Loši momci ponovo jašu 1

Nije ostalo puno neposrednih svedočanstava o tome kako su sofisti delovali i šta su pisali, ali jedno je sigurno: oni su bili loši momci. Kako to znamo?

Pa, tako nam rekli dobri momci. Ko su dobri momci? Sokrat, Platon, Aristotel, pre svih. Kako znamo da su dobri momci – dobri? Pa, rekli nam oni sami. Ko bi, uostalom, još sumnjao u Sokrata koji je, na pravdi boga, ispio otrov kako bi i na taj način pružio neponovljiv dokaz da je dobar momak? A on, kako nam prenosi Platon (Sokratov učenik), kao da ništa drugo u životu nije radio nego muku mučio s podlim sofistima.

U Platonovim dijalozima vidimo da se sofisti služe svim mogućim sredstvima, a naročito logičkim i retoričkim smicalicama, da bi izašli kao pobednici iz rasprava u kojima su, kao vešti govornici, rado učestvovali. Sofist Gorgija je, recimo, prema predanju, bio u stanju da izađe pred masu i govorničkom veštinom je začara. Pored toga, bili su nekom vrstom antičkih advokata, zastupali su one koji bi za njihove usluge mogli da ponude odgovarajuću sumu, a da li je taj neko moralna ili nemoralna osoba, da li govori istinu ili laže, za sofiste je, kažu dobri momci, bilo nevažno. Stvar će zacementirati Aristotel, Platonov učenik, koji će, služeći se suvom i nepokolebljivom logikom, dokazati da su sofisti bili obični praznoslovi.

Posle toga ih niko više neće oprati. I tako dve i po hiljade godina. Ostali su sofisti sinonim za vešte, ali nečasne tipove, ljude koje nikakva skrupula ne sprečava da zarad lične koristi, ili makar odbrane svojih ideja, „sredstvima retoričkim“, krče sebi put. Drugim rečima (dobrih momaka), oni se nisu bavili suštinskim stvarima (za razliku od dobrih momaka), a ne baviti se suštinom, nego pojavama i prividima, ozbiljna je optužba. Otud je sofizam pograda koja upućuje na nesolidnu, neutemeljenu, nečasnu reč.

U poslednjih šezdesetak godina, međutim, pojavili su se značajni radovi koji menjaju perspektivu i raspoloženje prema sofistima. Knjiga kanadskog filozofa Kristofera Tindejla („Tamni branioci razuma“, „Fedon“ 2012), uz radove francuske filozofkinje Barbare Kasen, krče put drugačijem gledanju na sofiste. Savremeni proučavaoci sofista ne veruju, naprosto, na reč dobrim momcima, uočavajući manjkavosti u njihovoj naizgled nepristrasnoj argumentaciji (Aristotel), malo odveć veliku sličnost sa onima koje kritikuju (Sokrat), te igru moći koja tvrdi da je ne zanima moć, nego suština (Platon). Ovakvom preokretu, naravno, doprinela je naročita filozofska struja koja počinje s Ničeom, ubrzava s francuskim poststrukturalizmom, da bi danas na njoj plivali majstori poput Žaka Ransijera ili Đorđa Agambena.

Strašno je zanimljivo što je upravo ovoj struji spočitavano sve ono što su dobri momci spočitavali sofistima: da se ne bave suštinskim stvarima, da kod njih sve može, da nisu „Filozofi“ (sa sve velikim početnim „F“) nego vešti retori, prodavci magle i uopšte šarlatani jedni. Zbog toga su „sabrani sofistički radovi“ („Sofisti 1“, „Službeni glasnik“ 2017) – u ovakvom obliku ih ima tek po koja velika kultura – u minuciozno urađenom i hrabrom prevodu Aleksandre Zdravković Zistakis, ne samo veliki poduhvat za jednu kulturu, već se pojavljuje u trenutku kada duh vremena to zahteva. (Kako ne pomenuti da je urednik izdanja Jovica Aćin – uvek tamo gde slobodni duhovi moraju biti.)

Na jednom mestu, dakle, dobijamo sve sačuvane fragmente šestorice sofista – Protagore, Ksenijada, Gorgije, Likofrona, Prodika i Trasimaha – koji, ovako na gomili, deluju kao opaka banda odmetnika. No, to je ono što vidimo kad se pominju njihova imena (kao što na pomen Makijavelija najpre čujemo „makijavelizam“).

Kad počnemo da prelistavamo fragmente, a naročito kad to što su radili i način kako su radili smestimo u određeni kontekst, kad se malo odmaknemo od tumačenja dobrih momaka, kad proučimo tekstove, recimo, Fukoa i Deleza, tada se menja i perspektiva. „Filozofija“ s velikim početnim „F“, teorijska filozofija (nazovimo je tako) voli lagane šetnje i tihe šume, udobne filozofske škole, mirne odaje, tih govor i strašno je zabrinuta za dušu, ali šta ćemo sa onim filozofima (s malim početnim „f“) koji se bore za život svoga mišljenja (a često i za sopstveni) na trgu, na brisanom prostoru, u areni javnosti, u masi, u razuzdanoj gomili koja urla i (neretko) izvikuje nečiju smrt? Sofisti su se suočavali s masom, sa besnim protivnicima, sa ljudima koji ih nisu slušali strpljivo i puni dobri volje, već su im upadali u reč, nadvikivali se s njima, vređali, nastojali da ih izguraju iz javnosti.

A onda dođu dobri momci i objasne nam da nije lepo vikati, da je to što rade sofisti manje vredno od onoga što rade oni, dobri i tihi momci, te da sofisti iznevaraju zahtev za istinom i logikom?

Jel’?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari