Govor prkosnog i ranjivog tela 1

Prvi roman nagrađivane pesnikinje i prevoditeljke Senke Marić (1972), Kintsugi tijela (Buybook, Sarajevo/ Zagreb, 2018) donosi nešto relativno novo u postjugoslovenski književni prostor, budući da je reč o proznom tekstu koji svoju primarnu narativnu nit zasniva na autobiografskoj ispovesti mukotrpne borbe sa rakom, presecajući i dopunjujući je sećanjima iz detinjstva i adolescencije glavne junakinje.

Ove mini-epizode često su svojevrsni komentar o odrastanju i postajanju ženom, muško-ženskim odnosima, porodici, prijateljstvu i društvu uopšte. One poput flešbekova iskrsavaju kroz tekst pre asocijativno, nego hronološki. Posebne prozne fragmente čine zapisi o čudesnim snovima koji pružaju lucidan i ironičan odmak, ali i povod za razmatranje ženskosti i ženske solidarnosti u okviru jednog šireg mitološkog nasleđa i miljea, u kontekstu ranjivosti i krhkosti, fragmentarnosti tela i njegove neprekidne borbe za integritet i dostojanstvo.

Roman je precizno vremenski mapiran – počinje nakon razvoda, u dramatično leto 2014, napipavanjem nečega nalik na oblutak u predelu desne dojke, biopsijom, operacijom koja će zapravo biti samo prva u nizu nekoliko uzastopnih, praćenih hemoterapijom, gradacijski i bez ikakvog predaha, krvarenjima i brutalnim bolovima – a završava se u leto 2016, na putu ozdravljenja.

Kao neko ko mrzi lekove i voli da ima sve pod kontrolom, naratorka se odjednom suočava sa nemilosrdnim i podmuklim protivnikom koji se vraća, svaki put silovitiji i jači, invazivno intervenišući u prostor njenog tela i psihe, ne ostavljajući joj gotovo ni malo izbora osim onog suštinskog – da se preda ili da se bori, imajući kao saveznicu samo želju za životom koja mora biti uvek pomalo nalik ludilu. Ipak u tom sasvim skučenom prostoru koji zovemo slobodnom voljom, isplivava snaga da se očuva celovitost tela baš onda kad je ono najslabije, kroz svesne ili intuitivne odluke uprkos krajnje neizvesnom ishodu. Takve su recimo odluke da se ne posluša baš svačiji savet, odbijanje da se nosi perika odnosno da se ogoli i pokaže strah, slavljenje tela kroz igru i smeh baš onda kad je ono na ivici ambisa, ispijanje višnjevače i limončela kako bi se crnim i pomodrelim ožiljcima na bradavicama vratila prokrvljenost i rumenilo, prekidanje ustaljenog režima zdrave ishrane da bi se, u inat samoj zabrani i bolesti, prigrlio greh i pojela pica sa kečapom i majonezom… Taj inat je zapravo junakinjin hrabar i pobunjenički glas koji odbija da bude sasvim pokoran, kontrolisan i dehumanizovan.

Problem verbalizacije bola prisutan je u samom tekstu. Govor o fizičkom bolu, posebno kad je on nesnošljiv i kad izbija dah, vrlo je nezahvalan jer mu preti nekoliko opasnih neprijatelja – samosažaljenje, otužnost i patetika. Odabir drugog lica uprkos ispovednom tonu obezbeđuje određenu distancu, dok je sam stil pisanja krajnje suspregnut i povremeno sveden na hladno, bolničko popisivanje, a efekat krajnje intenzivan, i može izazvati nelagodu, teskobu, mučninu, ili delovati tako što će pokrenuti odmotavanje trake unutarnjih dijaloga i ispovesti čitalaca sa samima sobom. Na nekim mestima su i sami izveštaji patohistoloških nalaza inkorporirani u tekst, kao i indikacije lekova tokom hemoterapije, ili popis organa koje su majka, otac i ona sama izgubili. „Riječi su sidro koje omogućavaju da se ne raspline stvarnost“, kaže naratorka. Jer baš u trenutku graničnog iskustva kakvo je borba sa kancerom na život i smrt, stvarnost počinje da liči na grešku i haotičnu zbrku: panika i strah se mešaju sa nevericom i poricanjem, kao i najezdom štetnih misli koje parališu i koje valja odstraniti. Otuda neutaživa potreba za izmeštanjem iz te stvarnosti kao izmeštanjem iz samog tela i distanciranjem od sveta koji je neretko indiferentan na bol i tugu.

Još jedna važna osobenost autorkinog stila je poetičnost i igrivost iskaza koja prosijava kroz tekst. Kapi krvi prve menstruacije porede se sa sazvežđem, a noge u toku borbe sa ocem sa neuništivom, nezaustavljivom mašinom. Neretko je prisutna i samoironija, kao i dijalog sa mitološkim afirmativnim ženskim nasleđem, te pokušaj da se smehom odagna strah: „Ti-vječna. Ti žena-riba. S guzicom potopljenom u 15cm slane vode spremna za metamorfozu“.

Žensko telo je glavna protagonistkinja ovog romana, telo koje se opire i onda kad vidi sopstvene komadiće mesa kao bezlične mikroskopske uzorke, kao puku dijagnozu i identifikacioni broj bolesti, limfne žlezde kao kockice bačene u rulet; telo uvučeno u vremensku spiralu čekanja na hladnom operacijom stolu, gde vreme postaje statično odbrojavanje, a svaki ožiljak vijugava zmija ili malo zatvoreno oko. Ono utehu nalazi u mašti i prizivanju čulnosti i nežnosti – kao kroz sećanje na dedine ruke koje joj čvrsto drže stopala, ili u napadu čežnje i divlje strasti kada poželi ljubiti dok ne zabole zubi ili progutati telo ljubavnika kako bi se prevarila smrt. Preispituje se, svesno ili nesvesno, sama priroda kao i (patrijarhalni) konstrukt ženskog tela, odnosno šta znači biti „žena bez tijela koje je čini ženom“. Ovo novo, izmenjeno ali prkosno i trijumfalno telo neslućene vitalnosti ćelavu glavu nosi kao zastavu, i u trenucima najveće usamljenosti postaje telo ratnice koje svakog dana hoda sve brže, sve dalje, do obale mora, put ozdravljenja i mira. Takvo telo svoje gubitke, nedostatke, slabosti i krhotine, u maniru drevne japanske veštine kintsugi iz naslova, simbolično tetovira kao sintezu svoje jedinstvenosti, snage i lepote.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari