju je i dalje afrički talas. U 12.30 u Perućcu čeka nas brod Grizli, isplovljavamo prema kanjonu, mestu u kom se sve nervoze i ljutnje isceljuju. Ostajemo i bez dometa i sad smo tu samo mi, priroda i litice koje nas okružuju. Bolje sam. Maja predlaže ručak sa žirijem i Mladenom Soviljem u restoranu napravljenom na samom vodopadu reke Vrelo. Naručujemo hranu i pijemo kiselu vodu, ispod nas sve vreme huči reka. Marta, Lana i Boris (naš žiri) pričaju razne zabavne priče i iskustva. Super je kad ti neko izmesti fokus bar nakratko, prija ne misliti stalno na festival.

U 20 sati smo na open airu, spremamo se za drugo veče i novu turu filmova, sve manje gledamo u nebo jer se sad konačno vide zvezde iznad nas, bezbedni smo i mirni. U grad stiže sve više ljudi, kao i kolega koji zovu i pitaju šta je plan za večeras. Plan je da gledamo filmove, pričamo o tome i đuskamo. To je za mene vrhunski plan.

Subota, 2. jul

Danas je planirano da goste vodimo na jezero Zaovine, ali menjamo plan, jer je zbog situacije sa proizvodnjom struje jezero ispušteno do biološkog minimuma. Ide se na Perućac, odlično mesto da se provede dan i odmori od prethodne noći. Za žiri imam drugi plan, idemo na Taru. Cilj je da se ode do rezervata prirode Crveni potok i do najpoznatijeg vidikovca Banjska stena. Tara je već teritorija gde sam svoj na svome, znam da će im se dopasti ovaj mali izlet. Ogladneli smo od razgovora, pešačenja i tarskog vazduha. Odlazimo do restorana Kurta na ručak i nakon toga u Bajinu Baštu.

Večeras su poslednja dva bloka takmičarskog programa i žiri ujutro donosi odluku. Čeka nas i žurka koja je svojevrstan fenomen – Čola veče. Noć kad se vrte samo Čolini hitovi. LJudi iz grada se najviše interesuju za taj momenat pa čak i more pomeraju za neki dan. Napolju sviće, znak da je vreme za spavanje ili kako mi skoro moj kum reče, to je znak da je počelo leto.

Nedelja, 3. jul

Večeras zatvaramo 9. festival filmom Posle zime u režiji Ivana Bakrača, koji je imao svoja dva kratka filma na Bašti. Prolazimo kroz protokol. Gledam prognozu, jer više ne verujem ni što napolju ne može da se diše od vrućine. Pokazuje da će biti topla noć. Sreo sam žiri, već su doneli odluke, sad pišu obrazloženja. Složni su i zadovoljni svojim sudom. U isto vreme traje i finalna prezentacija Bašta Pitcha, našeg industri programa.

Danas smo organizovali piknik na obali Drine, važno je da se pohvalim svojom rekom. U 17 sati dolazi bend Koi Koi, čiji je član i naš kolega Marko Grabež. Brinem jer naša bina ili binče, kako je mi zovemo, nije profi. Želim sam da se uverim da je sve u redu. Sreo sam se sa Markom i on je sasvim miran i spreman za večerašnji nastup. Da, ima dosta improvizacije, ali su se spakovali i sad samo ostaje da svirka počne. LJudi pristižu na poslednje veče festivala. Kreće ceremonija zatvaranja, svi govori, zatim nagrade koje čitaju članovi žirija i žirija mladih. Našu nagradu Baš ta čast dobija dnevni boravak Ja imam san.

Kreće film, a posle filma čuveno 9. Bašta Fest je zatvoren i vatromet koji je ove godine moja dužnost. Ivan pokušava da izgovori čuvenu rečenicu, ali još bi neko nešto da kaže, onda se menja plan, svi će zajedno da je izgovore. Sinhrono palim vatromet, a oni izgovaraju da je kraj. Srećan sam jer je sve proteklo dobro. Žao mi je što ljudi odlaze, ali videćemo se ubrzo. Koi Koi nas je sve oduvao svojim nastupom, Marko je skočio u publiku, nosili su ga na rukama, momci zaduženi za binu su celu svirku nameštali bubanj koji se pomerao po njoj. Imao sam osećaj da bi svirka uvek trebalo da izgleda tako, da se sve na kraju raspadne i rastrese, da sam deo stresa koji sam pokupio tokom festivala skinuo sa sebe posmatrajući njih kako praše po instrumentima. Za sam kraj Funk Tehnic Group, naši prijatelji i neodvojiv deo festivala već godinama. Jutro – gasi sve, idemo da spavamo!

Ponedeljak, 4. jul

Ujutru odlazim u hotel Turist. Pratimo goste koji polako napuštaju grad. Kola su stigla po rediteljke iz Kanade i Austrije. Neki su već otišli, pa se telefonom čujem sa njima da još jednom proverim da li je sve bilo u redu. Odjednom nema više buke, tu smo samo mi i sve obaveze koje moramo danas da završimo. Vraćam se sa ekipom na open air, želim da sve vratim u stanje kako je bilo pre festivala. Sve je očišćeno još samo da se teren opere i to je to. Razgovaramo i analiziramo šta se sve desilo. Umoran sam, ništa novo.

Utorak, 5. jul

Još uvek osećam umor, treba mi još jedan dan da se naspavam. Dan provodim sa Majom i Marijom, plaćamo račune, gledamo realne troškove. Ni nas nije obišla situacija sa krizom. Sve što smo budžetirali početkom godine danas je nekoliko puta skuplje. Pišu se izveštaji i sve te administrativne stvari. Tek kad to završimo, festival će za nas biti gotov.

Pijemo piće sa Milicom, našom dizajnerkom, u istoj onoj kafeteriji Grand gde smo prvog dana videli kako se prognoza menja. I danas je kiša. Ima neke simbolike u tome. Razmišljam samo o sledećoj godini. Jubilej je pred nama, deset godina Bašta Festa. Predložio sam da ipak do septembra ne razgovaramo o festivalu. Svi su se složili. Od sutra menjam plan – Drina, Tara i more.

Autor je glumac, osnivač i direktor Bašta Festa

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari