Kritičko razumevanje prošlosti 1

Pokušaji da se istorija sagleda iz perspektive onog drugog, da se ponude različite “istine” jednog događaja ili istorijske situacije kroz različite istorijske izvore, nisu doveli do značajnijih promena u nastavi ovog predmeta u školama.

Nastavni programi istorije i dalje su etnocentrični, još uvek se ne zna dovoljno o istoriji susednih zemalja, mnogi nastavnici i dalje nisu spremni da se bore protiv crno-belih interpretacija koje dominiraju u školskim udžbenicima. Ipak, stručnjaci okupljeni oko projekta zajedničkih istorijskih čitanki zemalja jugoistočne Evrope ne odustaju od namere da nastavnicima i učenicima ponude drugačije razumevanje istorije, zasnovano, pre svega, na principu multiperspektivnosti.

Trinaest godina od objavljivanja zbirki istorijskih izvora koje obuhvataju period od osmanskog osvajanja Balkana do Drugog svetskog rata, Centar za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi, Dan Graf i Gama Digital Centar izdali su dve nove publikacije nastavnih materijala na srpskom jeziku.

– Te dve nove knjige su kruna našeg rada, jer se odnose na najtraumatičniji period od 1944. do 2008. godine. To je period Hladnog rata (prvi tom) i jugoslovenskih ratova 90-ih, zaključno s proglašenjem nezavisnosti Kosova. Naredna faza treba da budu seminari za nastavnike, jer su ove knjige namenjene njima – kaže za Danas istoričarka Dubravka Stojanović, urednica srpskog izdanja.

Sumirajući dosadašnje rezultate projekta, ona podseća da je seminare za korišćenje prethodne četiri istorijske čitanke prošlo više od 500 nastavnika u Srbiji, a preko 2.000 u regionu, što ocenjuje kao izvanredan uspeh.

– Nama je važno da iniciramo nove metode i da pokušamo da promenimo način učenja istorije. Učenje napamet nikada nije bio dobar metod, a otkad đaci sve podatke imaju bukvalno u telefonu, to postaje sasvim besmisleno. Današnje učenje treba izgraditi na potpuno novim osnovama, i to pre svega kritičkom čitanju koje je neophodno i za bolje razumevanje prošlosti, ali i današnjih “fake news”. Mislim da je upravo nastava istorije odličan prostor za novo obrazovanje, a posebno ovi priručnici. Oni donose istorijske izvore čijim se uporednim čitanjem može najbolje ući u razmišljanje o prošlosti i sadašnjosti i to pomoću multiperspektivnosti – objašnjava Stojanović.

Od samog starta projekat su pratile kritike u delu javnosti, a posebno je zanimljivo da se one gotovo ne razlikuju od zemlje do zemlje. Glavna zamerka sa svih strana je uvek ista: “Nas ima najmanje”. Stojanović takve primedbe odbacuje, napominjući da se strogo vodilo računa da zemlje budu zastupljene ravnopravno.

Primedbe govore o nečem drugom:

– O tome koliko etnocentrično posmatramo i prošlost i sadašnjost i koliko nam smeta da učimo o drugome. Poređenje sa drugima u startu ruši opsednutost sobom, i to, sudeći po reakcijama u svim zemljama, svima najteže pada. Svi želimo samo da slušamo sebe i naša slika u ogledalu drugih je svima neprihvatljiva. Upravo je to tačka od koje treba početi kada govorimo o novom obrazovanju, jer nigde nećemo stići ako nismo sposobni da sebe vidimo „iz tuđih cipela“ – navodi Stojanović.

Debata o dva nova toma nastavnih materijala tek se očekuje, ali nema sumnje da će izazvati dosta reakcija, posebno ako se ima u vidu koji istorijski period se obrađuje. I za urednike ovih izdanja je bio veliki izazov da pažljivo odaberu izvore i sklope istoriju Balkana od kraja Drugog svetskog rata do 2008, pokušavajući da sprovedu originalno istorijsko istraživanje. Urednica edicije Kristina Kuluri ukazuje da se ovaj period, po pravilu ne predaje u srednjim školama u regionu, čak i kada je uvršten u određena poglavlja udžbenika istorije. Prema njenim rečima, najveći izazov predstavlja ideološki i politički balast koji prati narative o Hladnom ratu i pogotovo, posthladnoratovskom periodu, naročito u zemljama bivše Jugoslavije. Traumatično sećanje na jugoslovenske ratove je još uvek živo. Nije preterano reći da ono progoni nastavu istorije, smatra Kuluri.

– U slučaju traumatičnog sećanja zadatak istoričara je posebno težak i osetljiv. Kao i u prve četiri čitanke, uvereni smo da mračne strane zajedničke istorije jugoistočne Evrope ne treba prećutkivati u ime pomirenja. Njih treba zabeležiti i pažljivo dokumentovati kroz ukrštanje brojnih i raznovrsnih izvora. Pored toga, samo primenom metoda multiperspektivnosti možemo podstaći kritičko mišljenje učenika i upoznati ih sa radom istoričara – smatra Kuluri.

Genocid u Srebrenici, Oluja, opsada Sarajeva, suđenja za ratne zločine, proglašenje nezavisnosti Kosova, NATO bombardovanje Srbije, samo su neki od događaja u najnovijem izdanju nastavnih materijala, predstavljeni iz različitih istorijskih izvora.

Na pitanje odakle ideja i hrabrost da se upuste u osetljiva i kontroverzna pitanja, jer upravo neki istoričari insistiraju da događaja iz novije istorije treba sagledati sa određene vremenske distance pre nego što se nađu u udžbenicima, Stojanović odgovara da se tim od 60 istoričara i nastavnika istorije koji su radili na ovim knjigama s tim ne slaže.

– Mi mislimo da za ratove 90-ih imamo više izvora nego za Prvi svetski rat. Toliko toga je na internetu, od štampe i ratne propagande, do ukupnog materijala skupljenog u Haškom tribunalu… To je sasvim dovoljno za bavljenje i ovim periodom. Svi mi duboko verujemo da naša društva ne mogu da izađu iz ovako duboke krize dok se ne preispitaju i već jednom ne izađu iz ratova 90-ih. Kao što vidite, sve krize među našim državama danas, izazvane su sukobima u tumačenju onoga što se desilo. Ratovi su prebačeni na teren istorije i zato mislimo da je krajnje vreme da se istoričari time stručno bave. Današnji đaci imaju informacije o tome na sve strane, od govora političara do interneta ili filmova i zato smatramo da je škola mesto koje treba da pokrene ova pitanja na kompetentan način – ističe Stojanović.

Ona ukazuje na svojevrstan paradoks da su ratovi 90-ih godina ušli u udžbenike dok su bili u toku, i to u svim zemljama, jer su tadašnje političke elite smatrale da svoje viđenje uzroka i toka rata treba odmah da “preliju” u školske knjige.

– Te stranice su najmonstruoznija zloupotreba obrazovnog sistema, jer im je cilj bio da fiksiraju budući odnos prema tim tragičnim događajima. Baš zbog toga i mislimo da je izuzetno važno da se ta tema, pomoću ovih nastavnih materijala, otvori na jedan drugačiji način, koji vodi razumevanju događaja, a ne njihovoj novoj dogmatizaciji – naglašava Stojanović.

Istoričari koji učestvuju u projektu zajedničkih istorijskih čitanki mnogo puta su isticali da njihov cilj nije pravljenje zajedničkog udžbenika istorije. I pored toga, javnost očekuje neku vrstu usaglašavanja o ključnim događajima iz naše prošlosti, o kojima je ujedno bilo najviše sporenja. Naša sagovornica smatra da to nije moguće, niti potrebno. To bi, kaže, bilo nasilno kao što je bila istorija bratstva i jedinstva.

– Mnogo je važnije da se prikaže kako je koja strana videla određene događaje, jer je to prvi korak ka tome da ih sagledamo kompleksije i da svako vidi svoju ulogu u tome. Zato ne verujemo u „konsenzusnu istoriju“, onu koja se izglasa da je „politički korektna“ za ovaj politički trenutak, a čim im taj trenutak prođe, svi na to zaborave. Pogledajte šta se desilo partizanima. Skoro 50 godina se učila „partizanska istorija“ Drugog svetskog rata i čim se promenio sistem, četnici su ispali vodeći borci protiv okupatora. Da nam se ne bi dešavale takve neverovatne stvari, neophodno je upravo razbiti sliku o istoriji kao jednoj jedinoj istini i razumeti je u njenoj kompleksnosti – poručuje Dubravka Stojanović.

Nauka brža od institucija

Projekat Centra za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi podržala su ministarstva obrazovanja u Albaniji, BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji i na Kosovu. Sudeći po tome kako izgledaju nastavni programi i udžbenici u svim ovim zemljama, utisak je da je podrška države više deklarativna. Može li angažovanje nevladinog sektora da doprinese, ako ne pomirenju, ono bar boljem razumevanju? Dubravka Stojanović kaže da se ništa ne može uraditi bez podrške državnih organa, ali da je “kompetencija koja postoji u nevladinom sektoru potrebna za plasiranje novih ideja, tumačenja, metodologija…”. Nauka je, dodaje, brža od institucija i zato saradnja ove dve strane treba da postoji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari