Ko je imun na virus? 1Foto: Aleksandar Roknić (arhiva)

Tokom godina srpske tranzicije ništa se nije promenilo u odnosu vlasti prema javnoj svojini.

Svaka garnitura političke elite smatrala je državnu, društvenu, javnu svojinu svojim postizbornim plenom a zvaničnici su već posle nekoliko meseci provedenih u fotelji, pokušavali sve oko sebe da ubede kako baš oni, a ne njihovi prethodnici, najbolje znaju da smisleno raspolažu tom imovinom.

Zajedničko većini dosadašnjih vlasti je da svoje poteze ne stavljaju na uvid javnosti, traže slepo poverenje da su ugovori koje sakrivaju, o prodaji, zakupu, koncesiji, partnerstvu – građanima doneli veliku korist. A najčešće je bivalo upravo suprotno.

Iza takvih poteza obično su ostajala opustošena preduzeća nekada zvučnog i imena, armija nezaposlenih, besmisleni maratonski sudski procesi i studije slučaja koje su, bez epiloga, rasčlanjivale sve propuste i nezakonite odluke države.

Zajedničko gotovo svim političkim garniturama je i ignorisanje svih koji su ukazivali da nešto nije u redu.

To je prvo uočeno kod privatizacija, kad su kao ostatak samoupravljanja tretirani protesti radnika koji su upozoravali da novi vlasnik isisava kapital iz firme, da fingira investicije i nema pojma kako da vodi posao.

Ako je na to upozoravala stručna javnost, optuživana je da radi za opoziciju koja god da je bila u tom trenutku aktuelna, a mediji i novinari kada bi istraživali te teme etiketirani su kao strani plaćenici.

U međuvremenu, broj takvih, teških slučajeva se umnožava, a čuvena lista od 24 sporne privatizacije odavno je samo temelj u kuli novih predmeta.

Kroz njih se prelamaju sve bolesti društva koje nije uspelo da izgradi institucije, društva u kome je državna uprava, sudstvo, policija na pijedestal umesto zakona i prava građanina stavila aktuelnu vlast.

U takvom društvu nije uvek ni potrebno da neko okrene telefon i kaže kako treba da se reši neki predmet.

Poslušna armija javnog sektora to osluškuje, procenjuje, ispituje čiji je to interes kroz mnogobrojne struje unutar vlasti, ako to baš nije vidljivo onda odugovlači odluke kako bi snimila ko će da reaguje.

Spektar udovoljavanja centrima moći je ogroman, a mali čovek kad se nađe u mreži tih interesa, gotovo da nema šansu da ostvari svoje pravo.

U nizu slučajeva koji se odvijaju pred očima javnosti, poslednjih nedelja pažnju privlači grupa penzionera Poljoprivredne korporacije Beograd, koji pokušavaju da vrate zakonom utvrđeno pravo na svoje akcije u bivšoj firmi.

Ko je imun na virus? 2

Samo u njihovom slučaju država je zaboravila da iz društvenog kapitala izdvoji deo od deset odsto akcija namenjenih zaposlenima, kako to propisuje Zakon o privatizaciji.

Da apsurd bude veći, početkom 2000-ih radi lakše pripreme za prodaju, iz PKB je izdvojeno nekoliko zavisnih preduzeća, tu je bila trgovina, pa Imlek i slično. Radnici u tim firmama uredno su, pre prodaje, dobili svoj paket akcija.

U matičnom preduzeću još nije bio na vidiku novi vlasnik a ni sama država u tom trenutku nije imala ideju šta će uraditi sa najvećim kombinatom iz predratne Jugoslavije.

Tek sredinom juna 2009. Vlada je donela zaključak da društveni kapital korporacije postane vlasništvo države, koja je već tada imala udeo od 35 odsto u strukturi.

U rešenju Vlade kojim je to realizovano, jednostavno je zaboravljeno na prava radnika i njihov udeo u preduzeću.

Praktično, država je njihove akcije, s namerom ili ne, konfiskovala, prisvojila a da ih o tome nije ni obavestila.

Dve godine kasnije, u novembru 2011. državno vlasništvo prenosi se na Grad Beograd.

Da je tada tek registrovano zaboravljeno pravo radnika, svedoči jedno pismo tadašnjeg gradonačelnika Dragana Đilasa, koji je direktora PKB, između ostalog, podsetio da je potrebno naći pravni model kako bi se ispravilo propušteno izdvajanje udela zaposlenih.

To nije sprovedeno jer se ubrzo ušlo u izbornu kampanju, vlast se promenila a gradonačelnik nepunu godinu kasnije otišao sa te pozicije.

Međutim, pomenuti sporazum sadrži još jednu važnu stavku. Uneta je odredba da PKB može da se upiše kao vlasnik na državnom poljoprivrednom zemljištu na kome je imao pravo korišćenja.

Taj deo sporazuma direktno je suprotan, tvrde pravnici, članu 72 Zakona o poljoprivrednom zemljištu koji propisuje da se državno poljoprivredno zemljište ne može otuđiti.

To je bio i razlog što je katastar, kada je 2012. korporacija počela da podnosi zahteve za uknjižbu svojine, odbijao da izvrši upis.

Tek je u oktobru 2015. godine Ministartsvo građevinarstva, kao drugostepeni organ, poništilo rešenja katastra i naložilo upis.

Ministarstvo je tvrdilo da nije nadležno da ceni zakonitost Vladinog zaključka o prenosu državnog zemljišta u vlasništvo PKB i time potpuno obesmislilo svrhu drugostepenog organa.

Pravnici objašnjavaju da je upravo suprotno, dvostepenost postoji baš zato da bi se ispitala zakonitost neke odluke.

Tako je stvar oko upisa shvatilo i Republičko javno pravobranilaštvo i počelo je da pokreće upravne sporove kako bi sprečilo prenos državnog zemljišta u vlasništvo PKB. Rizik da takav stav potvrdi Upravni sud bio je prevelik, pa je Vlada krajem decembra te godine donela novi zaključak kojim je zaustavila pravobranioca u pokretanju takvih sporova.

Te polupravne igrarije imale su i te kako svoj cilj.

Korporacija je postala vlasnik nepreglednih njiva oko Surčina i Padinske Skele, Kovilova i okolnih mesta i postala atraktivna udavača za arapski kapital. Veliki deo te imovine prodat je Al Dahri naredne godine.

Tako stižemo do današnjih dana. Bivši radnici, njih oko 3.000, osnovali su udruženje i nastavili da traže svoje pravo. Obilazili su kabinete premijerke, ministra privrede, predsednika.

Ništa.

Podneli su tužbu Privrednom sudu, traže da se odluka iz 2009, kad je korporacija postala državna, poništi jer nije sadržala odredbu kojom se izdvaja njihov kapital, deset odsto garantovanih Zakonom o privatizaciji.

Posle više od godinu dana, proces je na početku. Promenile su se tri sudije.

Održano je čak šest pripremnih ročišta. I zabeležen je jedan apsurd: Pravobranilaštvo koje zastupa tuženu državu, sumnja u validnost dokumenta, kopije zaključka iz 2009. o prenosu 65 odsto društvenog kapitala u državni.

Bivši radnici traže da se to rešenje poništi jer nije izdvojen njihov deo, imovina kojom država nema pravo da raspolaže. Rešenje je skinuto sa sajta Vlade, ali pravobranilac traži originalni dokument koji, inače poseduje strana koju brani. Sud je službenim putem od Vlade zatražio zvanični papir.

U međuvremenu, bivši radnici, sada uveliko penzioneri organizovali su proteste pred svako zakazano ročište. Ispred suda, u Nemanjinoj, pred zgradom ministartsva ili Predsedništva. Epidemija korone je to zaustavila, ali kad je vanredno stanje ukinuto, država je zaključila da joj je dosta socijalnih protesta.

Skupovi penzionera su zabranjeni. Najpre, zato što nisu prijavljeni pet dana ranije, posle kad je to ispravljeno, policija se zabrinula i za njihovo zdravlje ali i za moguće nasilje.

Ko bi to bio agresivan kad traži svoj novac, nije objašnjeno. Glavno, one koji su došli pred kapije svoje bivše firme početkom ove nedelje, zaustavio je kordon sastavljen od raznih rodova policije, građani su legitimisani a cele nedelje patrole dele poziv za saslušanje u prostorijama MUP Palila, pred odsekom za borbu protiv narkodilera i maloletnih delikvenata.

Zbog nedozvoljenog okupljanja kriminalistički inspektori izriču im kazne od po 5.000 dinara.

Bez odjeka ostalo je njihovo pozivanje na iste takve skupove koje je nekoliko pozicionih i opozicionih stranaka, samo desetak dana ranije, organizovalo ispred Skupštine, gde policija nije smela ni da priđe okupljenima.

Zaključak penzionera je da epidemija preti svima koji traže svoja prava i imovinu, ali da su na virus imuni članovi političkih partija, posebno ako su u vladajućoj strukturi.

Koliko vredi protest

Vrednost PKB nikad nije utvrđena pa bivši radnici i ne znaju koliko iznosi njihovih deset odsto. U društvenom kapitalu koji je preostao pre nego što je prenet u državni, to je iznosilo 15 procenata, ali ni u tom prenosu država nije utvrdila koji iznos preuzima. Vrednost spora u kome potražuju svoja akcije određena je na 11,8 miliona evra a na osnovu cene koja je za samo deo PKB, istina veći, postignuta prilikom prodaje Al Dahri.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari