Kult ličnosti i priprosta vlast 1

U ovim „kratkim rezovima“ odlučio sam da pišem pre svega o knjigama i, meni, dragim ljudima što su manje ili više direktno uticali na moje intelektualno formiranje i ljudsko profiliranje.

Moram da dodam i drugu napomenu: iako pravopisno nedopustivo, ova sećanja zapisujem delom ijekavicom, a delom ekavicom, zavisno od toga na koji period i na koje jezičko „podneblje“ se odnose, s obzirom da obe varijante osećam svojima i naizmenično koristim. Moja supruga je znala da kaže da sam – nesvesno ali nepogrešivo – kada bismo u ono vreme kada nije bilo fizičkih granica unutar Jugoslavije prelazili „administrativnu“ granicu između Srbije i Crne Gore, na našoj dvomesečnoj letnjoj selidbi za Tivat, promenom u govoru (i akcentom i vokabularom i ijekavicom i sintaksom) sa svog „profesionalnog“, prelazio na porodični i maternji govor. A kako ne odstupiti od standardnog srpsko-hrvatskog jezika i njegove padežne konstrukcije ako se hoće „po bokeljski“ reći da sam bio u Kotoru (jer mora zbog akcenta na drugom slogu, nužno nestati i ono padežno „u“ na kraju, pa onda ispadne gramatički nepravilno „Bio sam u Kotόr“).

***

U djetinjstvu sam puno čitao i takmičio se sa drugima ko će više knjiga da pročita iz gradske biblioteke. Bio sam u šestom razredu kada sam uzeo iz biblioteke knjigu Alberta Moravije, Rimljanka, ali kada sam došao na čas u muzičku školu, nastavnica mi je bukvalno otela knjigu sa obrazloženjem da to nije knjiga za moj uzrast. Kasnije, kada sam ponovo htjeo da je pročitam, knjige nije bilo u inventaru biblioteke. Neko je očigledno donio odluku da se knjiga ne izdaje mlađima od 18 godina i povukao je sa polica! Od tada pa do danas su me uvijek privlačila ona štiva koja su moralni, politički i estetski čistunci prozivali, sklanjali, zabranjivali i uništavali.

***

Od svih sjećanja na djetinjstvo najupečatljivije mi je uzbuđenje kada donosim knjigu iz biblioteke i s nestrpljenjem sijedam na balkon i knjigu prosto „gutam“ u dahu. Počev od dječjih avanturističkih kompleta Edvarda Rajsa Berouza, Karla Maja i Zejn Greja, preko obavezne lektire, postepeno sam prelazio na jugoslovenske i svjetske klasike, da bih u srednjoj školi pročitao sve što mi je bilo dostupno od Dostojevskog, Selimovića, Andrića, Tolstoja, a potom i savremene, uglavnom domaće pisce, što sam sa nesmanjenim žarom nastavio i za vrijeme studija. Tada su me s obzirom na profesiju kojoj sam se posvetio, pored velikih političkih mislilaca, filozofa i drevnih istoričara, posebno privlačili „poznavaoci ljudske duše“ i tumači odnosa vladavine i pokoravanja, pisci poput Dostojevskog, Kamija, Solženjicina, Andrića, Selimovića, Miloša i mnogih drugih. Za razliku od teorijskog štiva književna dela nam – efektnošću izraza i mogućnošću uživljavanja, opisima situacija i karaktera – često bolje tumače odnos čoveka i vlasti nego tomovi filozofskih i političkih traktata.

***

Kroz cijelo svoje školovanje sam imao divne, stručne, posvijećene i inspirativne nastavnike srpsko-hrvatskog jezika i književnosti. Uživao sam na časovima profesorice Radmile Benderać, koja je sa nama analizirala pjesme Tina Ujevića i Mire Alečković i približavala nam ih svojim pričama o druženju sa njima. Na svojim časovima je pjesnikinja Bosiljka Pušić u nama razvijala naročiti osjećaj za književnu estetiku i podsticala nas da pišemo. Ona je inače majka Ramba Amadeusa, kod koga su se očigledno spojili i umrežili uticaji majčinog pjesničkog i očevog humornog talenta. NJegov otac Ilija Pušić je bio direktor Arhiva u Herceg Novom i za njega postoje brojne anegdote.

***

Došao tako on negdje poslije narodnooslobodilačkog rata u banku sa „fagotom“ (zamotuljkom) ispod ruke i pita za direktora. Službenica mu odgovara da direktor trenutno nije tu i ponudi se da mu ona pomogne. Na to će Ilija: „Nažalost ne možete, u neđelju imam jednu svadbu pa sam došao da mi direktor sašije odijelo“. Direktor banke je, naime, bio predratni krojač!

***

Ubijeđen sam da nastavnici i nastavnice, profesori i profesorice imaju preovlađujući uticaj na naša životna opredeljenja, uvjerenja i karijeru. To su obično oni koji se drže zlatnog pedagoškog pravila da nastavnik treba da postane izlišan, da učenike i učenice opskrbi oruđima mišljenja i osposobi ih za samostalno učenje, kritičko mišljenje i sticanje vještine korišćenja znanja za rješavanje problema, ujedno kod njih razvijajući interesovanje za određenu materiju. Imao sam sreću da su mi takvi bili profesori i profesorice sociologije, psihologije, filozofije, istorije i logike.

***

Na moja opredjeljenja i uvjerenja uticala je naročito „šezdesetosmašica“, profesorica sociologije LJiljana Mijanović, koja mi je predavala jedno polugodište dok je nisu zbog „širenja lažnih vijesti“ odveli u Spuž (zatvor pored Podgorice) da prȃvo sokratovski, ne kvari omladinu.

***

Takođe je bio izuzetno inspirativan nepokorni profesor logike, filozof, Sreten Zeković (danas publicista i kulturni radnik), koji se takođe nije dugo zadržao, jer je dobio otkaz, ne znam iz kojih razloga, ali pretpostavljam da je sukob sa Partijom, da bih ga sledeće godine susretao u Tarinom autobusu, kao konduktera! Tim susretima i razgovorima sa njim sam se radovao, ali su me ispunjavali nespokojstvom, jer mi je bilo neprijatno zbog onoga što sam ja vidio kao degradaciju, a on stoički i filozofski podnosio bez imalo žala.

***

Boka Kotorska je u vrijeme moga djetinjstva i mladosti, pa sve do prinudnih migracija devedesetih, bila izrazito multikulturna sredina, što je ostala i danas, ali u smanjenom obimu i sa izvjesnim ožiljcima iz devedesetih na obrazu međuetničke i međureligijske tolerancije. Sa mojim prijateljem Acom drugujem od prvog razreda osnovne škole (komšije u zgradi i drugari u klupi osam godina) i tek skoro sam, slučajno, poslije nekoliko decenija, saznao njegovo nacionalno porijeklo! Druženje u Boki nikada do devedesetih nije bilo motivisano ni sa čim drugim osim sa „srodnošću duše“. Moj drug Aco, inženjer brodogradnje i pomorac, intelektualac je neobične širine i dubine sa kojim mi druženje i razgovori o knjigama jednako prijaju i obogaćuju me kao i dok smo bili petnaestogodišnjaci i sa kojim se i danas razumijem kao i prije pedeset i više godina.

***

Upisao sam političke nauke, ali nisam mogao da napustim svoju srednjoškolsku ljubav filozofiju i kada sam bio na drugoj godini političkih nauka, upisao sam uporedo i filozofiju. Nažalost, tada na Fakultetu već nisu bili „kvaritelji omladine“ jer su par godina ranije isterani, ali sam imao zadovoljstvo da slušam profesora Branka Pavlovića, čija su predavanja o antičkoj filozofiji bila za mene otkrovenje, logičara Aleksandra Krona i profesoricu Svetlanu Knjazevu, kao i starog cinika Veljka Koraća, koji me je dovodio do ludila na svojim predavanjima, jer nije mogao da prođe čas, a da ne pomene, onako usput, kroz nos, „onu usputnu školu za popodne na Voždovcu“. To me je jako pogađalo, ali sam i sam bio svestan da je tada FPN, osim za one koji su bili posvećeni studijama, zaista bila „škola za popodne“.

***

Studiranje filozofije je kod mene razvijalo širinu shvatanja i dubinu kritičkog mišljenja, čemu su posebno doprineli tekstovi, tada već „ostrakiranih“, filozofa u Praksisu, Filozofiji, Filozofskim temama. Pa ipak sam imao čast da mi jedan od njih, čovjek uspravnog hoda, profesor LJubomir Tadić – koji se jedini drznuo da se pobuni zbog ustavne odredbe o Brozu kao doživotnom predsedniku – bude član komisije za izbor za docenta.

***

Profesor Korać nije bio sasvim u pravu što se tiče FPN-a, jer su se i u toj tada okoštaloj ustanovi (za mnoge samo „partijskoj školi“ – što nije nikako tačno) nalazili ljudi istog formata i integriteta kao i oni na koje sam nailazio na Filozofskom fakultetu: profesorica Smilja Tartalja sa posebnom predavačkom „poetikom“ i profesori Vojislav Stanovčić, kojega i danas zovemo „hodajućom enciklopedijom“, Ratko Božović (kao brucoš sam jurio na njegova maestralna, inspirativna i kritičkim duhom nabijena predavanja na trećoj godini), lucidni, originalni i vickasti Vučina Vasović i par drugih, koji su nadilazili šablone i ograničenosti istorijskog materijalizma i marksističke nauke uopšte. Zahvaljujući metodici rada koja je negovana na filozofiji i otvorenosti i podsticajnosti ovih profesora na FPN spojio sam i umrežio kritičnost jednog i širok spektar znanja drugog fakulteta.

***

Na moje intelektualno formiranje je uticalo i druženje sa kolegom Čedomirom Čupićem, kada smo negde u slično vreme postali asistenti. Zahvaljujući njemu sam imao prilike da se družim sa Esadom Ćimićem, Đurom Šušnjićem, raznim pesnicima, piscima i vrhunskim novinarima Radio Beograda, ali i filozofima iz Zagreba, Sarajeva, LJubljane. U njegovom samačkom stanu, punom knjiga, vodili su se dugi intelektualni razgovori i oštrila kritička svest prema režimu.

***

Sa kolegom Čupićem sam radio i u redakciji Gledišta. Sećam se da smo napravili buru objavljivanjem jednog teksta Mihaila Markovića (koji je za Partiju bio zabranjena ličnost, da bi devedesetih postao ideologom te iste, sada preimenovane, partije) zbog čega su Mira Korugić (glodur) i Čeda Čupić (zamenik glodura) išli na ribanje u Univerzitetski komitet kod Mirjane Marković. Ali se nismo dali. I redakcija je naravno brzopotezno smenjena.

***

Devedesetih smo supruga i ja u očima našeg tada maloletnog sina bili, kako je on govorio, „ljudi u patikama“, jer smo stalno držali u pripravnosti laku obuću radi učestvovanja na svim protestima i demonstracijama od paljenja antiratnih sveća pred Skupštinom Srbije, preko 9. marta i nadalje do studentskih i velikih građanskih „šetnji“ u hladnu zimu 1996/97. godine, kao i zgusnutog građanskog revolta 5. oktobra. Tada sam mislio da je završeno sa alternativom i da ulazimo u politički „pristojno“ društvo i da neće biti potrebe za tim da danas i moj sin mora da pomaže da se ne udavi Beograd.

***

U dvehiljaditim sam intenzivno učestvovao u javnom životu gostujući na Studiju B, B92, dajući intervjue, pišući za novine i učestvujući u raznim projektima posvećenim tranziciji, komentarišući, pišući, raspravljajući, što će na kraju da me košta i batina na ulici nakon jednog gostovanja u emisiji Olje Bećković. Dva su moja neposredna iskustva sa pravosuđem tim povodom. Prvo, dvojica prestupnika koji su me napali su zaradili zatvorske kazne, ali iako su postojale jasne indicije kuda dalje treba da ide istraga da bi se pronašao inspirator i nalogodavac, tužilaštvo nije išlo dalje. U drugom slučaju, a istim povodom, iako sam blaćen sa ogavnim tekstovima u listu „Afera usred srede“, postupajući sudija je odbacio moju tužbu jer je „pronašao“ da „list ‘Afera’ nije registrovan“!

***

Na kraju se pokazalo da smo prešli dug vijugavi krug od dvadeset i pet godina, od autoritarizma Miloševića, preko neuspešne, nevoljke, neodlučne i odlagane, mlake i klimave tranzicije, da bi se ponovo vratili u relativno kontrolisanu polutržišnu ekonomiju i populističku demagogiju sa snažnim elementima autoritarizma i kulta ličnosti, sa jeftinom, kičerskom, priprostom vlašću napunjenom nemuštim, neobrazovanim, bahatim polusvetom sa kupljenim diplomama. Ali, za razliku od populističkog autoritarizma devedesetih, kada su se bar neke institucije i društvo opirali političkoj tiraniji, bojim se da je sada još gore, jer su klonirani kadrovi koji su prisvojili državu osvojili i sve važnije društvene institucije.

***

U više navrata sam bio u upravi Fakulteta: kao prodekan kod dekana Vukašina Pavlovića i dekana Milana Podunavca, koji su zaslužni za to što je Fakultet u poslednjih petnaest godina od one „škole za popodne“ postao respektabilna „škola za demokratiju“, rame uz rame sa Filozofskim, Pravnim i Ekonomskim fakultetom, iza kojih je zadugo kaskao. Verujem da sam u svom dekanskom mandatu bar doprineo održanju te pozicije.

***

Krug prijatelja i poznanika iz kulturnog života Srbije sam znatno proširio dok sam radio u Službenom glasniku kao urednik (od 2005. do 2013), gde sam uredio i objavio preko 300 knjiga. Za urednika me angažovao Branko Gligorić, čovek sa razvojnom vizijom, koji je pretvorio Službeni glasnik od učmale, birokratske, neinspirativne institucije koja je objavljivala službena glasila i poneki pravni i istorijski udžbenik u respektabilnog izdavača društveno-humanističke literature. Na njegov nagovor sam ostao i posle njegovog smenjivanja u celom direktorskom mandatu Slobodana Gavrilovića i delu mandata Radoša LJušića u inspirativnoj okolini vrhunskih intelektualaca Kukića, Aćina, Tešića, Petrovića i Arbutine, dok nas LJušić nije „rasturio i najurio“. Nova direktorka je za dobro srpske kulture vratila na urednička mesta sve njih, ali iz samo njoj poznatih razloga mene nije pozvala.

***

Visoko cenjenje pravde kao nepristrasnosti i poštovanja pravila ispravnog postupanja u cilju unapređenja slobode pojedinca me je profiliralo kao neoklasičnog liberala. U tom opredeljenju sam učestvovao u formiranju i delovanju liberalnih think tankova Centra za slobodno tržište i Centra za liberalno-demokratske studije. Tu sam imao zadovoljstvo da učestvovanjem na raznim projektima i sarađujem sa slično mislećim ljudima, pionirima liberalne misli u Srbiji (Boško Mijatović, Boris Begović, Danica Popović, Miroslav Prokopijević, Boža Stojanović, Aleksandra Jovanović, Dragan D. Lakićević, Ivan Vujačić, Milić Milovanović, Aleksandar Stevanović) i regionu (Veselin Vukotić), da upoznam brojne ličnosti na konferencijama Mont Pelerin društva, Atlas fondacije, Heritidž fondacije i Kejto instituta (DŽejmsa Bjukenena, Stiva Pejovića, Izraela Kirznera, Leonarda Liđija, Toma Palmera).

***

U krugu tih intelektualno podsticajnih ljudi sam imao priliku da se bavim onim što me intelektualno ispunjava i da promišljam dalje o pomeranju granica slobode pojedinca. Plod toga je nekoliko zajedničkih knjiga i zbornika i mojih članaka u Prizmi, kao i moja poslednja knjiga Saznanje i politika, izdata u Zagrebu 2014. godine.

***

U poslednjih desetak godina sam dosta radio kao gostujući profesor u Crnoj Gori, prvo na Fakultetu političkih nauka, a onda na Univerzitetu Donja Gorica u Podgorici, gde sam upoznao profesora Dragana Vukčevića, čovjeka rijetke intelektualne širine i životne mudrosti. Profesor Vukčević je „čovjek misije“ koji je kroz svoje uredništvo u CID-u, dekanstvo na UDG-u i predsjednikovanje u CANU oko raznih projekata okupljao i okuplja vrijedan intelektualni potencijal iz Crne Gore i regiona, tako obezbeđujući da crnogorska kultura ne zapadne u parohijalnost.

***

Posljednja sjećanja i susretanja su mi ponovo vezana za rodni kraj i dva ljetnja mjeseca u Tivtu: mirna jutra na morskoj obali uz obaveznu jutarnju kafu sa mojim ispisnicima Andrijom, dva Tonća, Gašom, Žagom, Brankom, Ivanom, Zoranom – od kojih su neki na cjeloživotnom „privremenom radu“ u Beogradu, a drugi u Zagrebu – kada se razgovara o ribanju, mrežama, brodetu, bućama, vinu, vaterpolu… i o velikoj transformaciji koju je doživio Tivat od neuglednog industrijskog gradića sa fabrikom opeke i vojnim remontnim zavodom do mondenskog mjesta ubilježenog na jahting karti svijeta i jednog od najljepših gradova na crnogorskom primorju.

O sagovorniku

Dr Ilija Vujačić, redovni profesor na FPN, rođen je u Tivtu 1953. Gimnaziju je završio u Kotoru i Herceg Novom. Studirao je filozofiju i političke nauke, a diplomirao, magistrirao i doktorirao na FPN u Beogradu. Usavršavao se u Italiji, Nemačkoj, SAD-u i Velikoj Britaniji. NJegove oblasti interesovanja su: politička teorija, istorija civilizacija, istorija i teorija liberalizma, teorija federalizma, tranzicija postkomunističkih društava i procesi demokratizacije. Objavio je sedam knjiga i brojne članke u naučnoj periodici. Radio je na različitim istraživačkim projektima u zemlji i inostranstvu u oblasti političke teorije, političkih institucija, reforme visokog obrazovanja i konstitucionalizma. Bio je u tri mandata prodekan za nastavu Fakulteta političkih nauka u Beogradu, a od 2009. do 2015. godine dekan. Osam godina (2005-2013) bio je urednik edicija u izdavačkom preduzeću Službeni glasnik u Beogradu. Sa suprugom Jasnom, politikološkinjom, ima sina Vuka, psihologa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari