Mi gradimo prugu, pruga gradi nas 1Foto: Privatna arhiva

Prošle godine 17. januara u poseti Beogradu je bio predsednik Rusije Vladimir Putin i sa njegovim timom su potpisani mnogi ugovori, između ostalog i o modernizaciji železnice.

Odmah posle njegovog odlaska rasturena je pruga Beograd-Novi Sad, koju je trasirala i postavila Austro-Ugarska i započela se izgradnja, kako je na televizijama objavljeno, Trans-Sibirske železnice.

Zajam i kredit je Srbija povukla od Moskve i dostižu, za sada, sumu od milijardu evra.

Posle godinu dana, istog meseca, samo devet dana kasnije, 26. januara 2020., Beograd je posetio Ričard Grenel, američki ambasador u Berlinu i izaslanik predsednika Trampa za dijalog Beograd-Priština, i objavio prioritet obnove železničkog saobraćaja između Beograda i Prištine, koji je već 20 godina u prekidu.

Srpski i albanski ekspertski timovi već su počeli razgovore u Berlinu, objavljeno je i Pismo o namerama o saradnji u oblasti železnice.

Samo 45 dana ranije, u decembru 2019., ruski ambasador u Beogradu Bocan Harčenko najavio je za 2020. godinu razgovore o projektu železničke pruge Beograd-Niš u okviru kampanje „ruske železnice“ i objasnio da je Balkan „izuzetno važan u sveobuhvatnom obnavljanju koncepcije ruske međunarodne politike“.

„Železničko pitanje“ je od Berlinskog kongresa (1878.) pa sve do 1914. bilo u fokusu interesa ondašnje evropske i srpske političke javnosti, i evo posle 140 godina vraća se iz 19. u 21. vek kao aktuelna tema u geostrateškim čvorovima i podsticaj pacifikacije političkih konflikata i pokretanje privrednog razvoju.

I ruska i američka inicijativa jesu strateške, kao što je i austrougarska bila pre 140 godina i bila bi velika šteta za Srbiju da budu kompromitovane kao berlinska 1880. u Beogradu.

Simbolično je da se na inicijativu američkog diplomate Ričarda Grenela 2020. godine piše Pismo o namerama u Berlinu, u istom gradu gde je šef austrougarske diplomatije Đula Andraši srpsku vladu obavezao da sagradi prugu od Beograda do Vranja i od Niša do Pirota.

Rusija se trudila na sve moguće načine da izbaci Austro-Ugarsku iz tog posla.

Tada joj nije pošlo za rukom, ali, prema izjavama ruskog ambasadora Harčenka ruske železnice ipak će posle 140 godina preuzeti železničku trasu kroz moravsku dolinu.

Trampov železnički gambit je oduševljeno pozdravio ruski Sputnjik za Srbiju sa konstatacijom da je „Amerika ogolila nesposobnost Brisela i sa dva konkretna i praktična ekonomska poteza matirala EU i pokrenula stvar s mrtve tačke“.

Da li postavljanje ovakvog komentara znači da su Tramp i Putin usaglasili balkansku agendu?

Dok je nemački radio Dojče vele sarkastično uzdržan, spustio Trampovu diplomatsku akciju na prozaično američko „sklapanje dilova“, business as usual, a Grenelu se podsmehnuli kao „hiperaktivnom ambasadoru koji čini sve da bi opravdao šefovo poverenje“.

Ukazalo se i da je on za nemačku stranu „od početka sporan“.

Između redova se može naslutiti i da se ovo „sklapanje dilova“ smatra nepristojnim i drskim, jer se odvija na teritoriji Nemačke u susedstvu kabineta kancelarke Angele Merkel, kaubojština as usual. Doduše, lako je biti skeptičan u zemlji koja obiluje radnim mestima i solidnim zaradama.

Da li ovakav stav znači da će Nemačka u određenom trenutku minirati projekat ili se već unapred smatra promašenim? Da li je Grenelova inicijativa sa železnicom Trampova prazna puška i, kao za neke briselske analitičare, tipično trampovsko zaigravanje i reklamno zaletanje? Brzo se i pomalo uvređeno odbilo ozbiljnije razumevanje ove inicijative i otkud baš železnica, pitaju se?

Trampova železnica nije iznenađenje, ako se ima u vidu da Rusi od 2013. najavljuju ulazak na balkanske pruge. Normalno je da takva akcija privuče pažnju i odgovor druge supersile.

Evropska zajednica je početkom devedesetih prošlog veka obustavila projekat Brze pruge Srbije zbog sankcija. Bio je to veliki udarac za srpsku privredu sa mnogostrukim posledicama, jer je od železnica živelo na hiljade porodica.

NJihovo egzistencijalno propadanje ubrzalo je i političko, društveno i ekonomsko propadanje cele države.

Upravo tu gde se prekinulo, Trampova železnička inicijativa nastavlja s namerom da se suzbiju nesreće, koje je prouzrokovala i Evropska zajednica.

Grenelovo objašnjenje „Zašto železnice, sada“, u mnogim antitrampovskim medijima se izostavilo.

Ideja je da se otvore nova radna mesta, dobro plaćeni poslovi, da se mladima omogući perspektiva.

Omogućilo bi se masi „običnih ljudi“, koji sada tavore u besperspektivnom siromaštvu, da ustanu i dobiju moć da političarima kažu aufwiedersehen, jer politika, kako se do sada pokazalo, porađa neprestano nove i nove konflikte.

Političari stvaraju sebi posao od koga dobro i dugoročno žive, zabavljaju se, glume državnike, ali sve to na masama koje su proizvodnjom konflikata gurnuli u jad i bedu, bez ikakve mogućnosti da iz njih izađu i nešto promene.

Sa poslom, zaradom, povratkom dostojanstva, ljudi postaju neko ko može sudbinu da uzme u svoje ruke. Stvara se energija, a ne tone se u entropiju.

Hajde, poziva Grenel, da krenemo u zapošljavanje – poslovne zajednice Amerike i Evropske unije žele da snažnije budu prisutne u ovom regionu, a za sada su onemogućene političkim konfliktima.

Grenelova objašnjenja nisu utopija, nije nešto što mu je tek tako palo na pamet da izvede paradu.

Tramp je uzeo recept iz američke tradicije, jer je železnica stvorila – Ameriku, njen big business, njenu ogromnu proizvodnu i finansijsku moć.

Železnica je stvorila Volstrit, ogromne koncentracije i pokretljivost kapitala do tada neviđene u istoriji.

Železnica je stvorila NJegovo Veličanstvo Obveznicu (bond). Pulicerovac Alfred D. Čendler je recimo u jednoj od svojih knjiga The Visible Hand, the Managerial Revolution in American Business opisao kako su železnica i telegraf omogućili modernu i integrisanu Ameriku i moderne Amerikance.

Železnicu su gradile mase imigranata pobeglih od gladi iz celog sveta.

Na hiljadama milja tih trasa ostvarivala se parola koja je i kod nas jedno vreme bila popularna – Mi gradimo prugu, pruga gradi nas.

Kolosalni poduhvat praćen rastom i usložnjavanjem poslova ugrađivao je radnicima-imigrantima novi, američki, identitet i potiskivao etnički u prigodno nostalgično sećanje, my old country.

Nije bilo važno iz koje si nacije, iz kog carstva, nego da li znaš i šta znaš da radiš. Na ceni su bili stručnost i talenat i takmičenje ko je bolji.

Prava revolucija je bila, međutim, oblikovanje menadžera, menadžerska revolucija. Za razliku od proleterskih i komunističkih revolucija ona nije na vodeća mesta izbacivala mediokritete, falsifikatore, prevrtljivce, „vernike“, „našeg malog čoveka“, „sirotinju“, „burazere“, „iz ovog i onog plemena“, „narodnjake“ i ostale nesposobne tipove sposobne na sve koji su se uspešno umrežili u kleptomansku partokratiju i zarobili i oteli čitava društva i vreme kao najvažniji resurs.

Menadžeri su napravili uspešna društva, ovi drugi – zaostala u svakom pogledu, neka se još uvek ruše.

Pored nevidljive ruke tržišta, kako je sročio Adam Smit, sa železnicom se pojavila, kako to Čendler objašnjava, – vidljiva ruka. Vidljiva ruka menadžera.

Bez nje današnja civilizacija ne bi postojala. Razvijeni saobraćajni sistemi, masovna proizvodnja, masovna roba, masovna distribucija zavisili su od brzine i redovnosti u kretanju roba i poruka, a to su omogućili železnica, telegraf i parobrodi. Stvorena je potreba za stalnom koordinacijom i kontrolom, što je zahtevalo inteligenciju, izuzetnu odgovornost i profesionalnost.

Poslovi se više nisu mogli izvoditi povremeno i odloženo, u skladu sa godišnjim dobima, već permanentno 24 sata, u svakoj sekundi, svake minute, svakog dana.

Bez izgradnje menadžerskog kadra, bez formiranja administrativnih procedura i preciznog knjigovodstva, i bez brzog protoka internih informacija nije se mogao uspostaviti složeni transport, efikasan i bezbedan.

Nijedno drugo preduzetništvo, tvrdi Čendler, nije zahtevalo takvu koordinaciju i kontrolu, tako mnogo različitih tipova jedinica u izvođenju, tako mnogo različitih zadataka koji su tražili tako detaljno planiranje.

Mnoštvo zamršenih finansijskih izveštaja, zamršeni poslovi, složene situacije i problemi morali su se rešavati na racionalan i analitički način, onoliko stručno kao kada se izračunava građenje mosta ili polaganje osnova za prugu. Sve je to zahtevalo solidnu administraciju i hijerarhiju stručnjaka sa dobrom platom i učešćem u profitu.

Morali su se lično potpuno predati poslu i blisko povezati sa ostalim zaposlenima. Stvarao se tim, ali i gvozdena disciplina, raspodela odgovornosti i raspodela nadležnosti.

Uvela se obaveza redovne i brze razmene svih informacija u međusobnoj komunikaciji.

Neizostavni su redovni izveštaji svakog časa, dana, nedelje, meseca o onome šta jeste i šta nije urađeno, odmah se otkrivaju greške i ukazuje se na prekršioca.

Nasuprot nasumičnoj, ponekad i anarhičnoj, delatnosti izrasli su principi čvrste i multiplikovane organizacije.

Strogo se vodilo računa o profitima i gubicima, i zarada je morala da bude saobrazna efektima obavljenog posla.

Ni u jednom dotadašnjem privatnom biznisu nije se toliko mnogo investiralo u kapital, u mašine i opremu.

Što su se individualne kompanije bolje umrežavale, utoliko se uvećavala efikasnost transporta, ali je i svaka uvećavala svoj profit.

Nacionalni ciljevi su se ugrađivali u veliki biznis, a veliki biznis je odgovarao na zajedničke i individualne potrebe, i tako se gradila američka nacija.

Novi tipovi organizacije su ohrabrivali inicijativu i nezavisno mišljenje, tako da su umne moći i sposobnosti rasle i razvijale se sa njihovom upotrebom.

Karijerni menadžeri su snaga bez kojih se složeno multinacionalno poslovno preduzetništvo nije moglo održati.

„LJudi“ su postali, pored kapitala i mašina, konstitutivni deo uspeha i u Americi se na njih računa kao na human capital, ljudi su kapital.

Iz te tradicije je, dakle, Tramp uzeo recept za „ljude“ u železničkom projektu.

Opis menadžerskog društva govori nam zašto smo mi bezuspešno i zaostalo društvo i zašto su kod nas mogući samo tajkunski poslovi, u sprezi partokratije i pohlepe, a obe su niskog koeficijenta inteligencije.

Takva vrsta profesije kao što su menadžeri nikada nije stvorena u Srbiji, jer su rukovodeća mesta u preduzećima i samoj državi bili sinekure i centri korupcije partokratskih kadrova.

LJudi nisu bili kapital. I društvenu svest su u kontinuitetu oblikovale dve za nas sudbinske partokratije – Pašićevi radikali i Brozovi komunisti. Profit, kapitalista, kapital, kod nas su još uvek omražene kategorije, nacentrirane da budu predmet mržnje, zavisti i progona.

Zašto se kod nas nije ostvarila parola – mi gradimo prugu, pruga gradi nas?

Železnica je u samom začetku uraganskom lažljivom kampanjom radikala bila kompromitovana u narodu sa 80 posto nepismenih i neobrazovanih.

Laži su ostale do danas.

Narodna radikalna stranka koju su stvorili Svetozar Marković i Nikola Pašić ustala je protiv moderne tehnologije, kapitala i kapitalizma.

Marković sa svojim nerealnim idejama i Pašić svojim anarhizmom, obojica rusofili, sprečili su da industrijska revolucija sa Zapada obuhvati i oblikuje srpsko društvo.

Pašić je pri stupanju na političku scenu, u prvih 10 godina (od 1880. do 1889.) izveo niz malih „revolucija“, političkih diverzija, nasilnih obračuna sa neistomišljenicima, pa sve do pokušaja izazivanja građanskog rata sa Timočkom bunom, ne bi li se dočepao vlasti, i izvršio nalog Rusa da onemogući saradnju kralja Milana sa Bečom.

Jedan od tih njegovih destruktivnih napada je bio na ugovor i gradnju pruge Beograd-Niš.

I danas se priča i veruje da su Bontu i Austro-Ugarska oštetili Srbiju famoznom Bontuovom aferom. Bontu nije imao nikakvu aferu u Srbiji, već u Parizu.

Naprotiv, on je obezbedio da se rekordno, uprkos tome šta se njemu dešavalo, za tri i po godine izgradi pruga, rok koji Srbija ni do danas nije dostigla u gradnji bilo kog infrastrukturnog projekat, a kamoli takvog obima kao što je bila pruga Beograd-Niš.

Sam Pašić je pred Veliki rat planirao da ponovo uposli Bontua, pošto se pokazalo da u Srbiji nema preduzetnika koji bi tačno i u celosti izveo železničku mrežu.

Osim vlastoljubivih poriva, na subverziju su Pašića podstrekavali ruski agenti da bi zaustavili zapadne investitore i njihov uticaj u strateškoj zoni koju su smatrali svojom.

Rusi su preko generala Černjajeva sa zakašnjenjem ponudili svoj projekat, ali manjkav i bez kapitala.

Zastupao ga je ruski preduzimač za koga se kasnije ispostavilo da je avanturista i prevarant. Što se tiče priče o korupciji, Pašić je primio mito i od Bontua i od Rusa, igrao je duplu igru.

Pašić je, pošto je došao na vlast 1889. i oterao kralja Milana, oteo srpsku železnicu od francuskog društva pod sumnjivim okolnostima.

Otimanje je u evropskoj javnosti izazvalo veliki odijum prema Srbiji i Srbima, nazivani smo razbojnicima i konjokradicama, i dugo Srbija nije mogla da dobije ni kredite, ni investicije, a evropske firme su je zaobilazile u širokom luku.

Umesto da smo se sa izgradnjom železnice uzdigli, obrukali smo se.

Srpska privreda nikada nije mogla sama da realizuje tako kapitalne projekte.

Danas su, umesto Rusije, Francuske i Austro-Ugarske, na našim prugama Rusi, a raspoloženi su i Amerikanci.

Grenel je obznanio zainteresovanost poslovnih zajednica i Amerike i EU.

Ali, na prvom mestu bi mi trebalo da budemo zainteresovani zbog nas samih, makar da bi zaustavili veliku seobu mladog naroda.

Ako je železnica mogla da izgradi Ameriku, valjda bi mogla i Srbiju!?

Tramp predlaže presecanje kosovskog čvora ekonomskim procvatom sa uverenjem da bi se izazvao raspad političkih mantri.

Stvorili bi se uslovi da „ljudi“, čak i kada su Albanci ili Srbi, postanu human capital, a ne kriminalci i fanatici spremni za topovsko meso. Odbija da pliva po političkom mulju, već pruža šansu – vidljivu ruku.

Grenel je, međutim, opomenuo da je rok šanse ograničen – „Tramp neće da troši mnogo vremena“.

Ako ide – ide, a, ako ne?

Pa situacija je dovoljno opasna i mutna da se može dogoditi i ono što ne bismo voleli. Dojče vele upozorava da je bara puna krokodila i da su mogući neočekivani obrti.

Već se jednom i dogodilo na istom prostoru da se jedna srpska vlada dogovori sa Turskom oko uspostavljanja železničkih veza, a zatim, druga srpska vlada zarati sa njom.

Trebalo bi poverovati paroli – mi gradimo prugu, pruga gradi nas.

I Rusi i Amerikanci su joj bespogovorno posvećeni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari