Ne samo da izumiru vrste, nego i rečenice, geste ljudske solidarnosti 1Foto: EPA/ VASILIKI PASCHALI

Odnosi čovečanstva sa sociusom, sa psihom ili sa prirodom teže, naime, da se sve više pogoršavaju, ne samo zbog objektivnih šteta i zagađenja nego i usled nerazumevanja i fatalističke pasivnosti individua i vlada prema tim pitanjima u celini.

Katastrofalne ili ne, negativne evolucije se prihvataju takve kakve su.

Strukturalizam, a potom i postmodernizam, navikli su nas na viđenje sveta koje isisava smislenost iz ljudskih intervencija, otelovljenih u konkretnim politikama i mikropolitikama.

Objašnjenja koja su ponuđena za to propadanje društvenih praksa – smrt ideologija i povratak univerzalnim vrednostima – ne čine mi se zadovoljavajućima.

Pre mi se čini da je ono rezultat nemogućnosti društvenih i psiholoških praksa da se prilagode, kao i slepila pred pogrešnošću deljenja realnog na određeni broj područja.

Prilično je pogrešno razdvajati delovanje na psihu, na socius i na okruženje.

Odbijanje da se pogleda u lice eroziji ta tri područja, odbijanje koje je neprestano prisutno u medijima, naginje strateškoj infantilizaciji javnog mnjenja i destruktivnoj neutralizaciji demokratije.

Treba da se skinemo sa sedativnog diskursa, a naročito sa televizije, da bismo nadalje mogli shvatati svet kroz tri međusobno zamenjiva sočiva, a to su naša tri ekološka stanovišta.

Egzistencijalne naznake, procesne linije bekstva

Černobilj i sida surovo su nam razotkrili ograničenja tehničko-naučnih moći čovečanstva i prazan hod koji nam može nameniti priroda.

Da bi se nauke i tehnike usmerile prema ljudskijim ciljevima, očito je da su nam pre potrebni kolektivni vidovi administracije i kontrole nego slepa vera u tehnokrate iz državnih aparata; ne možemo od njih očekivati da kontrolišu napredak i otklanjaju rizike na tim područjima, kojima uglavnom upravljaju principi ekonomije profita.

Svakako bi bilo apsurdno želeti hod unazad kako bi se pokušali rekonstruisati nekadašnji načini života.

Nakon informatičkih i robotičkih revolucija, nakon razvoja genetskog inženjeringa i nakon globalizacije svih tržišta, nikad ljudski rad niti prirodno stanište neće ponovo postati ono što su bili pre samo nekoliko decenija.

Povećanje brzine transporta i komunikacija, međuzavisnost urbanih centara, što je izučavao Pol Virilio, takođe predstavljaju ireverzibilno činjenično stanje koje bi pre svega trebalo preusmeriti.

Na određeni način, valja nam priznati da ćemo morati da se pomirimo s tim činjeničnim stanjem.

Ali to pretpostavlja prekomponovanje ciljeva i metoda celokupnog društvenog pokreta u današnjim uslovima.

Kako bih simbolizovao tu problematiku, dovoljno je da pomenem eksperiment koji je Alen Bombar jednog dana izveo na televiziji, prikazavši dve staklene posude: jednu ispunjenu zagađenom vodom, kakva se može zahvatiti iz marsejske luke, u kojoj je stanovala zdrava, napredna, gotovo rasplesana hobotnica, i drugu ispunjenu čistom morskom vodom, bez ikakvog zagađenja.

Kad je uhvatio hobotnicu i zaronio je u normalnu vodu, videli smo kako se životinja posle nekoliko sekundi grči, pada na dno i umire.

Danas se više nego ikad priroda ne može razdvojiti od kulture i da bismo razumeli interakcije ekosistema, mehanosfera i društvenih i individualnih referentnih Univerzuma, treba da naučimo da mislimo transverzalno.

Isto kao što mutirane i čudovišne alge preplavljuju Venecijansku lagunu, tako su i TV ekrani prezasićeni izopačenim slikama i iskazima.

Još jedna vrsta alge koja, ovog puta, spada u društvenu ekologiju sastoji se u onoj slobodi proliferacije koja je ostavljena ljudima poput Donalda Trampa, koji se dokopao čitavih kvartova Njujorka, Atlantik Sitija itd, kako bi ih renovirao, povećao stanarine i istom prilikom izbacio na ulicu desetine hiljada siromašnih porodica, od kojih je većina osuđena da postane homeless, što je u ovom slučaju ekvivalent mrtvih riba u ekologiji prirodnog okruženja.

Trebalo bi pomenuti i divljačku deteritorijalizaciju Trećeg sveta, koja istovremeno napada kulturnu teksturu stanovništava, staništa, imunološke sisteme, klimu itd.

Još jedna katastrofa društvene ekologije: dečji rad koji je postao rašireniji nego što je bio u 19. veku!

Kako preuzeti kontrolu nad takvom autodestruktivnom i potencijalno katastrofalnom situacijom?

Međunarodne organizacije veoma slabo kontrolišu te fenomene koji prizivaju temeljnu promenu mentaliteta.

Za međunarodnu solidarnost, koja je nekad bila glavna briga sindikata i partija sa levice, sad su odgovorne isključivo humanitarne organizacije.

Marksistički diskurs se obezvredio. (Ali ne i Marksovi tekstovi, koji su sačuvali veliku vrednost.) Na protagonistima društvenog oslobođenja je da preprave teorijske reference kako bi osvetlili mogući put izlaska iz istorije koju trenutno proživljavamo a koja je košmarnija nego ikad.

Ne samo da izumiru vrste, nego i rečenice, geste ljudske solidarnosti.

Sva moguća sredstva se koriste da se pod plaštom ćutanja smrve borbe za emancipaciju žena i novi proleteri, kao što su nezaposleni, marginalizovani, imigranti…

Veoma je važno da se tri ekologije, u uspostavljanju svojih kartografskih repera, oslobode pseudonaučnih paradigmi.

To nema veze samo sa stupnjem složenosti dotičnih entiteta nego, temeljnije, i sa činjenicom da njima upravlja drugačija logika od one koja upravlja uobičajenom komunikacijom između govornika i slušalaca i, u isto vreme, intelegibilnošću diskurzivnih skupova i beskonačnim međusobnim uklapanjem polja označavanja.

Ta logika intenziteta, koja se primenjuje na autoreferentne egzistencijalne sklopove i pokreće ireverzibilna trajanja, ne tiče se samo ljudskih subjekata kao totalizovanih tela nego i svih delimičnih objekata, u psihoanalitičkom smislu, tranzicionih objekata, u Vinikotovom smislu, institucionalnih objekata (grupe-subjekti), lica, pejzaža itd.

Dok logika diskurzivnih skupova nastoji da propisno omeđi svoje objekte, logika intenziteta, iliti ekologika, u obzir uzima jedino kretanje i intenzitet evolutivnih procesa.

Taj proces, koji ovde protivstavljam sistemu ili strukturi, nastoji da uhvati egzistenciju u samom činu njenog konstituisanja, definisanja i deteritorijalizacije.

Ti procesi „postavljanja u bitak“ tiču se samo određenih ekspresivnih podskupova koji su slomili svoj totalizujući okvir i počeli da rade za sopstveni račun, nadvlađujući svoje referentne skupove i ispoljavajući se kao egzistencijalne naznake, procesne linije bekstva…

Ne samo da izumiru vrste, nego i rečenice, geste ljudske solidarnosti 2
Foto: Promo

Integrisani svetski kapitalizam

U svakom delimičnom egzistencijalnom žarištu, ekološki praxisi će nastojati da uoče potencijalne vektore subjektivizacije i singularizacije.

Oni uglavnom tragaju za nečim što ide protiv normalnog poretka stvari, za nekim protiv-ponavljanjem, nekom intenzivnom datosti koja priziva druge intenzitete kako bi sačinila druge egzistencijalne konfiguracije.

Ti otpadnički vektori su se relativno odvojili od svojih funkcija denotacije i označavanja kako bi delovali kao rastelovljeni egzistencijalni materijali.

Ali svaki od tih pokušaja da se suspenduje značenje rizičan je, pošto postoji mogućnost da previše brutalna deteritorijalizacija uništi Sklop subjektivizacije (kao što se, na primer, desilo u Italiji ranih 1980-ih godina, sa implozijom društvenih pokreta).

Za razliku od toga, lagana deteritorijalizacija mogla bi da doprinese evoluiranju Sklopova na konstruktivan, procesni način.

U srcu svih ekoloških praxisa nalazi se neoznačiteljski prekid, u kojem se egzistencijalni katalizatori nalaze nadohvat ruke, ali im nedostaje ekspresivna podrška Sklopa iskazivanja, te stoga ostaju pasivni i rizikuju da izgube konzistentnost (na toj strani treba tražiti korene anksioznosti, kompleksa krivice i, uopštenije uzev, svih psihopatoloških reiteracija).

U scenariju procesnih sklopova, neoznačiteljski ekspresivni prekid priziva stvaralačko ponavljanje koje stvara netelesne objekte, apstraktne mašine i vrednosne univerzume koji se nameću kao nešto što je uvek „već tu“, iako je potpuno podređeno egzistencijalnom događaju koji ih uvodi u igru.

Pored toga, ovi egzistencijalni katalitički segmenti mogu nastaviti da budu nosioci denotacije i označavanja. Otud dvosmislenost, na primer, poetskog teksta koji, u isti mah, može da prenese neku poruku i denotira neki referent uglavnom funkcionišući kroz obilje izraza i sadržaja.

Prust je vešto analizirao funkcionisanje tih egzistencijalnih refrena kao katalitičkih žarišta subjektivizacije (Ventejeva „mala fraza“, pomeranje zvonika u Martenvilu, ukus madlenice itd).

Ovde treba podvući da se taj rad uočavanja egzistencijalnih refrena ne tiče samo književnosti i umetnosti.

Tu ekologiku pronalazimo na delu i u svakodnevnom životu, na raznim nivoima društvenog života i, uopštenije uzev, kad god je reč o konstituisanju neke egzistencijalne teritorije.

Dodajmo i da su te teritorije možda deteritorijalizovane do najveće zamislive mere (mogu se oteloviti u nebeskom Jerusalimu, u problematici koja se odnosi na dobro i zlo, u nekom etičko-političkom angažmanu itd).

Jedina zajednička tačka te tri raznovrsne egzistencijalne crte jeste njihova sposobnost da održe proizvodnju singularnih postojećih ili da iznova singularizuju serijalizovane skupove.

Na svakom mestu i u svakom razdoblju, umetnost i religija bile su utočište egzistencijalnih kartografija utemeljenih na prihvatanju određenih egzistencijalizujućih prekida značenja.

Međutim, savremeno doba je, podstičući proizvodnju materijalnih i nematerijalnih dobara nauštrb konzistentnosti individualnih i grupnih egzistencijalnih Teritorija, proizvelo ogromnu prazninu u subjektivnosti, koja teži da postane sve apsurdnija a i nerešiva.

Ne samo da se između uvećavanja tehničko-naučnih resursa i razvoja društvenih i kulturnih napredaka više ne može ustanoviti uzročno-posledična veza, nego izgleda očigledno da prisustvujemo nepovratnom propadanju tradicionalnih mehanizama društvene regulacije.

Iako bi bilo veštački da se, suočeni s takvim fenomenom, pouzdamo u kretanje unazad, u prekomponovanje načina postojanja naših predaka, upravo to pokušavaju da na svoj način urade najmodernističkije kapitalističke formacije.

Možemo videti, na primer, kako su neke hijerarhijske strukture, koje su izgubile znatan deo svoje funkcionalne dejstvenosti (naročito usled kompjuterizacije informisanja i organizacionog upravljanja), postale predmet imaginarnog nadinvestiranja, i na višim i na nižim rukovodećim nivoima – u tome nam kao primer može poslužiti Japan, gde se nadinvestiranje graniči sa pobožnošću.

Slično tome, prisustvujemo jačanju segregacijskih stavova povodom imigranata, žena, mladih, pa čak i starijih osoba.

Takav rast onoga što bi se moglo nazvati subjektivnim konzervativizmom ne može se pripisati jedino jačanju društvene represije, nego ima veze i sa nekom vrstom egzistencijalnog grča koji uključuje sve društvene aktere.

Postindustrijski kapitalizam, koji ja više volim da nazivam Integrisanim svetskim kapitalizmom (ISK), sve više teži da žarišta svoje moći pomeri sa struktura proizvodnje dobara i usluga prema strukturama koje proizvode znakove, sintakse i subjektivnosti, naročito posredstvom kontrole koju kapitalizam ima nad medijima, marketingom, istraživanjima javnog mnjenja itd.

Rekonstrukcija ljudskih odnosa na svim nivoima

U tome postoji evolucija koja bi nas morala navesti da razmišljamo o načinima na koji su delovali raniji oblici kapitalizma, jer ni oni nisu bili imuni na težnju da se subjektivna moć kapitalizuje kako u redovima njegovih elita tako i u redovima njegovih proletera.

Međutim, ta težnja tada još nije u punoj meri pokazivala svoj istinski značaj, tako da je teoretičari radničkog pokreta nisu na pravi način procenjivali.

Predlažem da se instrumenti na kojima počiva ISK grupišu u četiri glavna semiotička režima: – ekonomske semiotike (monetarni, finansijski, računovodstveni instrumenti, instrumenti odlučivanja…); – juridičke semiotike (pravo svojine, zakonska i razne druge regulative…); – tehničko-naučne semiotike (planovi, dijagrami, programi, studije, istraživanja…); – semiotike subjektivizacije, od kojih se neke poklapaju sa onima koje su već nabrojane ili bi im trebalo dodati mnoge druge, poput onih što se odnose na arhitekturu, urbanizam, javne objekte itd.

Mora se priznati da su modeli za koje se tvrdilo da utemeljuju uzročnu hijerarhiju između ovih semiotičkih režima na putu da izgube svaki dodir sa realnošću.

Na primer, postaje sve teže smatrati da ekonomske semiotike i one koje rade zajedno na proizvodnji materijalnih dobara zauzimaju infrastrukturni položaj u odnosu na juridičke i ideološke semiotike, kao što je postulirao marksizam.

Predmet ISK je sada iz jednog jedinog komada: proizvodno-ekonomsko-subjektivnog.

I, da se vratimo na stare sholastičke kategorije, moglo bi se reći da u isti mah proishodi i iz materijalnih i iz formalnih, konačnih i učinkovitih uzroka.

Jedan od ključnih analitičkih problema sa kojima bi društvena ekologija i mentalna ekologija morale da se suoče jeste to što potlačeni usvajaju represivnu moć.

Ovde glavna teškoća počiva u činjenici da sindikati i partije, koji se u principu bore za odbranu interesa radnika i potlačenih, u svom okrilju reprodukuju iste patogene modele koji u njihovim redovima sputavaju svaku slobodu izražavanja i inoviranja.

Možda će biti potrebno još mnogo vremena da radnički pokret prepozna da su ekonomsko-ekološki vektori kruženja, distribucije, komunikacije, nadzora i tako dalje, isključivo smešteni na isti plan, sa stanovišta stvaranja viška vrednosti, kao i rad koji je neposredno ugrađen u proizvodnju materijalnih dobara.

U tom pogledu je dogmatsko neznanje prisutno kod određenog broja teoretičara, čime se jačaju operaizam i korporativizam koji su tokom poslednjih decenija duboko izopačili i osakatili antikapitalističke pokrete emancipacije.

Nadajmo se da će razvoj tri ovde pomenuta tipa ekologičkih praxisa dovesti do novog uokviravanja i rekonstruisanja ciljeva borbi za emancipaciju.

I nadajmo se da će se, u kontektstu novih „podela karata“ u odnosu između kapitala i ljudske aktivnosti, ekologa, feministkinja, antirasista itd… kao neposredni i najvažniji cilj postaviti modusi proizvodnje subjektivnosti, što će reći proizvodnje saznanja, kulture, senzibiliteta i socijabilnosti što spadaju u netelesne sisteme vrednosti koji se nadalje nalaze u korenu novih proizvodnih sklopova.

Društvena ekologija moraće da radi na rekonstrukciji ljudskih odnosa na svim nivoima sociusa.

Nikad ne bi trebalo gubiti iz vida činjenicu da se kapitalistička moć izmestila i deteritorijalizovala dvostruko, kako u širinu, protežući svoj uticaj na celokupan društveni, ekonomski i kulturni život planete, tako i u intenzitetu, infiltrirajući se u najnesvesnije slojeve subjektivnog.

S obzirom na to, više nije moguće nastojati da joj se suprotstavimo samo spolja, tradicionalnim sindikalnim i političkim praksama.

Neizostavno se moramo suočiti i sa njenim učincima na području mentalne ekologije u okrilju svakodnevnog života individue, porodice, supružnika, suseda, stvaranja i lične etike.

Umesto da tragamo za nekim zaglupljujućim i infantilizujućim konsenzusom, u budućnosti će biti potrebno negovati disenzus i singularnu proizvodnju egzistencije.

Kapitalistička subjektivnost, onakva kakvu proizvode izvršioci svih vrsta i veličina, sad se izrađuje tako da štiti egzistenciju od svakog upada događaja koji bi mogli ometati ili uznemiriti javno mnjenje.

Po njoj bi se svaka singularnost morala ili izbegavati, ili proći kontrolu specijalizovanih aparatura i referentnih okvira.

Tako se ona upinje da upravlja svetom detinjstva, ljubavi, umetnosti, kao i svime što spada u poredak zebnje, ludila, bola, smrti, osećanja da smo izgubljeni u kosmosu…

Na osnovu tih najličnijih – čak bi trebalo reći infraličnih – egzistencijalnih datosti, ISK konstituiše svoje masivne subjektivne agregate, koje zatim kači za ideje rase, nacije, profesionalne radne snage, sportskog nadmetanja, dominirajuće muževnosti, masmedijske zvezde…

Obezbeđujući vlast nad maksimalnim brojem egzistencijalnih refrena kako bi ih kontrolisala i neutralisala, kapitalistička subjektivnost se i sama opija i umrtvljuje u kolektivnom osećanju pseudovečnosti.

Odlomak iz knjige „Tri ekologije“ koju je objavio Fakultet za medije i komunikacije krajem 2021.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari