Radikalno osmišljavanje novog sveta ili samouništenje 1

… Trenutna pandemija je nesumnjivo istorijski i planetarni događaj bez presedana koji ni izbliza nije gotov u trenutku dok pišem ovestranice; u stvari, “SZO” je upravo upozorila da “najgore tek dolazi”.

Ipak, trenutni broj od 26 miliona potvrđenih slučajeva kovida-19 i 875.000 smrtnih slučajeva do početka septembra 2020, koliko god strašni bili, već će izgledati prilično skromno za nekoliko godina, kad katastrofalni događaji (čak i smrtonosniji virusi), uključujući nuklearnu pretnju i klimatsku krizu, dođu do „eshatoloških tačaka preokreta“ i još više se približimo masovnom izumiranju. Argumenti su sledeći: (1) pandemija, koliko god trenutno bila užasna, povezana je sa ekološkom i klimatskom krizom do te mere da se radi o destruktivnom odnosu ljudi prema neljudskim vrstama i takođe o sve većem porastu širenja globalnog kapitalizma i našeg zadiranja u planetu, uključujući i naše brzo kretanje po njoj (kojim se infekcije šire mnogo brže nego u bilo kom prethodnom istorijskom periodu) i (2) pandemije ove vrste biće sastavni deo mnogo većih katastrofalnih događaja koji su pred nama.

Baš kao što je “SZO” upozoravala da je „teška stvarnost da ovo nije ni blizu završetka“, nova studija, objavljena u naučnom časopisu “PNAS”, otkrila je da su istraživači u Kini otkrili novu vrstu svinjskog gripa koja je sposobna da izazove novu pandemiju. Prema studiji, ovaj novi virus je „već je stekao povećanu infektivnost kod ljudi“ i „izaziva zabrinutost zbog moguće generacije pandemijskih virusa“. Sve ovo dovodi do sledećeg pitanja: šta ako je kovid-19 – tako strašan kakav već jeste – samo mala fusnota, ili tačnije “otkrovenje” (apokalipsa u svom izvornom značenju), stvari koje dolaze? Ono što smo naučili u prvoj polovini 2020, kao da učestvujemo u kolektivnom ubrzanom kursu iz pandemija, jeste da se virus ne možeshvatiti kao “odvojena” eshatološka pretnja; suštinski je povezan sa globalnim kapitalizmom i klimatskom krizom. Pojednostavljeno rečeno: što više uništavate prirodu, to će više virusa biti, i veća je verovatnoća da će doći do domino efekta “tačaka preokreta”, što će dovesti do potpunog kolapsa. Ali trenutna pandemija deo je šire slike, i u meri u kojoj smo svi trenutno opsednuti i pogođeni kovidom-19, ona je samo fusnota za vrstu eshatološkog događaja koji tek dolazi. I to je upravo razlog zašto pandemija kovida-19, jedan ovakav rendgen iz budućnosti, već donosi mnoge važne lekcije za našu borbu za budućnost…

Osmoza sa haosom

„Navikni se, ovde je tako sve vreme“, moglo je biti nešto što je obojena osoba rekla privilegovanoj beloj osobi koja se žali na virus policijske brutalnosti i strukturne nepravde. Dana 25. maja 2020, na vrhuncu pandemije kovida-19 koja je do tada dostigla 100.000 smrtnih slučajeva samo u Sjedinjenim Državama, policajci u Mineapolisu uhapsili su Džordža Flojda, 46-godišnjeg Afroamerikanca, nakon što je optužen za kupovinu cigareta falsifikovanom novčanicom od dvadeset dolara. Samo sedamnaest minuta nakon što je prvi policijski automobil stigao na lice mesta, on je bio mrtav, s vratom ispod kolena policajca, dok su još dvojica policajaca obezbeđivala da ne može da se pomeri. Gotovo devet minuta se borio za vazduh i više puta je stenjao: „Molim vas, ne mogu da dišem“.Radikalno osmišljavanje novog sveta ili samouništenje 2

Pre nego što ga je policija ubila, Flojd je doživeo istu sudbinu kao milioni – posebno crnih – Amerikanaca tokom pandemije koronavirusa: izgubio je posao izbacivača u restoranu kad je guverner Minesote izdao naredbu da se ostane kod kuće. Imao je petoro dece. Ali njega nije ubio kovid-19, ubio ga je virus policijske brutalnosti i sistema koji generiše nejednakost u zavisnost od rase i klase. Crnci imaju skoro tri puta više izgleda da ih policija ubije, a, kako ćemo uskoro saznati, stopa smrtnosti od kovida-19 za crne Amerikance bila je takođe tri puta veća od stope za bele Amerikance. Autopsijom leša Džordža Flojda pokazalo se da je, pre nego što je ostao bez posla zbog kovida-19 i pre nego što ga je policija ubila, zaista bio zaražen virusom.

Ovo nije prvi put da crnac nije mogao da diše jer ga je policajac gušio do smrti. Potpuno iste reči: „Ne mogu da dišem“, ponovio je jedanaest puta Erik Garner, još jedan crnac koga su policajci, u Njujorku 2014, uhvatili u smrtonosnu kragnu, nakon što je optužen za prodaju cigareta na komad na ulici. Garner je kasnije umro u bolnici, a porota je odbila da podigne optužnicu protiv policajca, što je izazvalo “Black Lives Matter” demonstracije (“BLM”). U svojoj knjizi “Breathing: Chaos and Poetry / Disanje: haos i poezija”, objavljenoj samo godinu dana pre brutalnog ubistva Džordža Flojda i pandemije kovida-19, italijanski filozof Franko “Bifo” Berardi tvrdi da ove reči izražavaju opšte osećanje našeg doba: „Fizičko i psihičko gušenje svuda, u megagradovima zagušenim zagađenjem, u prekarnom socijalnom statusu većine eksploatisanih radnika, u prožimajućem strahu od nasilja, rata i agresije“. Upravo nam “disanje”, prema Bifou, može pomoći da shvatimo savremeni haos: proces „disanja sa haosom“ ili „haosmoze“, koji on definiše kao „osmozu sa haosom“, jeste mesto gde nastaje „nova harmonija, nova simpatija, nova sintonija“.

Naša savremena poteškoća u disanju je i bukvalna i alegorična. Rezultat je kratkog spoja jedne ere koja istovremeno kombinuje nesigurnost života, koju proizvodi globalni kapitalizam, i složenosti povezane sa pandemijom respiratornog virusa, koji deluje kao ono što Bifo naziva “re-koderom” naših života. Godinu dana pre nego što će stotine hiljada umreti od novog respiratornog virusa i samo godinu dana pre nego što je Džordž Flojd ugušen do smrti, Bifo, koji i sam živi sa astmom, tvrdio je da nam treba „osećaj astmatične solidarnosti“. Ubistvo Džordža Flojda bilo je brutalno ponavljanje smrti Erika Garnera. Nije ni čudo što je Garnerova majka rekla da je gledanje kako Džordž Flojd pred smrt preklinje: „Ne mogu da dišem“, doživela kao “deža vi”. Ali ovaj put nepravda koja se dogodila u jednom kraju sveta dovela je do globalnog pokreta solidarnosti protiv strukturne nepravde i rasizma sa kojima se crnci svakodnevno susreću.

Svaka apokalipsa jeste politička

Mnogi ljudi u svetu se plaše kovida-19, ali mnogi od njih se više plaše da ih policija ne uguši do smrti. Milioni nezaposlenih radnika takođe se plaše kovida-19, ali mnogi od njih više brinu kako da prežive do sledećeg meseca. Čak i pre izbijanja pandemije, “Gilets Jaunes” (pokret “žutih prsluka”) tvrdio je da su, dok su neki zabrinuti zbog “kraja sveta”, oni zabrinuti zbog “kraja meseca”. I ne mogu biti više u pravu. Dok su tehnoutopisti, naša postmoderna verzija “futurista”, zamišljali budućnost na Marsu ili (u manje utopijskom slučaju) u svojim privatnim postapokaliptičnim bunkerima, izmišljajući sajbervozila i sajberkuće, radnička klasa, već slomljena od decenija mera štednje i prekarnosti, teško je preživljavala “kraj dana”.

„Otkrovenje kovida-19“ nije, dakle, bilo samo otkrovenje višestrukih eshatoloških pretnji koje su istovremeno povezane ili se međusobno indukuju (klimatska kriza nije samo pogoršavala pretnju virusa već je istovremeno pokrenula i pretnju radioaktivnosti), to je takođe bila lekcija da svaka apokalipsa uvek već jeste politička. Ako nas svi trenutni događaji, „godine i godine“ koje su postale „sto sekundi do ponoći“, nauče bilo čemu, onda je to važna lekcija da postoji jasna veza između našeg trenutnog političkog sistema i kraja sveta, između načina na koji upravljamo svojom globalnom ekonomijom i načina na koji ćemo nestati sa opustošenog lica Zemlje. Pandemija kovida-19 ostavila je stotine miliona radnika bez posla, a da ne spominjemo efekte na neformalni sektor koji čini više od 60 procenata globalne radne snage (oko dve milijarde ljudi). I svuda gde je pogodila, “otkrila” je – u smislu izvornog značenja grčkog “apokalřp(tein)” – temeljne nejednakosti i klasne podele upisane u naša društva i proizvedene globalnim kapitalističkim sistemom.

Od izbijanja pandemije kovida-19 toliko puta smo čuli da „virus ne diskriminiše“, dok je zapravo svuda jasno da je sistem taj koji diskriminiše. Ako ste već bili siromašni ili ranjivi, jedan od „osnovnih radnika“ ili među mnogima bez kuće ili bilo kakve mogućnosti “samoizolacije” i “socijalne distance”, šanse za zarazu su vam bile veće. Iako je imunologija postala klasno pitanje, svedoci smo i naoružavanja klasne borbe. Ujedinjene nacije su već u aprilu 2020. upozorile na “biblijsku” glad zbog kovida-19. Čak i pre pandemije, 821 milion ljudi širom sveta je svake večeri odlazio u krevet gladan, zbog kombinacije ratova, prirodnih katastrofa i ekonomske krize u zemljama kao što su Jemen, Sirija, Sudan, Liban, Kongo i Etiopija. Sa rojevima skakavaca koji su pogodili Afriku u proleće 2020. i izbijanjem kovida-19, “UN” su upozorile da se suočavamo sa „najgorom humanitarnom krizom od “Drugog svetskog rata”“.

Prema analizi “Svetskog programa za hranu”, objavljenoj 21. aprila 2020, kovid-19 će do kraja godine izložiti 265 miliona riziku od “pandemije gladi”. U tom smislu kovid-19 bio je “otkrovenje” ne samo slomljenog sistema već sistema koji je tako izgrađen, kroz vekove kolonijalizma i širenja kapitalizma. A kako se pandemija, u različitim ritmovima, približavala svim mestima na svetu, već smo mogli biti svedoci svojevrsnih “igara gladi”. Bogati i viši slojevi, koji su obično živeli u gradovima, odmah su pobegli na periferiju ili na selo; srednja klasa bila je ograničena na stanove i iznenada je utonula u “Screen New Deal” ili neku vrstu kovida-1984; dok radnička klasa – radnici na prvoj liniji, nezaposleni i neformalni sektor, globalna sirotinja koja živi u sirotinjskim četvrtima ili izbeglice u kampovima – nije imala ni izbor ni luksuz “samoizolacije” i “socijalnog distanciranja”. Sam sistem ih je izolovao i udaljio od ostatka društva.

Posle ubistva Džordža Flojda činilo se da globalni pokret povezuje različite heterohronosti i heterotopije, i vrlo brzo smo mogli videti ne samo bes protiv virusa rasizma već i bes protiv globalnog kapitalizma i kolonijalizma. Počelo je sa demonstrantima koji su osam minuta klečali na vratu srušene statue ozloglašenog trgovca robljem Edvarda Kolstona (koliko je vremena Džordž Flojd proveo boreći se za vazduh), pre nego što su ga srušili u luku Bristol. Onda su se i drugi kolonijalni spomenici suočili sa sličnom sudbinom: obezglavljeni su ili srušeni, nadahnjujući talas sličnih akcija širom sveta, u kojima su rušeni spomenici dželata poput Kristofera Kolumba, čije je “otkrovenje” dovelo do izumiranja domorodačkih zajednica širom Amerika, i kralja Leopolda II, koji je ubio čak deset miliona Afrikanaca tokom perioda svog brutalnog režima u Kongu.

“Otkrovenje” ovih simboličnih činova koji su, bacajući spomenike na smetlište istorije, ponovo ispisivali istoriju, bilo je sledeće: kako bi se omogućila budućnosti koja će se zasnivati na pravdi i konačnoj dekolonizaciji cele planete (dekolonizaciji od samog kapitala), potrebna nam je transnacionalna saradnja i solidarnost, u smislu izlaska izvan granica i država, kao i radikalni prostorni i politički izumi koji ne samo da mogu minimizovati postojeće eshatološke pretnje već i uspeti da stvore drugačiji kraj sveta. I, istovremeno, potreban nam je vremenski pomak koji bi, idući dalje od generacija i vremena, uključivao radikalnu posvećenost budućnosti, čak i ako – ili upravo zato što – ova budućnost, u nekom trenutku, znači izumiranje. Jedan od prvih revolucionara koji su eksplicitno govorili o izumiranju bio je Blanki, koji u svom “Uputstvu za Oružani ustanak” 1868. jednostavno kaže: „Dužnost revolucionara je uvek boriti se, boriti se bez obzira na sve, boriti se do istrebljenja“.

„Otkrovenje kovida-19“

Danas, zahvaljujući „otkrovenju kovida-19“, čak su i oni koji još nisu bili radikalizovani, i koji bi pojmove poput „borbe do istrebljenja“ obično tretirali kao preterivanje ludog starog francuskog revolucionara, i sami postali revolucionari. Radikalizovala ih je sama situacija. U snažnom otvorenom pismu “Želim da vas moja smrt razbesni”, Emili Pjerskala, medicinska sestra koja se bori protiv lokalne epidemije kovida-19 u Minesoti, dala je najbolji primer ove političke subjektivizacije. Bila je ogorčena reakcijom administracije Donalda Trampa na pandemiju, emocionalno preplavljena scenama patnje kojima je prisustvovala i u strahu za sopstveni život. Emili je napisala:

“Ako umrem, ne želim da me pamte kao heroja. / Želim da i vas moja smrt naljuti. / Želim da politizujete moju smrt. Želim da je koristite kao gorivo da zahtevate promene u ovoj industriji, da zahtevate zaštitu, dnevnice i sigurne uslove rada za medicinske sestre i SVE radnike.”

“Iskoristite moju smrt da mobilišete druge. / Upotrebite moje ime za pregovaračkim stolom. / Upotrebite moje ime da posramite one koji su profitirali ili nisu delovali, ostavljajući nÔs da počistimo nered.”

Samo nekoliko nedelja kasnije Džordž Flojd je ubijen, a reči medicinske sestre iz Minesote su se obistinile. Stotine hiljada širom sveta koje su se pridružile protestima “Black Lives Matter” koristile su ime Džordža Flojda da bi osramotile one koji su profitirali ili nisu delovali, one koji su koristili još više policijskog nasilja kao odgovor na brutalno ubistvo policije. To nije bio samo protest protiv slučaja nepravde u Minesoti, to je bio bes protiv militarizacije naših društava, kako iznutra tako i spolja, unutar naših društava i između naših društava podeljenih zidovima, biopolitikom i epidemiološkim neoliberalizmom. Kao što smo već dosad svi naučili, kad su naša lica prekrivena zaštitnim maskama teško dišemo, teško čujemo. Ipak, kad se globalni kapitalizam stopi sa autoritarizmom a fašizam aktivno radi na tome da se utišaju glasovi koji pozivaju na radikalne promene, od crnaca i autohtonih zajednica do “osnovnih radnika” i visokotehnoloških uzbunjivača poput Čelsi Mening i Edvarda Snoudena, ili hrabrih izdavača poput Džulijana Asanža, upravo maska za lice više nije samo simbol našeg doba planetarnog gušenja (bilo zbog policijske brutalnosti, zagađenja vazduha, požara ili respiratornog virusa) već isto tako može biti i simbol otpora.

Fosilizovanom statusu kvo očigledno nedostaju maštovita i moralna sredstva za (r)evolucioni skok u budućnost vrednu življenja, jer su njegova mašta i interesi zasnovani samo na ekstrakciji, eksploataciji i ekspanziji. Umesto disanja, to je sistem koji stvara gušenje. Tako iz eshatoloških pretnji istraženih u ovoj knjizi – od nuklearne pretnje do klimatskih promena – dolazimo do potrebe za promenom sistema. Ovo je bilo „otkrovenje kovida-19“. I ako želimo da konstruišemo budućnost koja prevazilazi sadašnju stvarnu postojeću distopiju, trebalo bi da položimo zakletvu samoj planeti i njenoj budućnosti, da pokažemo neku vrstu planetarne odanosti koja bi prevazišla puki kosmopolitizam. Umesto da pripada samo “građanima sveta”, što je obično rezervisano samo za neke (često privilegovane) ljude, ova planetarna etika treba da tretira druge vrste i samu planetu kao “zajedničke”. A da bismo preživeli i sačuvali i biosferu i semiosferu, vreme moramo shvatiti kao neku vrstu „planetarnog zajedničkog dobra“, bilo da je to prošlost u smislu ljudske istorije i evolucije ili budućnost u smislu vremena koje ostaje i nama i drugim vrstama. Kad je sekcija postapokaliptične fantastike prebačena na „tekuće događaje“, naša jedina alternativa je jednostavna: masovno istrebljenje ili radikalno ponovo izmišljanje sveta nakon apokalipse.

Drugačiji kraj sveta je još uvek moguć.

U novoj knjizi „Posle apokalipse“, koju je nedavno objavila Laguna, u prevodu s engleskog Marka Pavlovića, filozof Srećko Horvat poziva čitaoca da razmotri apokalipsu u okvirima „otkrovenja“ pre nego „kraja sveta“. On pokazuje da su različite pretnje opstanku čovečanstva i čitave planete, kao što su nuklearna pretnja i klimatska kriza, međusobno povezane ne samo tekućom pandemijom kovida-19 već pre svega virusima kapitalizma i fašizma. U pokušaju da sagleda budućnost Černobilja, Mediterana ili Maršalovih Ostrva, ali i mnogih mesta pogođenih virusom kovid-19, Horvat smatra da je na pomolu doslovno izumiranje, kraj bez presedana: alternativa nije više socijalizam ili varvarstvo, već radikalno osmišljavanje novog sveta ili samouništenje.

Horvat poziva na radikalno osmišljavanje novog sveta tako što će se različiti pokreti širom sveta ujediniti u jedan – transnacionalnu i međugeneracijsku mobilizaciju bez presedana koja bi stvorila politički subjekat sposoban da povuče kočnicu za slučaj nužde.

Danas, u dogovoru sa izdavačem, objavljuje poglavlje „Revolucija disanja“ iz te knjige. Oprema je redakcijska.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari