Omer Karabeg: Kako se dogodilo da umetnici spajaju ljude u regionu, dok ih političari zavađaju.

 

Kokan Mladenović: Na nesreću, danas u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i širom jugoslovenskog prostora imamo ne samo iste politike, nego i gotovo iste političare koji su devedesetih godina napravili monstruozne ratove. Oni rade ono što najbolje znaju, a to je da prete ratovima i šire mržnju i na talasu novih nacionalizama i novih podela grade svoje pozicije. Sa druge strane, teatar mora da razobličava svaku vrstu laži i licemerstva. To danas rade istinski umetnici, pa je samim tim normalno da oni povezuju ljude u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, koji su, uostalom, mnogo sličniji svojim komšijama nego sopstvenim političkim elitama.

 

Dino Mustafić: Umjetnici koji su učestvovali u zajedničkim projektima i pozorišnim i filmskim koprodukcijama zaista su u jednom trenutku povjerovali da su atavizmi prošlosti pobijeđeni i da se ne može vratiti atmosfera devedesetih. Međutim, posljednih nekoliko godina doživjeli smo veliko razočarenje, jer vidimo da su protagonisti podjela i mržnje ponovo došli na vlast. Oni kreiraju nove kulturne politike tako da je danas kulturna razmjena u svojevrsnom padu. Ministri kulture, koji uglavnom dolaze sa desnice, imaju vrlo negativan stav prema južnoslovenskom kulturnom prostoru. Pomenuo bih Zlatka Hasanbegovića, hrvatskog ministra kulture, čiji je mandat istina kratko trajao, ali je ostavio dugoročne posljedice, i Zoru Dujmović, aktuelnu ministricu kulture u Federaciji BiH, koja je masakrirala internacionalne festivale da bi forsirala vjerske, etničke i folklorne manifestacija. A šta da kažemo za situaciju u Srbiji gdje se izbjegavaju velike socijalne, političke i ekonomske teme koje potresaju to društvo.

 

 

Kokan Mladenović: U ovim našim zemljama politička elita sebe je proglasila višom društvenom klasom. Imamo lažne feudalce na visokim funkcijama koji kulturu doživljavaju isključivo kao nacionalnu. Ministarstvo kulture Srbije usvojilo je strategiju koja forsira nacionalnu kulturu, pre svega negovanje ćirilice. Naši političarima su mnogo bliži Guča i popularna kultura nego prave vrednosti. Ako od obdaništa pa kroz celo školovanje forsirate sistem vrednosti koji promoviše primitivce i primitivizam, ako vam se 90 posto televizijskog programa svodi na rijaliti programe, šund i kič, onda je potpuno nevažno da li ćete imati muzeje i pozorišta, jer kreirate narod koji neće imati potrebu za tim.

 

Dino Mustafić: Slažem se da je populistička kultura dominantna. Narod je, naravno, prvi i najvažniji element te kulture, drugi element je vođa, a treći antiindividualizam… Mi koji pokušavamo da budemo kritični, da radimo projekte na prostoru bivše Jugoslavije – za njih smo izdajnici, jednom riječju pokvareni intelektualci.

 

Omer Karabeg: Gospodine Mladenoviću, smatraju li vas izdajnikom u Srbiji?

 

Kokan Mladenović: Jednom, kada prođu ova luda vremena, čovek će biti ponosan što je u tim vremenima bio smatran za nacionalnog izdajnika. Kako kaže jedan meni jako dragi kolega, reditelj Oliver Frljić, meni je jako teško da budem nacionalni izdajnik jer nemam nikakva nacionalna osećanja, pa samim tim ne znam koga bih mogao da ga izdam.

 

Omer Karabeg: Gospodine Mustafiću, ima li danas umetnika mrzitelja kao što ih je bilo devedesetih godina?

 

Dino Mustafić: Naravno. Njih uvijek ima u svim sredinama i u svim epohama. Oni osjete svoje vrijeme, izađu iz svojih mišijih rupa, zavladaju kulturnim institucijama i kroje repertoarne politike koje odgovaraju vlastodr{cima koji su ih doveli na ta mjesta. Među njima su i oni koji su se jako kompromitirali devedesetih godina i koje smo mi u poratnim godinama raskrinkali. Vidim da mnogi od njih sada hvataju nove vjetrove i poput političara pokušavaju retuširati ono što su govorili i činili devedesetih, ali dosta je nas koji to pamtimo.

 

Kokan Mladenović: Ima umetnika mrzitelja i u Srbiji, ali ostrašćeni desničarski angažman obično pokazuje ne samo mizeran umetnički kvalitet, nego i mizeran intelekt. I to nije ništa novo. Ono što je poslednjih godina novo i šokantno u Srbiji je što su neki ljudi značajnih karijera, perjanice eksjugoslovenske i srpske kulture, stavili svoje ime na rasprodaju. Praktično da ne postoji značajnija osoba u Srbiji koja nema svoju cenu. Naime, ova vlast primenjuje obrazac lažnog disidentstva koju je razvio još Josip Broz Tito, a čija je suština bila da kompromitujete disidente pred njima samima.