Foto: Elena Uljančić

A kad je čovjek čitav svoj odrasli život u emigraciji, prošlost je glavni i trajni saputnik.

***

S prošlošću sam u stalnom razgovoru, prizivam je, mada najčešće naravno dolazi sama, u pokušaju da joj se da neki smisao i red. Da se nekako shvati svoje mjesto i u onome većem poretku stvari i događaja.

***

Nedavno je i jedan kritičar u recenziji mojih „Tajnih veza“ diskretno primijetio da je u tim esejima prisutna tendencija „autohistorizacije“. Sasvim točno. Nema bijega od prošlosti i nema bijega od historije i njena kaosa. Zato se, kod pisaca naročito, javlja potreba da se sve ono fragmentarno, slučajno i inkonzistentno na čovjekovom putu pretvori u razložno i kontinuirano. Eliot to zove „organizacija iskustva“.

***

Lična historija svih nas iz ovih krajeva mnogo jače je vezana na šire, opće, iznad pojedinca i zbog toga je kompleksnija nego kod ljudi u nekim mirnijim svjetovima. Moja je u tom smislu također takva. A ponekad mi se učini da je u nekim dijelovima još za koji podiok i složenija od mnogih drugih.

***

Zagreb mog djetinjstva bio je nešto trajno zagonetno, neobjašnjivo, skup čarolija po kojima ću mjeriti i uspoređivati uvijek sve. Pamtim ga kao svijetlo, radosno mjesto, kao i novozagrebački kvart u kojem sam odrastao. Tu su živjele uglavnom mlade obitelji, tek doseljene u nove, bijele zgrade.

***

Socijalno gledano, sve je bilo izmiješano: visoka srednja klasa i radnici, stari purgeri koji su vlažne stanove po centru mijenjali za novogradnju i doseljenici iz raznih zabiti, intelektualci i konobari, sveučilišni profesori i čistačice. Tipično i jedinstveno za socijalizam. Dobro su zapravo bila koncipirana ta naselja i urbanistički. Parkovi, igrališta, poljane – prostor, mnogo otvorenog prostora, osjećaja prostranosti i slobode.

***

Govorilo se i onda, i govori pogotovo sada klišeima da su to surovo građena i siva naselja. Netočno potpuno. Koliko se praktično i inteligentno gradilo – po mjeri čovjeka, kako bi se reklo – tek sad jasnije vidim, s tugom i uvijek prisutnom kapljom gorčine nakon svega.

***

I kakvog je samo interesantnog svijeta tamo bilo. Zamisli da ti u radijusu od kvadratnog kilometra žive DŽoni Štulić i Predrag Matvejević, Ivan Dragojević, blizanac Danijelov, i Šime Đodan – obojica disidenti i „proljećari“ – e, to je moj slučaj.

***

U onom vremenu prvih čuda, prvih svjesnih doživljaja i iskustava, najsnažnije su upisane neke ključne gradske točke, a evo javlja mi se da su sve bile vezane uz kulturu: zgrada Hrvatskog narodnog kazališta koja dominira po sredini Trga maršala Tita, Meštrovićev „Zdenac života“ pred kazalištem, Massarykova ulica.

***

Knjižare, miris knjižara od najranijeg djetinjstva. Jedna od njih i negdašnjeg čuvenog knjižara Đorđa Ćelapa na kazališnom trgu. I ja koji tu stojim. Od prvog sjećanja do odlaska. Jednom prilikom stajao sam preko puta Ćelapove knjižare i priđe mi čuveni i siroti Jovo, boem-beskućnik, pa me upita kako se zovem. Kažem mu, a on klimne: „evo mu ga spomenik“ i pokaže na bistu – Sveti Juraj na konju ubija zmaja. To me zbunilo i uznemirilo – nisam dotad napravio tu onomastičku vezu i sve što ona podrazumijeva. Javilo mi se mnogo kasnije tek: evo, to su „Tri Đorđa“, jedan do drugog.

***

S jedne strane bio je moj Zagreb, topao, čist, lijep, „ugodna fotelja s pogledom na Evropu“, kako dodvorno jednom reče Momo Kapor, a s druge strane skriveno, tamno lice grada, sirotinja u vlažnim podrumskim stanovima centra, proletarijat s periferije i tradicija opasne, nezdrave misli.

***

Moj dječji svijet sav u kontradikcijama: kućna biblioteka i „žicari“ pred kinima; strastveno dječačko skupljanje figurica, modela raznih vojski, od Američkog građanskog rata do Drugog svjetskog – i tuče ispred ulaza u zgradu; pristojno ophođenje i školski nastavnici koji šamaraju učenike; „Labuđe jezero“ u HNK i okretište autobusa na Savi; tek otvoren „Lisinski“ s lusterima-maslačcima od kristala i ćevapi s nogu u Zapruđu.

***

Rođendani, proslave, pjevanje, Nove godine u čarobnoj kući u Cvjetnom naselju, i moja obitelj sa svojim zamršenim porijeklima, smiješana od četiri nacije, s nevidljivom vrećom historije na leđima, s ratovima, žrtvama, emigracijama i strašnim političkim stradanjem za sobom.

***

Nevjerojatno je kako unutarnji život djeteta umije stvoriti prividnu harmoniju s bolnim vanjskim razlikama, podjelama i sukobima, kako lako zna premostiti dva svijeta i njihove prejake disonance.

***

Ono što je donijelo spas, što je donijelo pomirenje i u isto vrijeme produbilo jaz između vanjskog i unutarnjeg, bila je muzika. Rokenrol. Kao zvuk, ali i kao kultura, izraz, s pisanjem i magazinima, stilom, izgledom, rječnikom za posvećenike koji se međusobno razumiju lozinkama. Svijet tajnih šifri koje su čuvale od dosade i prijetnje izvana.

***

Uvijek sam ostao posebno vezan za našu scenu. „Bitanga i princeza“ Bijelog dugmeta – album kao tajna vrata, skriveni ulaz i porta za prelazak u nešto veće, dublje, dramatičnije, monumentalnije. Jedino važno zapravo.

***

1981. gledao sam Radivojevićevog „Dečka koji obećava“ – i to je bilo to, sljedećih deset, najintenzivnijih godina biće zapečaćene tim potresom s početka decenije.

***

Nisam volio mjesta gdje se pleše, gdje samo puštaju ploče. Volio sam koncerte. Žive svirke, sve se vrtilo oko toga. Zato sam se najbolje osjećao u „Kulušiću“ u Hrvojevoj ulici, klubu gdje je snimljena većina važnih „živih“ albuma naše muzike. I meni najdraži od svih – „Akustična trauma“ Leba i soli.

***

Primijetio sam prošlih godina da ponešto slabije čujem – nikakvo čudo nakon onoliko buke – i ljetos me žena odvede doktoru Munđaru u Rovinj, našem čuvenom otorinolaringologu. „Da“, pogledao je suho u nalaz – „oštećenje. Akustična trauma“. Smijem se – kako neću? – a on me blijedo gleda.

***

S trinaest godina čitam prvi put Krležu i kao i svi koji se s njegovom titanskom pojavom spoje tako, posebnom alkemijom, „švarckinstlerski“, kako bi Stari sam rekao – čitanje njegovih domobranskih novela, političkih i umjetničkih ogleda i kritika, najveći mi je i ključni intelektualni i duhovni obrat.

***

I kao i svi koji su na tu monstruozno veliku i moćnu riječ i misao odgovorili i razumjeli ih, ostao sam krležijancem do danas, iako se sa svojim Učiteljem, svojim didáskalosom, svađam i mirim sve više kako vrijeme prolazi.

***

On je umro godinu nakon Tita, kao po nekom dogovoru. U mojoj obitelji Josip Broz nije bio voljen. Moj deda Đuro, predratni komunist i partizanski prvoborac, za Informbiroa je poslat na Goli otok, iako s Rusima nije imao apsolutno ništa. Otac mi je zbog toga bio maltretiran i rušen u školi.

***

Mama, istarska Talijanka, što znači po definiciji dijelom i Slovenka, iz porodice je potpuno suprotne ideologije, iz obitelji esula (izgnanika). Pa opet, oba roditelja bila su članovi SK, iz uvjerenja. Voljeli su Jugoslaviju i smatrali je jedinom domovinom. Tako su me i učili: mi nemamo rezervnu domovinu.

***

Interesantno je kako parcijalno pamtimo stvari. Mnogi što su bili neopterećeni vlastitom etnijom govore kako nisu primijećivali bujanje šovinizma. I meni se tako dugo činilo. Ali vidim da sam potisnuo mnogo. Bilo ga je. Oko sredine osamdesetih čule su se neshvatljive stvari po ulicama, po uglovima, u kafićima, u školi između vršnjaka.

***

Nešto mora da je iznutra u čovjeku odlučilo nesvjesno da to odbije od sebe, da ne prihvati apsolutni mrak koji je svake godine rastao, onako kako je bilo i sve više slobode. Teško je bilo prihvatiti, balansirati u sebi paralelni dolazak takve „negativne slobode“, uz radost otvaranja i tako očitu demokratizaciju – posebno u kulturi, u književnosti, u novinama i na televiziji, gotovo svaki dan osjećalo se proširenje, to da se sve više može, uzimao se i osvajao prostor slobode svjesno i voljom, malim koracima i gestama, simboličkim akcijama i stvarnim angažmanom.

***

1989. poslala me na odsluženje vojnog roka u JNA. Nikad mi nije bilo jasno kako sam iz tako krajnje politizirane porodice te jeseni prespavao onolike epohalne događaje i promjene. Sve je u polusnu prošlo pored mene: pad Berlinskog zida, rumunjski prevrat i skidanje Čaušeskua, Prag i Plišana revolucija.

***

Ali, ostala su mi tri događaja, trajno upisana u svijest, i u njima nešto čudno, do kosti hladno naspram uznemirujućih gibanja: Gazimestan, u ljeto, i osnivačka sjednica HDZ-a u zimu. Hvatao me neki prezrivi i hladan smijeh od svega toga, od pogleda na ona mračna, ledena i odlučna lica.

***

Možda je u takvom preziru bio prikriven strah i inat pred opasnosti. Ili pak nesvjesna sigurnost da propast bezuvjetno dolazi i nemoć nad time – kao onaj zastrašujući osmijeh Joela Greyja na kraju sekvence „Tomorrow belongs to me“ iz filma Cabaret. Osmijeh koji kaže: da, baš tako će biti, i još gore.

***

Treći događaj bio je suprotan: govor Ante Markovića u SIV-u. Nije to samo konvertibilni dinar i kupovanje, takozvani standard. To su tričarije. Razum i ozbiljnost jednog odgovornog čovjeka impresionirali su me, i obećanje, nada u suprot nadi. Uzbuđenje nad mogućnošću koja je djelovala na tren tako silna i velika, kao najava jedne nevjerojatne utopije što se činila da je na korak samo.

***

Vrijeme se silno ubrzalo. Nisam jedini koji je to uočio naravno, ali ta akceleracija padanja, ono jurenje u požar 1991, sve je bilo neuprativo koliko brzo se odvilo. Poslije toga, svi mi, sve naše, dijeli se na vrijeme prije rata i na rat. Nema većeg događaja niti će ga biti za one koji su ga doživjeli direktno ili posredno.

***

1991-1995. nije samo slučajna stanica na putu. To je najveće napuknuće, autentično traumatsko i prisutno u nama, koliko god ljudi odbijali ili ne bili u stanju vidjeti.

***

Kod nas što smo otišli to je vidljivije, rez je jasniji, nema kontinuiteta. Život je jasno razdijeljen na eru prije odlaska i na sve ono poslije, kako se kome već događalo i gdje stigao da spasi živu glavu.

***

Dvije sam godine proveo u Rimu. Ima James Joyce onu čuvenu rečenicu da ga Rim podsjeća na čovjeka koji živi od toga što putnicima pokazuje leš vlastite babe. Dovoljno, čini mi se, da kaže i moje iskustvo o tom gradu. A možemo i preciznije, uzrečicom koja se pripisuje Martinu Lutheru: „Ako ima Pakla, Rim je sagrađen na njemu.“

***

Ne čudi možda onda što sam se nakon toga našao u zemlji protestanata i tu sebi našao dom. U Holandiju sam došao po liniji srca i neiskustva, a ne pameti i plana, da se ne šalimo. I mada čovjek nikad do kraja ne zna, mislim da je bila dobra odluka.

***

Prilagođavanje je potrajalo, ali kad sam upisao studije na amsterdamskoj univerzi, stvari su nekako došle na svoje mjesto. Uz talijansku i englesku književnost i jezik pratio sam predmete na nekoliko katedri humanistike.

***

Na slavistici predavala mi je i Dubravka Ugrešić. Imala je veliki utjecaj na ovo što radim, prva mi je dala podršku. Upoznao sam tu i još dvojicu čudesnih ljudi – profesore Krunu Pranjića i Branka Vuletića, oba su pokojni u međuvremenu. Bili su vjerojatno najveći suvremeni hrvatski i jugoslavenski stilističari, nenadmašni majstori proučavanja književnog teksta i istinski uzori.

***

Razni su se ljudi iz naše zemlje skupili u Amsterdamu i Holandiji. Bilo je umjetnika i intelektualaca, dosta mladih ljudi, najrazličitijih sudbina. I nisu se mnogo dijelili. Ali bilo ih je brate i s koca i konopca često. Uvijek se sjetim neumrle rečenice jednog našeg brata Ciganina: „A bilo je tu i pristojnog sveta.“ Ključna su ova dva veznika – dakle bilo ih je, samo kao izuzetaka.

***

Čovjek iz nepostojeće, nestale zemlje – pristojan čovjek to jest – uopće mnogo se nasramio, mnogo se stidio zbog svojih ovdje. Razloga za ponos bilo je malo i bili su rijetki. Kome šta da pričaš, kome da govoriš o nacionalnoj kulturi kad su ti i prije rata referentni okviri ovdje bili gastarbajteri i kriminalci, „ljudi s četiri prsta“? I onda još i rat.

***

Srećom živim u ovom svom selu, u Amsterdam čak ni ne svraćam bez potrebe. Tako je zdravije. Odavde bolje i jasnije mislim, čitam i pišem, lakše stvaram, ne opterećuju me suvišni susreti i razgovori.

***

Nekad mi se čini da imam samo dvije teme u pisanju, u svojoj poeziji pogotovo, da se sve oko toga vrti, što god bili motivi koji kao rukavci utječu u dvije glavne tematske struje – rat i emigracija, odnosno (ne)mogućnost povratka.

***

Pišući svoju prošlu esejističku knjigu, Historiju i savremenike, shvatio sam da su svi, doslovno svi naši najveći pisci i umjetnici bili emigranti, barem u jednom periodu: Vuk, Dositej, NJegoš, Kranjčević, Meštrović, Matoš, Tin Ujević, Krleža, Andrić, Crnjanski, Rastko, Kiš.

***

Gdje bi Vuk bio bez Beča? NJegoš u Veneciji i Napulju, kako ih opisuje kroz vojvodu Draška. Dositej, koji je moj sekularni „svetac zaštitnik“, čitav život je putovao. Dositej i Crnjanski zapravo su i rođeni van svoje zemlje. Od Držića i Križanića, preko naših „parizlija i nemačkara“ 19. vijeka, do nadrealizma i moderne, sva glavna imena slavenskog juga formirala su se u emigraciji.

***

Šta bi bila kultura bez Memoara prote Mateje, bez Života i priključenija, bez Lirike Itake, Filipa Latinovicza i Proklete avlije? To su sve redom emigrantske knjige, knjige egzila. Sam Rječnik našega jezika štampan je prvo u Beču, prije točno dvjesto godina.

***

Moj kolega i prijatelj Nebojša Grujičić kaže: imaš li se pred kime sramiti?, misleći na naše predšasnike. Ja imam. Drugi nek si nađu svoje.

***

Jedan od citata koji me potrese svaki put, Andrićev je naravno, iz 1920. i to baš u pismu iz Rima – Kiš ga je čitao kad je dobio Andrićevu nagradu:

 „Pišem pomalo i teško. Nema ništa bez naše zemlje, a ja niti mogu da živim s njom niti bez nje.“ Unatoč tome, meni je ipak cilj jednoga dana opet živjeti s njom.

***kraj***

O sagovorniku

Đorđe Matić, pesnik, esejista, kritičar i prevodilac – rođen je u Zagrebu 1970. Studij engleske i italijanske književnosti završio je na univerzitetu u Amsterdamu. Objavljivao je u brojnim medijima s područja bivše Jugoslavije. Stalni je saradnik nedeljnika Vreme i zagrebačkog časopisa Prosvjeta. Urednik je i koautor Leksikona Yu mitologije i koautor (s Merimom Ključo) trojezičnog muzičkog priručnika Eastern European Folk Tunes. Objavio je sledeće knjige: Lingua franca (poezija, Prosvjeta Zagreb), Tajni život pjesama (eseji, Antibarbarus Zagreb), Tajne veze (Sandorf Zagreb; Heliks Smederevo), Historija i savremenici (Prosvjeta, Zagreb). 2016. godine izašla mu je holandska zbirka poezije Haarlem Nocturne. Priprema i knjigu eseja na francuskom i poezije na italijanskom jeziku. S producentom Dragim Šestićem sarađivao na više albuma “world” i “etno” muzike. 2013. osnovao je muzičku grupu Gađo orkestra u kojoj peva i svira udaraljke. Član je Hrvatskog društva pisaca. Miličin tata i Elenin muž. Živi u Hillegomu, Holandija.

Pišući svoju prošlu esejističku knjigu, Historiju i savremenike, shvatio sam da su svi, doslovno svi naši najveći pisci i umjetnici bili emigranti, barem u jednom periodu: Vuk, Dositej, NJegoš, Kranjčević, Meštrović, Matoš, Tin Ujević, Krleža, Andrić, Crnjanski, Rastko, Kiš. Gdje bi Vuk bio bez Beča? NJegoš u Veneciji i Napulju, kako ih opisuje kroz vojvodu Draška. Dositej, koji je moj sekularni „svetac zaštitnik“, čitav život je putovao. Dositej i Crnjanski zapravo su i rođeni van svoje zemlje. Od Držića i Križanića, preko naših „parizlija i nemačkara“ 19. vijeka, do nadrealizma i moderne, sva glavna imena slavenskog juga formirala su se u emigraciji.