Duboki koreni srpskog republikanizma 1Foto: Medija centar

Skupština Srbije je 19. februara 1946. godine proglasila Narodnu Republiku Srbiju, kojom je prvi put u svojoj istoriji ova uređena sa republikanskim oblikom vladavine.

Ova odluka usvojena je na osnovu akata donetih na zasedanjima AVNOJ-a, u skladu sa odredbama Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije, i time je kompletiran proces transformacije iz naslednog sistema vladavine u izborni. Čitavu 1945. godinu, pored završnih operacija za oslobođenje zemlje i početka njene obnove, obeležile su brojne trzavice između saveznika, kao i glavnih domaćih političkih subjekata oko budućeg ustrojstva države.

Transformaciji Srbije u republiku prethodili su izbori održani 11. novembra za Ustavotvornu Skupštinu Jugoslavije, koja je potom sazvana za zasedanje 29. novembra 1945. godine. Na tim izborima od ukupnog broja upisanih birača, 8.383.455, na izbore je izašlo 7.432.469, to jest 88,66%. Savezna kandidatska lista Narodnog fronta dobila je ukupno 6.725.047 glasova, dok su stranke izvan Narodnog fronta dobile ukupno 707.422 glasova. Narodni front činile su KP Jugoslavije i jedan broj građanskih partija i to: Jugoslovenska republikanska stranka, Narodna seljačka stranka, Savez zemljoradnika i Samostalna demokratska stranka. Izvan ove koalicije ostale su stranke poput Demokratske stranke. Iako se za ove izbore teško može tvrditi da su u potpunosti bili u skladu sa savremenim demokratskim standardima, npr. glasanje je vršeno ubacivanjem gumenih kuglica u dve odvojene kutije, jedna Narodnog fronta, a druga bezimena, tzv. „ćorava kutija“, ipak su to bili izbori na kojima su žene po prvi put u istoriji jugoslovenskih naroda imale pravo glasa kao i sva punoletna lica bez obzira na versku, etničku pripadnost, stepen obrazovanja ili mesto stanovanja.

U smislu davanja legitimiteta novom sazivu vrhovnoj zakonodavnoj vlasti, nije bez malog značaja bila činjenica da je prvi Predsednik Skupštine FNRJ, prethodno AVNOJ-a, a pre toga Ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS, bio Dr Ivan Ribar, predratni član Demokratske stranke. Protivljenje jednog dela građanskih opozicionih partija učešću na ovim izborima, nije bilo toliko uslovljeno pitanjem oblika vladavine, koliko poštovanjem demokratskih izbornih pravila i suprotstavljanju određenim ekonomskim reformama. Drugim rečima, njihov otpor nije bio zasnovan na monarhističkom opredeljenju, spram jasno republikansko određenom karakteru Narodnog fronta, već pre svega na drugačijem shvatanju demokratije i ekonomskih promena, gde je glavni akcenat bio na protivljenju Agrarnoj reformi, usled čega su ove uživale nepodeljenu podršku kako pravoslavne tako i katoličke crkve.

SAD i Velika Britanija prihvatile su ovako izraženu volju naroda i priznale novoproglašenu republiku.

Postoji nekoliko razloga zbog kojih je monarhija bila delegitimizirana kao model, ne samo kod drugih naroda, koji su prema istoj, posebno nakon uvođenja diktature, imali izrazito odbojan stav, već i u okviru srpskog naroda. Prvi i najočigledniji je odlazak Petra II Karađorđevića iz zemlje, zajedno sa Vladom, odmah nakon vojnog sloma Jugoslavije, što je bio i donekle razumljiv potez, ali u svakom slučaju ostaje činjenica da je napustio svoj narod u trenutku kada je ovaj pao pod okupaciju. Ovu činjenicu je prilježno eksploatisao Milan Nedić tokom svoje vladavine u Srbiji, kada optužuje vladu Petra II Karađorđevića za izdaju nacionalnih interesa i naziva njene članove Slobodana Jovanovića, Mišu Trifunovića, Milana Grola „bednicima i odrodima“. Drugo, sama ličnost Petra II, koji je u trenutku napuštanja zemlje imao 17 godina, izgleda da je bila neadekvatna za suočavanje sa teškim problemima sa kojima se zemlja suočavala, kao i sa dvorskim igrama koje su se oko njega plele. Pored ovih razloga vezanih prevashodno za ličnost Petra II, sva ujdurma oko potpisivanja Trojnog pakta od strane Pavla Karađorđevića, koje je izazvalo vojni puč i masovne demonstracije pre svega u Beogradu, dovelo je do dublje krize autoriteta monarhije koja je od 1934. godine funkcionisala kao provizorijum sa Namesništvom na čelu države.

Takođe je ambivalentan i položaj Petra II kao kralja, jer s formalno-pravne strane on nikada nije položio zakletvu u skladu sa Ustavom Aleksandra Karađorđevića, tzv. Oktroisanim ustavom iz 1931. godine, koji je u članu 39., a u vezi sa članom 46., predviđao polaganje zakletve pred Skupštinom. Jugoslovenska vojska u otadžbini je formalno priznavala kraljevsku vlast, od njenog formiranja, januara 1942 godine, pa sve do naredbe Petra II Karađorđevića, 12. septembra 1944. godine, kada je u jeku Bitke za Srbiju rasformirana i njenim pripadnicima naređeno da pristupe jedinicama NOVJ. LJotićevi dobrovoljci, nesporni saradnici okupatora, čiji je Peti dobrovoljački odred učestvovao u streljanju više hiljada stanovnika Kragujevca, polagali su zakletvu „zaklinjući se Svemogućim Bogom na verno služenje Otadžbini i na odanost kralju Petru II“. Nedić, kojeg su postavili nacisti na mesto šefa izvršne vlasti, sve vreme rata oseća neku vezanost za Petra II, iako mu je ovaj oduzeo čin, te ga priziva 24. septembra 1944. godine rečima „ne časite časa, Vaše Veličanstvo, Vi ne smete ostati ravnodušni prema tragičnoj sudbini Vašeg naroda srpskog … Dođite u zemlju i povedite svoj narod u borbu protiv komunističkog zla“.

Pri kraju rata ražalovani ministar vojni Draža Mihailović odrekao se kralja i pozvao „Boga i narod da mu sude“. Dakle, delegitimizaciji monarhije u velikoj meri doprineli su i srpski nacionalisti tokom II svetskog rata svojim stavovima i, u najmanju ruku, konfuznim ponašanjem, pri tom ratujući na strani neprijatelja.

Ovaj izloženi sled događaja, nadovezuje se na prethodni istorijski period koji je, prema kazivanju prvog ministra unutrašnjih poslova Kraljevine SHS Svetozara Pribićevića, lidera Srba iz Hrvatske bio obeležen grubim zloupotrebama vlasti od strane monarha i shvatanja javne vlasti kao sredstva za zadovoljavanje privatnih interesa. Tako je npr., navodi Pribićević, kralj Aleksandar I, po uvođenju diktature, sebi propisao godišnju apanažu, tj. platu, od preko 1.000.000 američkih dolara, dok je tadašnji predsednik SAD, Vudro Vilson, imao platu od 60.000 USD. Ovako doživljena monarhija, poput plena, je logična posledica višedecenijskog dinastičkog sukoba između Obrenovića i Karađorđevića, koji se završio 1903. godine, defenestriranjem jednog lica radi dovođenja drugog na mesto monarha.

Dakle, može se zaključiti da su koreni i razlozi republikanstva, kao garancije demokratskog uređenja i vlasti naroda, bili mnogo dublji i šire prihvaćeni. Uprkos talasu negiranja nasleđa antifašizma u Srbiji, najvidljivijeg u brojnim slučajevima preimenovanja ulica, od zajedničke vladavine SPO-a i SPS-a, pa do Đilasovog brisanja Bulevara AVNOJ-a u Beogradu, nametanja krune na zastavi Republike od strane Predraga Markovića, sada vođe tzv. POKS-a, a nekada člana G17, rehabilitacije ratnih zločinaca poput Nedića, u korist kojeg je Siniša Kovačević, vedeta Narodne stranke, napisao uvertiru, republika kao oblik državnog uređenja opstaje, verovatno i iz razloga što je ona jedino preostalo sistemsko nasleđe ne samo antifašističke borbe pripadnika srpskog naroda u II svetskom ratu, već i potrebe za ukidanjem privilegija koje se zasnivaju na nepravednom nasleđivanju zasluga iz prošlosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari