Foto: TramMoj odnos prema povijesti gotovo da u potpunosti slijedi onu briljantnu misao G. Flauberta o prokletstvu vremena, o tome da nas već sama pomisao na budućnost zabrinjava, jer nas naše prošlosti svjesno vuku unazad, pa je stoga razumljivo što nam sadašnjost nepovratno klizi iz ruku.
***
Ako stvari promatramo iz perspektive „prokletstva vremena“, onda i Vašu objekciju o mojoj relativno burnoj „osobnoj povijesti“ treba prije svega shvatiti kao dobronamjernu i prijateljsku gestu u kojoj ima elemenata pristojnog građanskog pretjerivanja o nečijoj važnosti.
***
Svoju ulogu u ratovima na ovim prostorima u 90-im godinama prošloga stoljeća ne doživljavam kao nešto što je vrijedno dodatne pozornosti. Moja je uloga u tim zbivanjima bila na granici vidljivosti, svedena na ulogu pukog, pomalo smušenog epizodiste, koji se u „mutnim i nesretnim vremenima“ pokušava ponašati racionalno i voditi spoznajom da niti jedan zločin počinjen u ime viših ideala ne može proći nekažnjeno.
***
Ne dvojim da će mnogi u ovoj mojoj trivijalnoj konstataciji o odnosu zločina i kazne nepogrešivo prepoznati utjecaj dobre literature, obavezne srednjoškolske lektire, gdje se lako uočava mudrost – životno iskustvo jednog Dostojevskog ili jednog Marinkovića.
***
Rodio sam se u Osijeku, u nedjelju 5. veljače 1956. godine. Oni koji se sjećaju tog nepovijesnog događaja rekli su mi da je tih dana u Osijeku zapao veliki snijeg i da je bilo vrlo hladno. Nema razloga da im se ne vjeruje.
***
Već poslije nekoliko mjeseci prestajem biti stanovnik Osijeka. Razlozi su i više nego trivijalni: moji nisu bili vjenčani, i moj je otac bio prisiljen odvesti me kod svoje majke, moje bake Angeline. Tako se većina mojih slika iz djetinjstva odnosi na mudre priče te stare žene u kojima je bilo kudikamo više grčkih mitova no što je bilo Grimmovih bajki!
***
Taj moj prvi formativni period (ako je vjerovati starome S. Freudu, navodno je riječ o najvažnijem periodu u životu čovjeka) isključivo je vezan uz bakine priče o životu i običajima u Austrougarskoj, nesretnoj obitelji Habsburg, atentatu u Sarajevu, ratu, revoluciji, djedu Emeriku…
***
Mnogo godina kasnije shvatit ću da se moja draga baka do kraja života nije uspjela osloboditi te svoje opsesije, nostalgije za prošlim vremenima. Ona je iskreno mislila da su ta prošla vremena bila puno bolja od svega onoga što je došlo poslije 1918. godine, i nova dinastija i nova monarhija, pa onda razni „revolucionarni periodi“ našeg socijalizma, prvo onaj dogmatski, a nešto kasnije i onaj nešto „mekši“, iako ništa manje poguban…
***
Nažalost, hrvatska literatura, zahvaljujući prije svega autoritetu M. Krleže, nikada nije na adekvatan način opisala „austrougarski“ period naše povijesti. Stoga ne čudi što sam jednu od svojih knjiga o nostalgiji posvetio upravo baki Angelini.
***
Povratak u Osijek, početkom 60-ih godina, pred početak osnovne škole (pohađao sam školu koja se zvala „Bratstvo i jedinstvo“) bio je traumatičan. Zbog jezika! Krenuo sam u školu a da nisam znao hrvatski književni standard. Moj specifični kajkavski nitko nije razumio, osim oca.
***
Tek mnogo godina poslije postat ću svjestan svih dimenzija „Bečkog dogovora“, i onih pozitivnih, i onih manje pozitivnih. Jedan od tih meni manje simpatičnih detalja svakako je bila nerazumna odluka Lj. Gaja da se u korist fiktivnog zajedništva južnoslavenskih naroda treba odreći književnosti na kajkavskom jeziku, jedne od boljih tradicija hrvatske kulture.
***
Svoju prvu učiteljicu, inače osječku folksdojčericu, nisam pamtio po dobru. Prema meni je bila prilično negativno raspoložena. Nikada nisam uspio dokučiti zbog čega. Naravno da mi u to vrijeme tragedija jugoslavenskih folksdojčera nije bila poznata. Poslije ću joj sve oprostiti.
***
Pohađao sam slavnu osječku gimnaziju u koju su, između više slavnih osoba, išla i dva naša nobelovca, Lavoslav Ružička i Vladimir Prelog, svjetski poznati kemičari. Nažalost, ta ugodna činjenica još uvijek u mojem rodnom gradu nije na pravi način valorizirana. U svom programu za rektora osječke univerze, prije izvjesnog vremena, pokušao sam uvjeriti članove Senata da je ta valorizacija obaveza osječke akademske zajednice. Budući da nisam izabran za rektora, moglo bi se zaključiti da takvi „detalji“ članove Senata nisu previše zanimali.
***
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao sam (jugo)slavistiku i filozofiju u iznimno nehistorijskom vremenu. Studij sam upisao 74. godine, nepune tri godine poslije sloma „hrvatskog proljeća“. Taj je događaj bitno odredio moje buduće političko ponašanje.
***
Umjesto daljnje modernizacije hrvatskog društva, mene je u Zagrebu dočekala slavna „hrvatska šutnja“. Bez obzira na moju relativnu mladost u vrijeme tih zbivanja, mnoge stvari postale su mi kristalno jasne. Veliki kombinator JBT odigrao je još jednu sjajnu političku partiju!
***
Nešto prije toga uspješno se riješio slovenskih tehnokrata, a samo godinu poslije sloma „hrvatskog proljeća“ uspio se riješiti i „srpskih liberala“. Rezultate te „uspješne“ političko-kadrovske akcije, u kojoj su predvodnici reformskih agendi bili supstituirani najgorim partijskim dogmatima, mogli smo ne samo vidjeti već i osjetiti na vlastitoj koži početkom 90-ih godina.
***
Period između 1978. do 1990. godine predstavlja vrijeme u kojem sam dosljedno prakticirao poziciju vječnog autsajdera, „upravitelja teorijske praznine“, koji isključivo uređuje svoj vrt, a država ga plaća da čita i da to što pročita prenese studentima.
***
Tih sam se godina marno bavio makedonskim temama i dilemama. Kada mi je bilo baš jako dosadno, studente sam „mučio“ analizama odnosa između ideologije i pisanja. Bio sam duboko uvjeren da je svaki čin pisanja svojevrsni čin poniženja od strane vladajuće ideologije.
***
E, takvi stavovi već se nisu mogli podvesti pod pojam „akademskih sloboda“ pa su „odgovorni“ tražili dodatna teorijska objašnjenja… Naravno, bez bilo kakvog pozitivnog učinka na njih! Riječju, živjeli smo pravi i sretni „život u laži“. Tko zna koliko bi to potrajalo da se na političkoj sceni nisu pojavili Gorbačov i Milošević.
***
Od tih vremena napuštam komotnu poziciju autsajdera, introvertiranog aristokrate duha. Ulazim u svijet alternativne politike i počinjem prijateljevati s nekima od hrvatskih disidenata. Ponajviše s Vladom Gotovcem… Redovito objavljujem u novosadskim „Poljima“, sarajevskom „Izrazu“, beogradskom „Delu“…
***
Doktorirao sam 85. u „srpskoj Atini“. Samo koju godinu poslije u tom ću gradu biti pasivni promatrač „događanja naroda“, opore „jogurt-revolucije“. Umjesto da sudjelujem na 10. kongresu (jugo)slavista, ujedno i posljednjem kongresu takve vrste, iz novosadskih sam kafića promatrao „stvarni život“.
***
Opet mi je sve bilo jasno, jer je sve to već odavno bilo zapisano u dobroj literaturi. Tih listopadskih dana 1988. godine ne samo da sam shvatio što je veliki Bahtin želio reći u čuvenom tekstu o francuskom piscu F. Rabelaisu, karnevalizaciji svijeta i političkim aspektima književnosti, već sam shvatio i što znači banalna nadrealistička fraza „vlast se kotrlja ulicama“. Gledao sam kako se vlast doslovce kotrlja novosadskim ulicama, a usput se javno ruga liberalnim vrijednostima kao što su Ustav, Zakon, Legitimnost, Legalitet …
***
Kasnije, tijekom rata, na silne primjedbe da Grad Osijek vodi neki macedonist, konfuzni profesor literature bez prevelikog životnog iskustva, moj je odgovor uvijek bio isti: griješite, ja sam životno iskusniji od svih vas jer su moja iskustva pretežno literarne provenijencije, a u „dobroj literaturi“ sve je odavno zapisano, još od Homera, i sve naše priče o ljubavi i mržnji, i sve naše kolektivne i individualne dvojbe, i svi naši nesporazumi, i sve naše nade, poželjne projekcije, neispunjena očekivanja….
***
Zapravo, nije li ironija sudbine kada pacifist poput mene, ne svojom slobodnom voljom, mora sudjelovati u „ratnim igrama“? O ratu sam uvijek pisao kao o svojevrsnoj „crnoj rupi“, koja se na ovim prostorima vjerojatno mogla izbjeći da se u sterilna politička nadmetanja između jugoslavenskih republika nije uključila JNA.
***
Naravno, u toj vojsci bilo je i svijetlih primjera, kao što je to npr. admiral Barović ili general Stipetić… (Danas istinski uživam čitati tekstove generala Lj. Stojadinovića na stranicama „Peščanika“. Oni uistinu vraćaju nadu da u susjednoj državi i nije sve tako crno.) Ovdje ne govorim o njima. Govorim o onoj lošoj JNA.
***
Za razliku od političara, JNA je i te kako dobro prepoznala vladajuće „znakove ulica“, od pada Berlinskog zida i njegovog domino-efekta na politička zbivanja u zemljama srednje i istočne Europe, do naših „domaćih tema“ kao što je fascinacija mitom o „našim vjekovnim teritorijama“. Zanimljivo je da je taj mit u nekim republikama oživio poslije donošenja Ustava iz 1974. godine.
***
Od tada počinje sustavni rad na dekonstrukciji Jugoslavije, koji se svodio na novo mapiranje, unošenje/upisivanje tih „mitova i legendi“ u javni prostor, u školske programe, u TV emisije, u vodeće medije… Jedan hrvatski pisac napisao je sjajan tekst „Zavjera kartografa“, koji se može bez ostatka primijeniti na situaciju u Jugoslaviji poslije smrti JBT!
***
Sve je to prepoznala JNA. Njezini interesi (što je moguća veća država koja bi i dalje bez nekih većih primjedbi servisirala njihov lagodni život) idealno su se poklopili sa srbijanskim političkim strategijama, svi Srbi u jednoj državi, „očuvanje Jugoslavije“… Sve ostalo je (krvava i tragična) povijest.
***
Povijest nas uči da su nasilje i histerije uvijek generirali samo novo nasilje, nove histerije. Zato sam cijelo vrijeme rata govorio da na tuđe ludosti i paranoje ne treba odgovarati vlastitima, da ni u ratu ne smijemo činiti ništa čega ćemo se poslije stidjeti. Nastojao sam sugrađane uvjeriti da većina onih „drugih“ nisu pakao (J. P. Sartre), jer ne postoji kolektivna krivnja.
***
Vjerovao sam da poslije svega na red mora doći usvajanje istinskih građanskih vrijednosti bez kojih nije moguće participirati u modernim europskim procesima koji se temelje na principima uključivanja, a ne isključivanja. I da, iskustvo mi govori da ne treba potcijeniti ulogu emocija u konstruiranju političkih odnosa u (mikro)društvu!
***
U ta teška i neizvjesna vremena Osijek i ja voljeli smo se javno. Ne mislim da je u toj ljubavi moj liberalni svjetonazor bio presudan. Mislim da su građani jednostavno željeli živjeti kao „sav normalan svijet“, bez osjećaja straha, bez sveopće nesigurnosti, bez prijeteće neizvjesnosti.
***
*Želim vjerovati da sam u tom smislu uspješno svladao prevažnu historijsku lekciju „kako odgojiti građanina“. Kao što je rekao mudri fra Bonaventura Duda: „Kramarić je pokušavao unositi spokoj u naše nemirne duše.“ Ovo je ujedno i najadekvatnija definicija mojeg ratnog djelovanja.
***
Svjedočenje o susretu između F. Tuđmana i S. Miloševića, sredinom travnja 1991. godine u Tikvešu, nekadašnjoj rezidenciji ugarskih plemića, Karađorđevića, pa na koncu i JBT, čini se suvišnim. Jedino mi je u sjećanju ostala knjiga S. Miloševića, „Godina raspleta“, koju je autor osobno poklonio F. Tuđmanu.
***
Mislim da je Tuđman, na kraju, nije ni uzeo, već da ju je ostavio u dnevnom boravku. Posvetu sam krišom pokušao pročitati, ali sve je ostalo na pokušaju jer tuđe (nervozne) rukopise prilično teško dešifriram.
***
Nakon rata, vrlo brzo sam počeo prelaziti nove-stare avnojevske granice. Situacija ni tamo „preko“ nije bila sjajna. Ni ona politička, ni ona gospodarska… Nitko od mojih sugovornika nije ozbiljnije reterirao od svojih stavova koje je zastupao i prije 90-ih godina.
***
I dalje su postojali oni koji ozbiljno misle da je dubrovačka književnost integralni dio srpske književnosti. No, sada su me takvi stavovi samo dodatno zabavljali. Kao i sve one priče o nacionalnoj pripadnosti R. Boškovića ili N. Tesle. Kao i naše shizoidne slike o vlastitoj veličini, koje smo sami konstruirali tako da smo u stanju, u konačnici, ignorirati čak i evidentne povijesne činjenice.
***
Još uvijek nismo u stanju suočiti se s vlastitim prošlostima, posebice s njihovim crnim epizodama (Jasenovac, Srebrenica, Goli otok, svi naši logori…). Kod nas teško prolazi postavka da „suočavanje sa traumatičnom prošlošću nije samo moralni zahtjev društva, već i obaveza onih koji su preuzeli odgovornost kako bi osigurali demokratske institucije“ (Dokić).
***
Kontekstualizacija i interpretacija naši su nepremostivi problemi. U pravu su teoretičari koji smatraju da nije važno što su ljudi ili njihovi preci uistinu doživjeli, već se važnost događaja ponajviše očituje u njihovom „interpretativnom potencijalu“.
***
Preko interpretacije prošlosti omogućuje se postavljenje sadašnjosti u novu perspektivu, tako što će se onome što se dogodilo dati novi smisao i prividni legitimitet. Nema nikakve dvojbe da smo i jedni i drugi kroz povijest pokazali da smo kudikamo skloniji poimanju povijesti na način Hegela nego Marxa.
***
Izvan toga, Srbi i Hrvati i dalje uglavnom žive u svojim paralelnim svjetovima. Mislim da nema nužne potrebe raditi na tome da se ti svjetovi približe. Mi jednostavno imamo različita historijska sjećanja na većinu događaja iz bliže i dalje prošlosti. Konačno, povijest je više puta pokazala da je pokušaj realizacije bilo kakve ideje približavanja „nemoguća misija“.
***
Svaki narativ o zajedništvu nužno će završiti većim ili manjim nesporazumom. Teško je naći „najmanji zajednički nazivnik“ oko kojeg bismo se mogli dogovoriti. Ovi moji stavovi nisu izraz nekoga novokomponiranog historijskog pesimizma. Samo želim biti realan, jer me životno (i literarno) iskustvo uči da ni u kakve utopije ne treba vjerovati.
***
Diplomatska pravila su takva da se o nekim stvarima… mojim diplomatskim i inim iskustvima iz Prištine, Skopja, Banja Luke… ne govori javno. To nikako ne znači da ne postoje moji zapisi o prištinskim ili skopskim godinama. Vjerojatno te knjige neće biti zanimljive kao „Moskovske godine“ V. Mićunovića. Međutim, trenutno mi je zanimljivije pisati čak i o tim vremenima nego odgovarati na teško pitanje o budućnosti liberalizma u Hrvatskoj ili Srbiji.
***
Za slom te obećavajuće političke ideje nisu krivi samo ljudi koji su, u nekim vremenima, bili na čelu liberalnih stranaka (što ne znači da nema i njihove krivnje; od te odgovornosti ni na koji način ne izuzimam ni sebe), ali čini mi se da je kudikamo veći problem u vladajućem „duhu vremena“, koji nije sklon tim ideološko-političkim opcijama.
***
Tu su i sve naše nesretne tradicije, u pravilu antiliberalne. Konačno, mi liberali imali smo adekvatne odgovore na pitanja koja su se odnosila na poštovanje građanskih prava, ali se u ekonomskim pitanjima, posebno pitanjima naših surovih tranzicija, nismo snašli.
***
Kada smo i bili u prilici da neke stvari unutar naših „divljih kapitalizama“ postavimo na pravo mjesto, pravili smo krupne greške. Tu smo utakmicu izgubili. Želim vjerovati da će ipak doći do novih utakmica i da će se ulazne premise, do tada, bitno promijeniti.
Umjesto daljnje modernizacije hrvatskog društva, mene je u Zagrebu dočekala slavna „hrvatska šutnja“. Bez obzira na moju relativnu mladost u vrijeme tih zbivanja, mnoge stvari postale su mi kristalno jasne. Veliki kombinator JBT odigrao je još jednu sjajnu političku partiju! Nešto prije toga uspješno se riješio slovenskih tehnokrata, a samo godinu poslije sloma „hrvatskog proljeća“ uspio se riješiti i „srpskih liberala“. Rezultate te „uspješne“ političko-kadrovske akcije, u kojoj su predvodnici reformskih agendi bili supstituirani najgorim partijskim dogmatima, mogli smo ne samo vidjeti, već i osjetiti na vlastitoj koži početkom 90-ih godina.
***
Povijest nas uči da su nasilje i histerije uvijek generirali samo novo nasilje, nove histerije.
O sagovorniku
Profesor dr Zlatko Kramarić rođen je 5. veljače 1956. u Osijeku. Godine 1978. je diplomirao, a 1982. magistrirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je 1985. na Filološkom fakultetu u Novom Sadu. Stručno se usavršavao u Skoplju, Ohridu, Vankuveru, Vašingtonu, Manhajmu.
Redovni je profesor Odjela za kulturologiju Sveučilišta u Osijeku. Obavljao je niz istaknutih funkcija i dužnosti u društvenom i političkom sektoru – gradonačelnik Osijeka, član Vijeća Europe, član Parlamentarnog izaslanstva pri OESS… Bio je veleposlanik Republike Hrvatske u Prištini i Skoplju, a danas je generalni konzul RH u Banjoj Luci. Objavio je 20 knjiga. Dobitnik je niza međunarodnih nagrada i priznanja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
