Jelena Bogavac: Ko zna šta nam je uradila ova zastrašujuća godina 1

Rediteljka i spisateljica Jelena Bogavac pandemiju je očigledno iskoristila kao inspiraciju: u izdanju beogradskog Portalibrisa pojavio se njen novi roman Robin sa Krsta, koji se nadovezuje na delo iz 1990-ih Betmen sa Zvezdare, te su se oba našla u istoj knjizi.

* Izdanje se pojavilo usred ove nove normalnosti. Čime se i kako u tom smislu, pored ove knjige, bavite sve ovo vreme i kako korona utiče na vaše stvaralaštvo?

– Preživljavam. Čitam odlične knjige. Pravim se da postoji ravnoteža i normalnost. Sve mi izmiče, ali stižem ga i držim se zubima za smisao. U Bitef teatru smo iskoristili svaki trenutak da igramo predstave pod promenjenim uslovima. Dogodio se i Bitef prolog, izdanje Bitefa u koroni. Trudimo se da budemo pametni i odgovorni i dobronamerni. Viralno prisutni makar. Prolazi ova  zastrašujuća godina. Ko zna šta nam je uradila. Pričaćemo.

* Sudeći po vašim junacima simboli generacije nisu se promenili za više od 20 godina. Mislite li da u budućnosti ipak hoće?

– Možda se samo nije promenio moj jezik simbola. U kom nije isto biti Betmen ili biti Robin. Ono smo bili mi, ovo su naša deca. Ono je bilo kad su varali nas, ovo je danas kad smo mi prevaranti. Ono je bilo kad su nas izbacili na ulicu, ovo je kad smo mi bili izbacivači. Unutar ove dve tragedije simbolizma, promenilo se svašta. Svi se razbežali kako su umeli i znali, ko je kamo umeo i znao. U inostranstvo, u virtuelni svet, u suicidne izlete u alkohol i drogu, u autizam il’ u internet il’ u depresiju il’ u manastire. Samo što dalje odavde. Pa je grad malo opusteo.

U crnom plaštu sećanja na Betmena sa šišmiš maskom izašla sam na ulicu 2020. da pronađem svoga Robina. Da provalim ko je, pa da izmislim Gajinog sina. Gajinog istorijskog šegrta. Gajinu i Suzaninu kreaciju. Krenula sam puna predrasuda, verujući da poznajem beogradsku ulicu kao svoj džep. Verujući da samo pomalo prezirem, osim što uopšte ne razumem, te klince zagledane u mobilne telefone. Pošto ih skoro ništa nisam razumela, jer govore poluengleski srpski sa primesama šatre kroz koji probija i neka doza uglađenosti i finoće koju tu uopšte ne bi očekivao, tako sudarenu sa prostaklukom razbacanih tezgi na pijaci razvaljenog sistema. Na groblju društva, među utvarama, reklamama i rialiti šouima? Nema nikoga.

Robin izudaran i pun sudara i dalje sluša Bouvija i kune se u domaće reditelje. I dalje fasciniran šta Kusturica radi onim guskama hej.

Već sam napisala, al’ posežem za autocitatom: Beograd se presvlači a u ormanu sve iste krpe, te su nam sudbine uvek pomalo iznošene.

Ne znam što smo očekivali da nam budu poslušni, nakon što smo ih ovako istorijski nasankali. Nema tu naših šegrta, nisu saradljivi. Izgleda je samo razočarenje u društvo zajednička stvar na našim plej-listama. Između dva Bouvija.

* Koliko je Robin kao (anti)junak našeg doba pokazatelj stanja vrednosnog sistema?

– Robin je Gajin sin. Gaje Betmena sa Zvezdare. Nikad se nisu upoznali. Gaja je bio mrtav kad se Robi rodio. Robi je Robert. Dala mu keva ime po Robertu Deniru. Keva ga poslala babi za Beograd, nastavila da se kurva po Milanu. Robi je porastao sa babom. Recimo da je ovaj zaplet i metafora. Robin je ogledalo vremena. Vreme je baš nezgodno. Svi lažu Robina, Robin laže sve. Robin krije sebe kao zmija noge. Robin konobariše Beogradom na vodi, po stranačkim restoranima gde nema popisa. A ujutro Robin čuva retardiranu decu mada nije defektolog nego je gimnazija privatna. Oko Robina su botovi. Članovi partija. Lovarni skorojevići, lopovčine, lažni stručnjaci. Robin vas sve prezire od kad se rodio. Robin jedino voli svoju babu. Jer i jedino baba voli Robina. Robin je sam, sam kao pas. Pravi selfije po ceo dan. On je skoro virtuelan. Mnogo smo svi zeznuli Robina. Robin je sam na pustim ulicama. Robin bi hteo da postane robot. Ili da postane virtuelna senka. Ili da pobegne uz Savu. Robin je begunac. A begunci ne biraju sredstva, oni samo sede i smišljaju bekstva.

* Oba junaka pored toga što su mačo momci skloni opasnim poslovima imaju i svoju emotivnu stranu. Zašto si odlučila da ih kao takve prikažeš?

– Empatija je moja totalna. Gaja Betmen je bio moje godište. Ubili su ga jer je ogrezao u kriminal. Gaja je dete koga je raspad društva, pa tako i porodice, gurnuo na ulicu da istera pravdu sa utokom. Gajin slom poznajem na koži. Sećam ga se kao lične tragedije. Gaja je kriminalac iz fine porodice koju su devedesete razvalile. Gajin tata inžinjer građevine umro je na pijaci gde je prodavao najlon kese. Da prežive, da mu preživi porodica. Gaja je dete pozadine fronta. Gaja je dete rata. Veliki uspeh ratnih razaranja 1990-ih. Gaji su ubili brata. Gaja je Betmen koji je posrnuo. Kriminalac kojeg je inicirala pravdoljubivost i detinja mržnja i ljubav za osvetom.

Robi neće da se sveti. Beg je njegova osveta. Njegovo herojstvo je virtuelno. On nije opasan momak. On je suicidno dete. Robin ne leti i ne puca. Robi je puknut i hoda. Po kori planete što bi rek’o.

* U slučaju oba lika u oči upada specifičan jezik, žargon koji karakteriše i njih i duh vremena. Koliko je govor Betmena i Robina oponašanje stvarnog žargona mladih (da li si možda referirala na govor neke konkretne ličnosti) a koliko je tvoja stvaralačka intervencija?

– Govore tako kako govore. I kako su govorili. Ogromno iskustvo koje sam stekla u dramaturškom radu na mnogim savremenim predstavama, uobličilo je moj način rada na tekstu. Razgovaram sa pravim Betmenima i Robinima, snimam razgovore. Onda romansiram, maglim, poetizujem i uobličujem u svoju dramaturšku matricu. Jezik mora da bude autentičan, jer pišem u prvom licu, iz lika. Jezik ne sme da laže. Zapravo, mnogo preslušavajući i beležeći razgovore, na neki način ulazim u lik. Postižem željeni stepen šizofrenije i umem da govorim kao lik koji pišem. Beležim ga do nivoa dok ga sasvim ne progovorim. To je jako zanimljiv i svima poznat proces. Neka vrsta literarne glume pred tastaturom. Zapravo uobičajen dramaturški postupak, sprovođen na klasičan način. Što bi se reklo u žargonu naših baba uživljavam se u lik. I najzad ga progovorim. Uhvatim ritam sa njegovim dahom, takoreći. I nadalje vozim sama kroz uspostavljenu dramaturšku strukturu. Oni su pravi i potpuno izmišljeni. Moja intervencija je totalna i sakrivena iza ogromne autentičnosti.

* Kojoj publici su namenjene ove priče – mladima koji obožavaju devedesete i opasne momke, ili starijoj generaciji koja želi na nov način da se osvrne na devedesete i da posmatra njihovu današnju replikaciju?

– Moja baka i njene drugarice vrištale su od smeha pre neki dan dok su čitale. A neki mladi pitahu što nam kradeš biografije. Dakle, roman ima široku namenu. Kad režiram predstave i kad pišem moja namera je da stvorim. I da to postoji. Tražiti svoju publiku, znači ne limirati domet dela. Sve su knjige na policama na kraju krajeva. Neka bira svak šta voli. U čitalačkom smislu i sama sam svaštojed. Nikad ne bih pristala da ne čitam što mi nije namenjeno.

* Možemo li očekivati Betmena i Robina i na sceni?

– Betmen je bio jedan od tekstova u predstavi Fejk porno koja je igrala nekoliko sezona sa velikim uspehom u Bitef teatru. Igrali su u njoj Marinko Madžgalj, Danijela Vranješ, Jelena Ilić i Žarko Lazić. Vrhunski igrali, mislim. Očekivalo se da će Betmen postati film, pa nije bilo para, jer nisu se dobile na konkursima. Šteta. Likove iz Betmena mladi spremaju za prijemni na akademiji. Gledala sam nekoliko izvanrednih Gaja, nekoliko fenomenalnih Suzana i Cigija. Betmen živi na daskama amaterskih pozorišta. Prijemčiv je, lak za izvedbu, smešan, ima dobre fore, lud je.

Robina hoću na sceni. Kako ću se scene načekati do pobede epidemijskog zla, počela sam da pripremam materijal za neku vrstu snimljene verzije Robina. Ona bi bila dokument slike Beograda kakav je danas. Pust i zaključan. Autentične lokacije, autentično zaključane. Zastrašujuće usamljeno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari