Za drugu, novu, drugačiju Srbiju 1Foto: Wikipedia

Da baš sve ne pokrije lava zaborava, želeo sam da objavim na stranicama sajta Suočavanje sa prošlošću, Događaji u poslednjoj deceniji 20. veka i na drugim stranama koje će tek biti priređene, tonske zapise ljudi koje gledate na fotografijama čije sam javne nastupe tonski zabeležio i sačuvao.

Predviđali su da će kraj poslednje decenije 20. veka dobiti završnicu koju poznajemo – bombardovanje. Niko od njih o bombardovanju izričito ne govori, ali svi govore o tvrdoglavosti režima koji zemlju vodi u tom pravcu. Bila je to intelektualna manjina čija hrabrost da se javno suprotstave i kažu drugačije, svoje mišljenje, suprotno nacionalističkoj euforiji režima, spada u vrhunske ideale etičnosti. Grupa nezavisnih intelektualaca okupljena oko Beogradskog kruga koja se usudila da misli drugačije, zna da su im i život i egzistencija bili ugroženi.

Sa profesorom Miladinom Životićem mnogo je više ljudi od mene, i češće nego ja, sarađivalo. Iako sam ga slušao na javnim tribinama i razgovarao sa njim na Filozofskom fakultetu, sačuvao sam samo ova dva tonska zapisa njegovog glasa. Pamtim ga kao predusretljivog, čoveka sa dušom. Nije pravio razliku između muslimana i pravoslavaca ili katolika u ratu u Bosni, a Sarajevo je smatrao gradom mučenika, ubijenim gradom. Bio je pokretač i inicijator velikog broja mirovnih inicijativa. Novinar Dragan Banjac svoj tekst o njemu naslovljava – Čist čovek u vreme krvi i blata, i tako na jednostavan način definiše lik Miladina Životića i vreme u kome je on živeo. Njegova biografija nije samo Beogradski krug, tu je i Studentska 1968, odstranjivanje sa grupom profesora kolega sa Filozofskog fakulteta, časopis Praxis…

Nigde dobrodošao

Sledi tonski zapis koji predstavlja kratku najavu jednog Beogradskog kruga. Govori profesor Miladin Životić, 18. maja 1992. godine.

Zatim ide reagovanje na Drugi kongres srpskih intelektualaca, održan u Sava centru krajem aprila 1994. Životić svestan nacionalističke euforije ovog skupa u svom uvodnom tekstu analizira zbivanja na skupu. Ovaj Beogradski krug održava se u sali Doma inženjera i tehničara u Beogradu. Profesor Miladin Životić obaveštava prisutne da Beogradski krug… nigde nije dobrodošao… maja 1994. godine.

„Poštovani prijatelji, dozvolite mi, jer, u ovoj sali je moguće sve lepo da se čuje samo pod uslovom da bude tišina. Mi ozvučenja ovde nemamo, jer, mi nismo dobro došli gotovo ni u jednoj sali u Beogradu, a tragali smo za mnogim salama. Dobili smo ih na kraju zahvaljujući ljubaznim domaćinima ovde i obezbedili smo ovu salu (buran aplauz).

Ja mislim da postoji samo još jedna sala u Beogradu u kojoj ćemo mi biti rado primljeni, a to je sala Skupštine opštine Stari grad i mi ćemo razgovarati sa gospodinom Jovanom Kažićem da nam s vremena na vreme tu salu ustupi. Ovde se može naša rasprava pratiti pod uslovom da bude ovakva tišina. Kao što vidite, danas imamo izuzetno značajne i drage goste. Prvi put na Beogradskom krugu je čovek koji nas je podržavao otkad postojimo – Vuk Drašković (buran aplauz), profesor Vlada Vasilijević, vama dobro znani Nebojša Popov, stari naš prijatelj i član Beogradskog kruga Slobodan Ninić, docent Olivera Milosavljević, član Beogradskog kruga. Sada sam pitao Vuka hoće li da govori prvi ili poslednji, kaže, njemu je svejedno, pa kad mu je svejedno, on će da bude prvi, samo mi dozvolite da ja prethodno kažem nekoliko reči.

Izgleda da mi pridajemo malo veći značaj takozvanom Drugom kongresu srpskih intelektualaca, jer ja lično mislim da sve ono što im je trebalo reći, da im je rekao Vuk Drašković (buran aplauz).

Međutim, obzirom da tu nije u pitanju snaga uma nego jedna druga sila koja preti da ostavi iza sebe pustoš, mi smo dužni da im se veoma sistematično i dugotrajno suprotstavljamo. Da je u pitanju ne um, ali istovremeno i nasilje, dozvolite mi da samo nekim kratkim citatima iz ove knjige Srpsko pitanje danas, koja u sebi sadrži kongresne materijale, koje smo svi mi, koji smo bili pozvani na taj kongres dobili, da vam samo nekoliko stavova odatle navedem. U uvodnom referatu profesora Ekmečića govori se nešto i o nama. To može direktno da se odnosi na nas kad kaže: ‘Treba nešto reći o moralnim samooptužbama kojim deo srpske inteligencije opterećuje vlastiti narod. Ne smeju se osporavati vrednosti moralnih korektura koje naše javno mišljenje vrši u današnjem hodu. Nažalost, i tu se umešao politički pritisak zapadnih država i tako ovom plemenitom naporu dao jedan novi vid. Moralna samooptužba svojstvena je malim narodima čiji se opstanak dovodi u pitanje. To bi bilo karakteristično za Jevreje u Nemačkoj, kada su vozovima počeli da odvoze milione prema gasnim komorama. Kao Njegoš, mi danas osećamo nejak čoek u nam je krivica. Znači, naše suprotstavljanje zlu, naše suprotstavljanje lažima, naše suprotstavljanje krvavom teroru i krvavom uništavanju i vlastitog i tuđih naroda je neki oblik samooptužbe koja je svojstvena malim narodima’.

Neka Ekmečiću ovo služi na čast.

Knjiga nasilja

Na mnogim mestima u ovoj knjizi se, pre svega, vrši nasilje. Naročito je ono karakteristično kad se govori o kulturnom ujedinjavanju kao pretpostavci političkog ujedinjenja, pa kada se kao prvi početak tog kulturnog ujedinjavanja navodi pokušaj da se usvoji ekavski izgovor u jezičkom standardu.

I Ekmečić kaže da to treba doživeti kao prvi proplamsaj procesa koji će u celini biti razvijen. Ne treba napominjati da je jezik osnova kulture. Treba usaglašavati i zajedničke praznike i državne simbole itd. Dakle, jedno nasilje koje je nečuveno nad jezikom u kome se traži da se uvede ekavica i ona se smatra prvim proplamsajem te nove kulture koje će da nam dovede ta nova država koju nam nude takozvani srpski intelektualci, a koji za sebe kažu da ne smeju da ostanu nenaoružani proroci, jer, citira Ekmečić Makijavelija – nenaoružani proroci su uvek propadali, a naoružani pobeđivali. Evo, oni hoće da se naoružavaju.

Interesantno je da oni o sebi misle, da je to jedna grupa intelektualaca koja hoće da igra novu avangardnu ulogu. To su ljudi koji hoće da projektuju budućnost, to su ljudi koji hoće da vrše nasilje nad svetom života i ona poruka – Idite na izvor po vodu, na pravom je mestu upotrebljena. Oni ne vode računa o tome kako i na koji način treba da razumevaju svet života i svoj narod, nego hoće da budu ona elita koja dosad, po Hristiću, nije postojala i koja bi imponovala svakom narodu, ona treba da formuliše vitalne nacionalne i državne interese i da se nametne kao tumač i predvodnik narodnih težnji i ciljeva. To nametanje upravo je ono što je zadatak elite. Elita nije na osnovu snage, ubeđivanja i umnih moći kojim ona može da utiče na druge ljude, nego ona mora, pre svega, da uvede jedan novi red, jer kod nas niko nikoga ne sluša, niko ne određuje, niko ne naređuje, niko ne izvršava.

Inače, oni su prepuni optimizma tako da će profesor Pavle Ivić, koji se zalaže za novu reformu jezika, tvrditi da nema nikakvog razloga za bojazan da ova reforma koju je Karadžić ustanovio u pogledu jezika, ne bude utvrđena. Rešeno je i to da narod u Republici Srpskoj neće prihvatiti odluku svojih čelnika. Rekao bih, međutim, da ti ljudi čelnici mudri koliko i hrabri, dobro poznaju narodno raspoloženje i da sve poteze odmeravaju prema njemu. Zato je on prepun divljenja, on kaže dozvolite da izrazimo naše divljenje prema njihovom, dakle, Plavšićkinom i Karadžićevom i drugih ljudi oko njih, prema njihovom rodoljublju i junaštvu, poštovanje prema ogromnim žrtvama koje su oni podneli za slobodu.

Interesantno!

Podsticaj za raspravu

Inače, u tekstu profesora akademika Miodraga Jovičića kaže se, između ostalog, i sledeće, to je fantastično koliko su ljudi raspamećeni. ‘Ujedinjenje srpskog naroda i stvaranje jedne snažne države zasnovane, razume se, na demokratiji, značilo bi s obzirom na geopolitički položaj te države postojanje pravog predziđja i prema germanskoj i prema islamsko-fundamentalističkoj opasnosti. Evropa koja se sada tako sramno ponaša prema srpskom narodu, biće mu jednom zahvalna. Morala bi zato jednom biti zahvalna za ovo predziđe prema germanskoj i islamsko-fundamentalističkoj opasnosti’.

Jedan od glavnih promotera svih ovih projekata, jedan od glavnih modelara i jedan od glavnih avangardista među ovom elitom, naravno, ko bi bio drugi nego profesor Mihajlo Marković, stalno govori o tome šta treba da urade Srbi. Srbi treba da budu spremni da sarađuju sa svima, ali treba da definitivno odustanu od ulaženja u bilo kakve višenacionalne državne zajednice, koje zahtevaju brojne komplikovane institucije i proliferaciju birokratije. Koje imaju za posledicu formiranje neprincipijelnih koalicija i stalno uzajamno optuživanje da jedan narod ugnjetava i iskorištava drugi. On po svojoj principijelnosti je uvek veoma bio poznat.

I jedan od starih aparatčika koji se nalazi u svim vlastima, čovek svih režima, Đoka Stojčić se naravno brine o kulturi srpskog naroda pa kaže da nas je sudbina, čije drugo ime je istorija, prozvala i pozvala da položimo poslednji najteži ispit: da odbranimo svoja ognjišta, da osmislimo sve oblike našeg organizovanja i opstanka, da, razvijemo stvaralačku invenciju srpskog bića i da ne izostanemo u velikoj utakmici naroda na stvaranju duhovnih riznica sveta. Ako to bude u rukama Đoke Stojčića, ja sam siguran da će to biti urađeno.

Toliko kao podsticaj za raspravu, kao što vidite, nije u pitanju samo pretenciozna ludost nego je u pitanju nešto mnogo ozbiljnije, a sada dozvolite mi da dam reč čoveku koji im je rekao sve, po mom mišljenju, što je trebalo da im kaže – Vuk Drašković“.

(Izgovoreno na Beogradskom krugu maja 1994. Skinuto sa trake. Snimak glasa Vuka Draškovića nije sačuvan.)

„Profesor Životić umro je 1997. Pre kratkog vremena Borka Pavićević mi je ispričala kako. Životić je išao preko Obilićevog venca kada je naišla neka žena i pljunula ga u lice. Još je dodala – Izdajniče… Životić je stigao do svog stana, a njegovo srce ovu uvredu, još jednu u nizu, nije podnelo…“

(Drug i prijatelj, profesor Dragoljub Mićunović na komemoraciji u CZKD.)

Sledi zvučni zapis na kome o profesoru Životiću govori Dragoljub Mićunović, 1. marta 1997. godine.

Protiv nacionalističke ludosti

Miladin Životić (Beograd, 14. avgust 1930 – Beograd, 27. februar 1997) bio je srpski filozof i jedan od osnivača, a u vreme smrti i predsednik nezavisne organizacije intelektualaca protiv nacionalizma i rata – Beogradski krug.

Studije filozofije završio je 1953. na Filozofskom fakultetu u Beogradu, asistentsko mesto dobio je 1957, na Katedri za filozofiju svog matičnog fakulteta. Doktorsku tezu Teorija saznanja u filozofiji pragmatizma odbranio je 1962. na istom fakultetu. Sledeće godine postao je docent. Predavao je predmete Savremena filozofija i Aksiologija. Podržavao je studentsku bunu 1968. Kao vanredni profesor Moderne i savremene filozofije, Aksiologije i Uvoda u filozofiju od 1969. radi do 28. januara 1975, kad je odlukom Skupštine SR Srbije stavljen na raspolaganje, tj. uklonjen je sa Fakulteta, sa sedmoro drugih nastavnika. Od 1981. viši je naučni saradnik, a 1982-1988. naučni savetnik u Institutu društvenih nauka u Centru za filozofiju i društvenu teoriju. Godine 1988. izabran je za redovnog profesora na predmetu Istorija filozofije IV. Na Filozofski fakultet vratio se 1987. godine. Godinu 1960/1961. proveo je u SAD, kao stipendista Fordove fondacije, kao i 1970/1971, u okviru programa American Council of learned Societies. Održao je na stotine predavanja u bivšoj Jugoslaviji i u svetu. U penziju je otišao 1994. godine.

Posle 1991, bio je na čelu Građanske akcije za mir, jedan je od osnivača i lider Beogradskog kruga nezavisnih intelektualaca. Zajedno s ostalim pripadnicima Kruga i antiratnog pokreta odlučno je bio protiv nacionalističke ludosti, podržavajući moralno i politički žrtve rata, posebno one u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, ali i drugim gradovima BiH. Poslednjih godina života, Životić se posvetio izgradnji i razumevanju političkog pojma Druge, nove, drugačije Srbije. Tako je 1992, uz Radomira Konstantinovića i druge istaknute srpske intelektualce, osnovao nezavisni forum intelektualaca Beogradski krug Ova organizacija je predstavljala važno uporište slabašnim glasovima koji su se suprotstavljali dominantnim nacionalističkim narativima u Srbiji. Životić je nekoliko puta posetio Sarajevo tokom opsade ovog grada, što su Sarajlije (kao i svi drugi antinacionalitički orijentisani ljudi) nikada nisu zaboravili.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari