Novi Put svile ili novi kolonijalizam 1Foto: BETA/ MILOS MISKOV

Kina se sve snažnije trudi da što više zemalja privuče svom projektu „Pojas i put“, čiji su zvanični ciljevi izgradnja i povezivanje infrastrukture širom Azije, Evrope i Afrike.

Kineski zvaničnici taj projekat predstavljaju kao inicijativu za privredno-ekonomski razvoj, koja bi zemljama učesnicama donela modernu infrastrukturu, snažan privredni razvoj i veliki profit. Kina se trudi da „Pojas i put“ predstavi kao lukrativni ekonomski poduhvat bez političke pozadine. Tako je i na konferenciji „Inicijativa Pojas i put na Balkanu“ (održana 10. decembra u organizaciji fondacije Beogradski strateški dijalog) Ge Šungđi, profesor Univerziteta Nankai, rekao da je „Pojas i put“ samo „ekonomska inicijativa bez političke penetracije“. On je takođe rekao da je cilj Kine da „pomogne Srbiji da podigne bruto domaći proizvod“.

S druge strane, u svetu se čuju upozorenja da stvari nisu tako ružičaste. Što se tiče Zapadnog Balkana, krajem jula evropski komesar za proširenje Johanes Han ocenio je da Kina putem infrastrukturnih projekata koristi finansijsku moć da ostvari politički uticaj i kao primer naveo izgradnju autoputa u Crnoj Gori. Od zemalja koje upozoravaju na opasnost koja leži u kineskom projektu možda najoštriji stav ima Indija, koja bojkotuje „Pojas i put“. Prema pisanju Tajms of Indija (Times of India), Indija se oštro suprotstavila tom projektu. Ministar finansija Indije Arun DŽaitli rekao je da bi učešće Indije u „Pojasu i putu“ otvorilo pitanje njenog suvereniteta. Zvanični stav Indije je da se zapravo radi o „kolonijalnom poduhvatu“.

A šta govore iskustva zemalja koje učestvuju u „Pojasu i putu“?

Ove godine je Kenija, koja učestvuje u kineskom projektu, preduzela mere kako bi zaštitila domaće tržište ribe, preplavljeno jeftinom kineskom tilapijom. Portal Kenijans (Kenyans) objavio je 15. oktobra vest o zabrani uvoza ribe iz Kine. Inicijativu je pokrenuo predsednik Kenije Uhuru Kenijata, zbog pritužbi domaćih ribara na neregulisani uvoz kineske ribe. Guverner oblasti Kisumu takvu zabranu tražio je još pre dve godine. Kenijata je sada pozvao Kenijce da prilikom poslovanja sa Kinezima zanemare pravila i da „igraju prljavo“. Usledila je brza reakcija Kine. Diplomatski predstavnik Li Sjuhang upozorio je da zabrana predstavlja „trgovinski rat“, koji bi doveo u pitanje drugu fazu finansiranja železnice od Mombase do Najrobija. Radi se o značajnom infrastrukturnom projektu koji bi povezao lučki grad Mombasu sa Ugandom, a koji Kina kofinansira sa 150 miliona dolara. Zbog ovakve reakcije Kine, inicijativa predsednika Kenije je propala. Vlada Kenije suspendovala je zabranu, koja je trebalo da stupi na snagu u januaru naredne godine, kako bi se finansiranje železnice nastavilo i kako bi se o uvozu kineske ribe pregovaralo.

Učestale su ocene da se iza kineskih ulaganja i čitavog projekta „Pojas i put“ zapravo kriju strateški interesi. Portal japanskog finansijskog dnevnog lista Nikei (Nihon Keizai Shinbun) preneo je 6. septembra da se DŽibuti uključuje u projekat „Pojas i put“ uprkos mogućoj „dužničkoj zamci“. Ministar spoljnih poslova DŽibutija Mahmud Ali Jusuf izjavio je da opasnost od duga prema Kini postoji, ali da je ona na stepenu „koji se može kontrolisati“. Ova zemlja je Kini važna jer njen položaj na ulazu u Crveno more omogućava pristup pomorskoj ruti „Pojasa i puta“ ka Sueckom kanalu. DŽibuti je već dobio sredstva za infrastrukturne projekte od kineskih državnih banaka. NJima je izgrađena pruga koja povezuje DŽibuti i Etiopiju. List Nikei takođe piše da je 2016. dug DŽibutija prema Kini iznosio 80 odsto ukupnog spoljnog duga, i da je prema podacima Svetske banke od prošle godine taj udeo porastao na 86 odsto. Značajno je i to što je Kina svoju prvu prekomorsku vojnu bazu postavila upravo u DŽibutiju, i to u blizini jedne američke vojne baze.

Aktivnosti Kine u ovoj zemlji zabrinuli su američke zvaničnike. Agencija Rojters prenela je 14. novembra da su dvojica američkih senatora upozorila na moguće „vojne i političke posledice“ ako DŽibuti prepusti Kini kontrolu nad lučkim terminalom Doraleh u predgrađu prestonice. Senator Republikanske partije Marko Rubio i senator Demokratske partije Kris Kuns uputili su pismo američkom državnom sekretaru i sekretaru odbrane, u kojem su izrazili zabrinutost zato što je terminal Doraleh nacionalizovan nakon raskida ugovora sa kompanijom DP (DP World) iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Oni smatraju da bi DŽibuti sada mogao da prepusti terminal na upravljanje Kini. Celu situaciju dodatno komplikuje to što se u DŽibutiju, pored američkih trupa, nalazi i italijanska vojna baza, kao i trupe iz Nemačke, Španije i Francuske.

U Jugoistočnoj Aziji, Kina je već uspela da dobije više luka na Šri Lanki, koja takođe učestvuje u projektu „Pojas i put“. Rojters je 2. jula preneo da je Šri Lanka odlučila da jednu mornaričku bazu pretvori u luku koju će izgraditi i kontrolisati Kina. Takođe, Rojters piše da u diplomatskim krugovima u SAD, Indiji i Japanu postoji bojazan da bi Kina tu luku mogla da koristi kao mornaričku bazu. Vlada Šri Lanke odbacila je takvu mogućnost. Važno je primetiti da je Kina najveći poverilac spoljnog druga Šri Lanke. Pod pritiskom tog duga, Šri Lanka je krajem prošle godine Kini ustupila stratešku luku Hambantota na 99 godina. Prema pisanju NJujork tajmsa u decembru prošle godine, Šri Lanka je to učinila kako bi smanjila dug prema kineskim državnim firmama, koji je iznosio više od osam milijardi dolara. No to nije zaustavilo dalje zaduživanje. Japanski Nikei je 29. avgusta ove godine preneo da će se Šri Lanka zadužiti kod Kine za dodatnih milijardu i 250 miliona dolara. Guverner centralne banke Šri Lanke izjavio je da dinamika duga „predstavlja izazov“, ali da se on „može kontrolisati“. Ta izjava je praktično identična oceni ministra spoljnih poslova DŽibutija u vezi sa dugom prema Kini.

Situacija u Maleziji, koja učestvuje u kineskom projektu „Pojas i put“, odvija se nešto drugačije nego na Šri Lanki i u Keniji. Nakon pobede opozicione koalicije Pakan Harapan na izborima u maju, premijer Malezije postao je devedesettrogodišnji Mahatir bin Mohamad, koji je tu funkciju već vršio od 1981. do 2003. godine. Prema Rojtersu, bivši premijer Nadžib Razak, koji je umešan u skandal u vezi sa proneverom državnog novca, tokom 10 godina na vlasti radio je na privlačenju kineskih investicija i propagirao projekat „Pojas i put“. Nakon dolaska Bin Mohamada na mesto premijera, stvari stoje drugačije. Ekonomski portal Biznis insajder (Business Insider) u avgustu je pisao da je Malezija, kako bi izbegla dalje zaduživanje, otkazala učešće u dva velika projekta koje finansira Kina – izgradnji železnice i dva gasovoda. Revizija i povlačenje iz kineskih projekata nepovoljnih po Maleziju bili su deo predizbornih obećanja Bin Mohamada. Projekti iz kojih se Malezija povukla bili su deo „Pojasa i puta“. Bin Mohamad je rekao da ti projekti Maleziji „nisu potrebni“ i da bi zaduživanje za njihovu realizaciju moglo da izazove bankrot. Pre toga, on se u Kini susreo sa predsednikom Sji Đinpingom i premijerom Li Kećijangom, kako bi pregovarao o uslovima pod kojima Malezija učestvuje u kineskim projektima. Premijer Malezije izjavio je da su predsednik i premijer Kine „razumeli i prihvatili“ situaciju (povlačenje iz projekata), iako je u početku bilo „nekih nesporazuma“. Kako piše portal Blumberg (Bloomberg), tom prilikom Bin Mohamad je upozorio na opasnost od „novog kolonijalizma“ i rekao da „trgovina mora biti poštena“, a ne „samo slobodna“. Premijer Malezije nje direktno optužio Kinu, već je u principu govorio o fer odnosima i opasnosti od kolonijalnih odnosa kao posledice neravnopravnih ekonomskih i privrednih sporazuma. U ovom kontekstu treba imati u vidu da Kina i Malezija imaju spor oko teritorija u Južnom kineskom moru.

Strah od uticaja Kine i zamki u vidu duga postoji i u zemljama koje nisu deo projekta „Pojas i put“. Septembra ove godine, list Afrika Konfidenšal (Africa Confidential, osnovan u Londonu 1960. godine, distribuira se isključivo putem pretplate) pisao je da su u toku pregovori između Zambije i Kine o preuzimanju zambijske državne energetske kompanije ZESKO (ZESCO), koja proizvodi oko 80 odsto električne energije u Zambiji. Prema pisanju tog lista, MMF smatra da je projekat „Pojas i put“ zapravo strategija za podsticanje zaduživanja, nakon čega sledi preuzimanje državnih resursa zbog nemogućnosti da se dug otplati. Takođe, Afrika Konfidenšal piše da su državna televizija i radio stanica ZNBC već u kineskom vlasništvu. Istinitost ovih navoda je teško proveriti. Bez obzira na to, članak su kao vest preneli medijski portali iz sveta i Zambije (Taiwan News, Zambia Reports, Lusaka Times, i drugi). Portal Tajvan njuz 11. septembra je, uz navode Afrika Konfidenšala, pisao da je kineski uticaj u Zambiji prisutan još od 1998. godine i da će ukoliko ZESKO pređe u ruke Kine ona kontrolisati 80 odsto snabdevanja električnom energijom u Zambiji, kao i izvoz bakra i kobalta. Predsednik Zambije nazvao je navode Afrika Konfidenšala propagandom. Ministarka informisanja takođe je odbacila navode o pregovorima sa Kinom oko ZESKA, ali i navode o predaji aerodroma Kenet Kaunda Kini zbog neotplativih dugova. Zambijski ministar za energetiku rekao je da ZESKO „nije na prodaju“, mada se navodi Afrika Konfidenšala nisu odnosili na prodaju, već na „prepuštanje“.

Uprkos izraženoj bojazni da se iza projekta „Pojas i put“ krije „dužnička diplomatija“, broj zemalja koje pojačavaju saradnju se povećava. Ovih dana je i Portugalija potpisala memorandum o razumevanju sa Kinom i priključila se tom projektu. S druge strane, susedna Španija je 28. novembra odbacila kinesku inicijativu. Stvari su u toku.

Autor je slobodni novinar iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari