Filip Tesar: Etnički sukobi nisu samo specijalitet Balkana 1Foto: Aleksandar Roknić

Pre nego što je upoznao izdavača njegove knjige „Etnički konflikti – Na Balkanu i ne samo tu“, i pre nego što je antropolog Ivan Čolović, vlasnik izdavačke kuće XX vek, stigao da ga lično upozna, uspeo sam da sa češkim antropologom Filipom Tesarom ugovorim intervju.

Naravno, zahvaljujući g. Čoloviću i prevodiocu ove kapitalne knjige Adinu LJuci, koji mi je izdiktirao Filipov broj telefona. Filip odlično govori srpsko-hrvatski, pošto je dosta vremena proveo „lutajući“ Balkanom i proučavajući Balkance. Dogovaramo se da se nađemo ispred Pravnog fakulteta. Nekoliko minuta kasnije, u ogromnoj studentskoj gužvi, vidim Filipa naslonjenog na visoku žardinjeru, u senci. Brzo se pozdravljamo i krećemo ka Tašu. Madera je u startu otpala za razgovor, jer je suviše fensi, ali sedenje u bašti moje srednjoškolske kafane „Poslednje šanse“, uz tihi žamor i huk grada, svakako odgovara.

Tesar objašnjava da je knjiga nastala na osnovu njegovog iskustva sa Balkana, pretežno iz Bosne i Hercegovine i manjim delom iz Hrvatske i sa Kosova.

– Nije mi bio cilj da opisujem kako se Balkanci međusobno ubijaju i da su u tome nešto posebni, nego baš nasuprot tome, pošto sam od 1992. do 1994. pratio razvoj i stišavanje muslimansko-hrvatskog sukoba u centralnoj Bosni, negde od Mostara do Tuzle i Brčkog. To sam gledao kao neutralac, a to je bilo teško u ratu Srba i muslimana, dok je u hrvatsko-muslimanskom sukobu jedan stranac mogao da se kreće sa jedne strane fronta na drugu. Poštovali su me kao neko neutralno lice i nisu me sprečavali da čujem i drugu stranu, navodi Tesar.

* Kako su meštani gledali na sukobe?

– Dosta detaljno sam imao priliku da se krećem po manjim mestima i više puta sam dolazio do istih ljudi u pojedinim fazama razvoja tog sukoba i to je bio kao jedan vremenski snimak. Imao sam zapisano šta su govorili pre pola godine i tako su mi objašnjavali situaciju, a sad – rez, montaža i isti čovek mi je ispričao ovo. Dok je prvo pravio cinične viceve na račun ovih drugih, sad objašnjava da je bilo neizbežno ubijati ih, pa opet nakon pola godine izjavi da između nas i njih nikad nije bilo tako strašno kao sa Srbima i da se to ne može ako lako rešiti. To mi je i pružilo priliku i osećaj te situacije i da ta objašnjenja mogu ići dosta duboko u prošlost, čak sve do dolaska Slovena na Balkan. Uvek logika čoveku nalaže da prošlost prilagodi tom trenutnom.

* Koliko su političari radili na promovisanju priče da je prošlost odgovorna za sadašnjost?

– Jako puno, ali ne bih rekao da su čisto političari krivi, jer ni oni nisu mogli isplanirati unapred. Oni su mogli isplanirati sledeći potez, koji je opet stavljao sve ljude pred određene izbore, pa su svi, hteli-ne hteli, morali da biraju i taj njihov izbor je stvarao nove situacije. Bilo je političara koji su sipali ulje na vatru, a bilo je i političara u uniformi, jer je politička uprava u vojskama bila važna. Kada su političari videli da je sve krenulo da se zbog strane intervencije smiruje, bar prividno su se pravili da su za pomirenje.

* Šta je glavni rezultat Vaše knjige?

– To što dosta ljudi na Zapadu koji možda odvajaju svoj „civilizirani“, razvijen svet od ostalog, Balkan percipiraju kao nešto posebno, sa tvrdnjom da je tu prolivanje krvi urođeno, genetski i da se kod njih to ne bi dešavalo. Pa ipak se dešavalo. Takav stav je još jedna tradicija iz vremena kolonijalizma, jer je etnografija prvobitno označavala istraživanje nekih urođenika, domorodaca, crnaca, ili u Americi nekih Italijana i Iraca, a ne Anglosaksonaca, pravih Amerikanaca… Oni su bili istraživači, a drugi su bili istraživani. To možete videti i u odnosu prema Balkanu.

Recimo, nacizam je puno strašnija pojava u istoriji od onog što se dešavalo na Balkanu, ali se na Zapadu shvata kao iskakanje iz stroja, kao da je to izolovana pojava, a nije. Zapravo, nacisti su puno tih šema i rasne terminologije i način ostvarivanja naučili u današnjoj Namibiji, nemačkoj zapadnoj Africi. Tu je Geringova familija, u Nemačkoj cara Vilhema, bila vrlo uticajna i učestvovali su u genocidu tamošnjih crnačkih plemena. Imali su konc-logore. Postojao je jedan logor smrti, nije bio nalik Aušvicu u svemu, ali su vodili računa da svedoci sa strane ne prežive da ne bi mogli da ispričaju šta se dešavalo. Tu je i „skuvana“ rasna ideologija rasnog nemešanja, naučno potkrepljena time da su ti mešanci navodno manje inteligentni. U idejnim korenima nacizma nije bilo antisemitizma, ali su ga ugradili kasnije.

* Vratimo se na Balkan. Knjigu ste pisali sa idejom da Balkan nije poseban ili ste imali neku drugu ideju?

– Da, knjigu sam pisao sa idejom da Balkan nije poseban, nego da je reč o tome kako su postavljeni neki društvenopolitički uslovi i kakva je ravnoteža sile, vlasti. Takođe, pisao sam je sa idejom da su etnički sukobi univerzalna pojava i da je to postojalo i postoji širom sveta. Mada je to univerzalna pojava, nije toliko univerzalna koliko obično ljudi smatraju i da se to dešava u nekim civilizacijskim lomovima, a to nije istina. Recimo, trećina takvih etničkih sukoba tumači se čuvenim Hantingtonovim linijama civilizacija, a zapravo je većina takvih sukoba nenasilna. Znači, odvija se na čisto političkom nivou ili čak i ispod političkog nivoa.

* Koji su koreni ratova na Balkanu?

– Slabe institucije. Recimo, 1941. godine je došlo do raspada Kraljevine Jugoslavije pod udarom nemačko-italijanske invazije. Država se raspala kao što se raspala Albanija 1997. godine. Retko ko gleda na tu 1941. iz takve perspektive, a kroz nju je jasnije zašto je šačica ustaša, jer njih nije bilo puno, broj se merio stotinama u trenutku kada su preuzeli vlast, uspela da ostvari zločine u tako strašnom opsegu. Ostalo je samo par ljudi iz uprave, recimo u Jajcu se šef sreske uprave žali da ovde nema ni policije, žandarmerije, sudova, nema službenika, ima samo ustaša. A tu je bila šačica ljudi i to je bio onaj šljam koji uvek ispliva…

* Nobelovac Ivo Andrić je ustaše jako dobro i vrlo plastično opisao u pripoveci „Bife Titanik“…

– Da, oni su se samoorganizirali i zaštitili tom oznakom – ustaše i bili su nedodirljivi. Pošto je zvanična politika ustaške države bila da potisnu Srbe milom ili silom, krenuli su u proterivanje, istrebljivanje i otimanje. Tu se vidi sva slabost institucija, na primer u sudskoj vlasti. Jer sukob se razlikuje od takmičenja, gde imate sudiju, arbitra koji odlučuje ko je u pravu i kakva su pravila igre. U sukob se prelazi kada jedan od igrača počne igrati ulogu sudije i nametati pravila, jer je previše snažan. To ne mora odmah preći u nasilje, ali to je nešto što znači da institucije nisu dovoljno snažne da održe pravila igre.

* Da li je to i koren te mržnje koji postoje među narodima na Balkanu, jer je bilo jako mnogo stvari koje su se reflektovale na devedesete kada su počeli ratovi na Balkanu?

– Da, to se prenosi kroz generacije, ali nije to na svim mestima bilo isto. Bilo je mesta gde su hrišćani bili ugnjetavani kao kmetovi, ali je bilo i mesta, koje su bile važne za nekadašnju bosansku srednjevekovnu državu – gde se vadilo gvožđe – Kreševo, Fojnica i Vareš. Tu su za vreme Osmanlija hrišćani bili povlašćeni. Mogli su za vreme crkvenih praznika da zvone u zvona. Tu se održao bosanski identitet kod tih katolika, Hrvata, ali i tradicija da je bolje tražiti način za suživot, odnosno parola bolje rad, nego rat. Tu je na prvim izborima posle pada komunizma pobedio HDZ, ali je tu bila druga, mekana struja, koju su Hrvati koji su došli iz Hercegovine trebali pučem u opštini zbaciti, da bi se krenulo u rat s muslimanima.

* Šta je motivisalo te ljude da krenu u rat?

– Tu se vidi ogromna razlika između bosanskih i hercegovačkih franjevaca. To su ljudi koji bi trebali da slede neki Isusov put, pogotovo franjevci. Osmanlije su to stanovništvo nekad potisnule do obale, a onda su oni, korak po korak, osvajali to područje. Prvo Gabelu na ušću Neretve, pa ostalo. I tu je ta tradicija ostala. Kroz Mostar se vidi jasan rez, ne samo između Hrvata i muslimana, nego i Hrvata i Hrvata, onih koji su generacijama živeli u gradu i onih koji su naselili neka nova naselja na zapadu i koji su došli iz te planinske Hercegovine. Znači, to se sve prenosi, ali ne bih rekao da je to mržnja. Ne bih rekao da otac sinu ili majka ćerki kaže – ti moraš mrzeti ove, jer su oni nama činili ovo… Sve je to vrlo komplikovano, a mi to moramo pojednostaviti, pa imamo te takozvane „mentalne okvire“ sa vodičem za određenu vrstu ponašanja u određenoj situaciji. To je stvar percepcije iz nekih starih vremena. Naši su nekad ovako postupili i mi ćemo sad isto. Puno više mržnje nastaje na osnovu sukoba, nego sukoba na osnovu mržnje. LJudi su u strahu ako je budućnost neizvesna. Ako nema institucija, tog arbitra, u strahu smo da će ona druga strana prevladati i odrediti pravila igre, a to može biti gadno za nas. Dakle, spremićemo se za najgadniju varijantu, ali čim se pripremaš za goru varijantu, za nju ćeš se i odlučiti na kraju.

Ko je Tesar

Filip Tesar je rođen 1969. godine u Pragu. Na Karlovom Univerzitetu je završio etnologiju. Tokom rata u BiH, ali i na Kosovu, radio je kao novinar i humanitarni radnik.

Posebno područje njegovog interesovanja je Gora i to od 1999.godine. Zanima ga njen folklor, običaji, identitet i budućnost. Zaposlen je na Institutu za međunarodne odnose u Pragu. Tesar je svoja istraživanja usmerio na Balkan, a najviše je pažnje posvetio je Bosni i Kosovu.

Srbi i Hrvati

– Lako je govoriti i pisati o etničkom sukobu Srba i Hrvata, ali to je određen vid dehumanizacije jer ako skupine gledate kao zajednice svih pojedinaca pod zajedničkim naslovom, gubite iz vida da se taj isti sukob dotiče svakoga od njih, a rat može strahovito promeniti život svakome – kazao je Tesar.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari