Sve više mojih sjećanja pretvara se u zvuk 1Foto: Lična arhiva

Ovo će, dakle, biti više notes, skup fragmenata i skica, negoli dovršen tekst, ako nešto tako uopće postoji. Nedovršenost kao da je glavna značajka ove epohe. Da, i ovo će se pisati kao nečije vrijeme. Njihovo vrijeme. Ko su sada – oni? Oni su oni koji nisu mi. Oni vam skoro uvijek govore ti, iako vi njima najčešće govorite – vi. Oni su jaki u krdu, u kojem je možda toplije, ali smrdi. Uvijek imaju izraženo ja, a zaista rijetko zaslužuju da im se kaže vi. Njihovo ja zapravo je Ono bez ijedne dileme. Oni su ljudi – zamjenice. I od njih se skoro nemoguće sakriti. Osim, možda, samoćom. Umaraju. Možda ovdje ima mjesta za onaj Johnnyjev stih: puno ih je i strašno galame. Dosta je. Umoran sam od ljudi – zamjenica.

Petak, 15. maj

Sa starim prijateljem, prekaljenim novinskim vukom i urednikom, u nanovo otvorenoj bašti kafane prebiramo prošlost, i pričamo kako ćemo dalje. Novinarstvo je propalo, ili je ostalo na premalom broju slova. Iako sa svih strana blinkaju sadržaji. Ispred nas promiču sjenke nekadašnjih života. On se izdržava titlovanjem filmova, kaže pravi se zapadnobalkanska varijanta Netflixa, i svi stari filmovi moraju imati dijalog liste. Pomalo mu zavidim. Ne mora više pisati političke komentare. Taj, u osnovi, jedan te isti tekst koji sve nas pretvara u nacije političkih analitičara. Kakvo uzaludno zanimanje. Opserviranje novih klasa, koje su, zapravo, sve redom antropološki nedovršeni korpusi. „Previše je moći koncentrirano u rukama primitivaca“, kažem. On veli da je sva moć u njihovim rukama. Grof Salina iz Lampedusinog Geparda, valjda najboljeg romana dosad napisanog o tranziciji, kaže: „Bili smo lavovi i gepardi, a naslijedili su nas pacovi i hijene.“ Možda samo žalimo za mladošću, za sobom boljima u vlastitim očima.

Subota, 16. maj

Svaka je historija – interpretacija. Danas su za 12 sati zakazane demonstracije na Marijin Dvoru. Šetnja za žrtve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ljudi su konačno shvatili da moraju na ulice. Povod za to je prvorazredna politička svinjarija. Kako su u Austriji – zbog korone, a i zbog primitivizma ustaškog derneka – otkazali ovogodišnji pomen žrtvama ostataka neprijateljskih jedinica koje su kod Bleiburga likvidirali jugoslavenski partizani, crkva se sjetila spasonosnog rješenja. Da misu održi u Sarajevu. Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić odigrao je u osnovi prljavu igru za predizbornu trku: u sarajevskoj katedrali, uz jako policijsko obezbjeđenje, za oko 15 ljudi, među kojima su bili svećenici, časne sestre, hrvatski ambasador u BiH, i dva potpredsjednika dvaju HDZ (!?) održao je svečanu misu za žrtve pobijene na Bleiburgu. Priču vjerovatno znate: 1945, nakon što su zapovjednici engleskih snaga odbili uzeti u zarobljeništvo ostatke snaga NDH, te dio četnika i Ljotićevih snaga, partizani su strijeljali i pobacali u jame nikad utvrđen broj ljudi. Među kojima je, dakako, bilo i nevinih. Bila je to odmazda poraženima u ratu. Bez suđenja. I taj zločin je za osudu. Ali, u ovakvo, rovito i ranjeno Sarajevo, nije trebalo donositi taj otpadni teret povijesti. Sarajlije su odgovorile demonstracijama. Više od tri hiljade ljudi je izašlo na njih, a svijet su obišle slike demonstranata koji su, vala, mogli naučiti dvije strofe Bella ciao ako hoće pjevati i smisliti nešto drugo osim Titovih slika. Na njihovim licima je uglavnom sreća. I na kraju to je dobro. Pokazati lice povampirenim demonima. Ali, politikantska igra crkve i HDZ obiti će se o glavu malobrojnim Hrvatima koji su ostali u Sarajevu, i crkvu doživljavaju kao duhovno utočište. A sve je to tako htio HDZ. Umjesto da je masa otišla za zdravlje priupitati današnjeg gradonačelnika koji ne zna razliku između fašizma i antifašizma. Jer, u Sarajevu neke ulice još uvijek nose imena pripadnika kolaboracionističkih snaga iz Drugog svjetskog rata. Kad su ulicama i školama dijeljena ta imena, demonstracija nije bilo. Da li zato što su naši fašisti bolji od njihovih? Ne vjerujem u selektivni antifašizam. Suština borbe protiv naci(onali)zma je čišćenje ispred svojih vrata. Sve drugo je blago rečeno sporno.

Nedjelja, 17. maj

Ramazan je mjesec posta kod muslimanskih vjernika. Počinje rano u 3.22, a završava nešto iza 20 sati. Prakse vjerskih institucija na Balkanu su uglavnom takve da čovjeka udaljavaju od ideje postojanja boga. Antifašizam je danas – a vjerovatno je tako bilo uvijek – autentičniji ako je privatna religija. Što ne znači da se ne treba organizirati. Valja se boriti protiv pravog neprijatelja. Nadajmo se da je ovo početak. Nedjelja. Prijatelji u prirodi imaju vrt. Radim na njemu, posadio sam nekoliko svojih biljki. To me raduje i opušta. Gledam biljke i pomalo im pjevušim: nauči me kako da uredim vrt/ ja moram da imam svoj sopstveni vrt.

Ponedjeljak, 18. maj

Blago uznemirenog kakav jesam ovih dana sve vrijeme me je vuklo da ovaj dnevnik napišem – unaprijed.

Da, kao u nekom scenariju predvidim šta bi mi se moglo dogoditi u narednih četiri-pet dana, i da onda pred samo slanje uporedim koliko se onih stvari koje sam predvidio – zaista dogodilo. Ali, neću.

To ne bi bilo fer ni prema kolegama, ni prema snovima. Kasno sinoć, pred spavanje, pred oči mi je izašao njezin lik. A nije dugo, godinama već… Bila je iz Beograda i jednog sam se ljeta u osamdesetim na Jadranu jako i pubertetski naivno zaljubio u nju.

Između nas nije bilo bog zna što, nisu to bile ni godine za pravu ljubav, ali jesu za vatru u njoj, i eto, nakon više od trideset njih, pojavio se njezin lik.

I to baš kad sam na društvenoj mreži, pozvan od prijatelja da stavim svojih 20 najdražih albuma ili ploča koje su me obilježile, stavio Bistriji ili tuplji čovek biva kad…, legendarnog trija Šarlo akrobata.

Napisao sam tom prilikom i post, pokušaj objašnjenja: kad biraš životnu filozofiju, ili ona pronađe tebe. I citat: ponekad je teško/ posle godina i mraka/ setiti se/ zašto neko opet vitla nožem./ Oko moje glave. Iako, oni koji znaju, znaju da je ta pjesma objavljena na Paket aranžmanu. A, ona više ne živi tamo, odnosno tu. I sve više mojih sjećanja se pretvara u zvuk. Jer, slike nepovratno blijede.

Utorak, 19. maj

Jedan broj ljudi koje sam smatrao bistrim, zapalo je u omiljeni žanr balkanskog pametovanja – zavjerologiju.

Oni sve znaju: kako je Gates smislio pandemiju da bi nam kontrolirao živote, kako je vakcina, zapravo, čipovanje i kako smo svi skupa žrtve nečega čemu još ne znamo ime i oblik, čak ni strategiju, ali je – zavjera. I sve se na kraju svede na jevreje, masone, gejeve, bilderberge i ostale tajne organizacije.

Svijet u ovom trenutku doista nije previše ugodno mjesto za život, ali ne vjerujem da ga je moguće apsolutno kontrolirati. Istina, model je svugdje manje-više isti: zaglupi ljude i ubijedi ih da im neko želi uzeti teritorij, kupi jeftino đubre i prodaj skupo šarenu lažu.

U tom smislu, svijet se zadnjih stoljeće i po nije promijenio: ali mene muči nešto drugo.

Kakva je sreća u tome da se vlada nezadovoljnim, siromašnim, nesretnim narodima? Zamislite, imati dijete kojem je životni cilj da bude Vučić, ili Dačić, ili Bakir Izetbegović!? Ili… Ma dopišite sami. To bi baš bila tragedija. Ovako, ispada da je još i dobro. Samo, dokle? Naši ljudi vjeruju samo u ono što su vidjeli, a vidjeli su – malo. Naši ljudi nisu tvoji ljudi.

Srijeda, 20. maj

Ispada da smo najveći naivci ispali mi koji smo u raspad komunizma krenuli s idejama o slobodnom društvu.

Kakav danak neiskustvu! Ako se odmah niste prišljamčili uz think-tankove, ostatke obavještajnih službi i njihove kompromitirajuće dokumente ili sasvim ozbiljno krenuli u objašnjavanje sebi i drugima da je prodaja maramica, uložaka ili lošeg paradajza najveća nauka na svijetu – nema vas nigdje. Jedva se držite iznad vode nekim povremenim poslovima.

Za to vrijeme su se obogatili oni koji su radili na sebi. Dobro kaže moj drug, vlasnik kultne konobe Hvaranin u Splitu, koju jedva čekam da vidim kad se konačno opet mogne putovati. „Posli ove korone najgori će biti oni koji su u karanteni radili na sebi.“ Da, trebalo je manje davati srce, manje vjerovatni u zajedničko, u javno… Ali, ne, mi ne. Veličanstvenost našeg poraza je i u tome što ga relativno veselo podnosimo. Tu je i njegova najveća tragedija, dakako.

Kao na traci smjenjuju se afere. Fikretu Hadžiću, uzgajivaču malina, inače TV voditelju besmislenih emisija, rodom iz Srebrenice, Vlada je povjerila dvocifren milonski posao uvoza respiratora. Bez ponude, bez konkursa… Pranje novca. Najgore, simboličko i stvarno urušavanje stvarnosti, prijezir prema žrtvama, banalizacija genocida… Sve u jednom.

Četvrtak, 21. maj

Nastavlja se afera PEN BiH. Prvo je nekolicina članova/ca potpisala pismo: čija osnovna ideja nije negativna, ali su intencija i izvedba pogrešne.

Onda su krenula masovna istupanja iz PEN, od kojih je najjače odjeknulo ono dvojice najistaknutijih.

Mailbox je izbombardiran, uglavnom, besmislenim porukama. PEN, valjda i jedina institucija koja u BiH ima međunarodnu patinu se je suštinski raspao kad su u njemu prestale raditi bivša izvršna direktorica Ferida Duraković i njezina najbliža saradnica Mira Duvnjak. Kasnije, nešto smo pokušavali, ali nije baš najbolje išlo. Istina, formalno je postojalo.

U inbox stižu neki mejlovi, u kojima ljudi pravdaju sebe zašto su potpisali, ali sve je to skupa irelevantno. Oni koji su istupili, iz moje vizure, krivom strategijom pokušavaju dokazati vlastitu ispravnost. I traže medijsku pažnju.

Ali, sve je to nevažno. U jesen, kad dođu na naplatu svi dugovi ovogodišnje krize, zemlja iz koje ovo pišem, može se sasvim raspasti. Ona je već kao truplo. Tako je i s PEN BiH. On je bio mrtav, afera oko PEN i Bleiburga je zapravo ubistvo u Orient Expressu.

Ratchett je već nakon prvog udarca bio mrtav. Onda su nastupili ostali. Da potvrde suučesništvo. Samo još ostaje pitanje hoće li biti Poirota, da priču dovede do kraja.

Autor je bosanskohercegovački književnik i novinar

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.