Meritokratija ili više i manje vredni članovi zajednice 1

Ne radi se samo o hipokriziji Zapadnih društva kada tvrde da u njima uspevaju samo najbolji i najtalentovaniji.

Princip zasluge sam po sebi ima svoju mračnu stranu, jer stvara podele na uspešne i neuspešne, čime uništava zajednicu i opšte dobro.

Majkl Sandel, profesor političke teorije na Harvardu, postao je poznat široj akademskoj javnosti kada je 1982. objavio studiju Liberalism and the Limits of Justice, koja je predstavljala komunitarističku kritiku tada veoma popularne i uticajne knjige Džona Rolsa – Teorija pravde (objavljena 1971).

Već u toj studiji Sandel tvrdi da je savremeni liberalizam pogrešan, jer je utemeljen u pojedincu lišenom grupnih i kolektivnih veza.

Sandel je nastavio da objavljuje knjige iz oblasti teorije pravde sa sve većim fokusom na javnu politiku i moralnost slobodnog tržišta.

Godine 2009. objavio je Justice. What’s the Righ Thing To Do u kojoj sa moralnog stanovišta razmatra niz problema javne politike.

Knjiga What Money Can’t Buy.

The Moral Limits of the Market iz 2012. pravi razliku između tržišne privrede i tržišnog društva.

Njegova poslednja knjiga (Michael Sandel: The Tyranny Of Merit. What’s Become of the Common Good. Farrar, Straus and Giroux, 2020) bavi se zaslugom (engl. merit), tj. meritokratijom kao principom organizovanja društva i raspodele nagrada i društvenih priznanja.

Sandelova osnovna teza nije samo da su zapadna društva hipokritična kada tvrde da u njima uspevaju najbolji (oni koji to zaslužuju), već da meritokratija uništava zajednicu i opšte dobro.

Princip zasluge podrazumeva da na društvenoj lestvici mogu da se uspinju samo oni koji su to zaslužili svojim radom, trudom, obrazovanjem, talentom ili snalažljivošću.

Ovo je privlačan princip na kome su utemeljena savremena zapadna društva, jer omogućava pozitivnu selekciju i individualnu pokretljivost, tj. napredovanje na društvenoj lestvici bez obzira na klasno, etničko i kulturno poreklo.

Iako je meritokratsko društvo efikasnije i moralno prihvatljivije od robovskog, klasnog, komunističkog ili totalitarnog, Sandel smatra da je koncept zasluge problematičan iz dva razloga.

Prvo, meritokratska društva ne slede uvek ovaj princip.

Iako je u tržišnim društvima pokretljivost veća, prednost i dalje imaju deca iz bogatih kuća.

Ceo sistem transformisan u neku vrstu nove aristokratije u kome 10-20 procenata najbogatijih porodica prenose svoje bogatstvo sa generacije na generaciju.

Međutim, problem sa zaslugom je dublji, tvrdi Sandel.

Meritokratija je počela da stvara podelu na više i manje vredne članove zajednice. Ljudi koji trudom i talentom u meritokratskom sistemu uspeju da se popnu na društvenoj lestvici misle da zaslužuju teško stečeni položaj.

Oni koji završe na vrhu veruju da vrede više od onih koji nisu uspeli. Ako uspešni zaslužuju uspeh, onda neuspešni zaslužuju neuspeh.

Ovakva interpretacija uspeha strašna je uvreda za sve koji nisu u stanju da se popnu na društvenoj lestvici ne zbog odsustva truda, već zbog odsustva finansijske podrške.

To stvara razarajuće podele u društvu – na one koji su više i manje vredni, a ta podela potom uništava zajednicu i opšte dobro.

Uspešni zaboravljaju koliko im je u životu pomogla sreća i slučajnost (porodica u kojoj su rođeni), te koliko njihov uspeh zavisi od cele zajednice.

Oni koji su uspeli u meritokratskom sistemu veruju da uspeh duguju samo sebi i nemaju motiv da na ostale gledaju kao sebi ravne. Još gore, ovakva interpretacija uspeha kod uspešnih stvara hubris i gledanje s visine.

Kod neuspešnih ozlojeđenost, poniženje, povređenost, osećaj niže vrednosti i bes.

Posledice ovakve podele Sandel razmatra u drugom delu knjige gde govori o nedavnom političkom razvoju u Americi i Zapadnoj Evropi.

Ovo je važan deo rasprave, jer Sandel eksplicitno govori o tome da porast desnog populizma u ovom delu sveta nije isključivo posledica migrantske krize i globalizacije, već nepravednih posledica meritokratskog društva, tj. unutrašnjih podela koje generiše princip zasluge.

Gledanje sa visine i hubris uspešnih je kod poniženih i obespravljenih slojeva stvorio osvetničko ponašanje, koje je kulminiralo Bregzitom i pobedom Donalda Trampa 2016. godine.

Iako Sandel ne govori o Istočnoj Evropi, Balkanu i Srbiji, njegove ideje mogu da se primene na naše podneblje. Tehnokratski način mišljenja postao je dominantan posle 2000, kad je došlo do smene političke, ekonomske i kulturne elite.

Razmetanje višim obrazovanjem, talentima i gledanje sa visine na radnike koji su tokom privatizacije gubili posao ili jedva sastavljali kraj s krajem u fabrikama u stečaju postala je nova normalnost.

Kao da nisu bili dovoljno poniženi jer gubitkom posla, nedostatkom obrazovanja i tržišnih talenata, neuspešni su dobijali implicitnu poruku da su manje vredni, jer ne mogu da se snađu na tržištu.

Ovo je dovelo do ozlojeđenosti, besa i osvetničkog ponašanja nižih slojeva, što je rezultiralo izbornom promenom 2012, koja je kasnije dovela do značajnih redistributivnih i političkih promena.

Iako je pisana za Ameriku i Zapadnu Evropu, Sandelova knjiga je neobično važna za razumevanje trendova u Srbiji, Balkanu i Istočnoj Evropi u poslednjih 30 godina.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari