Hoće li Crna Gora u Open Balkan 1Foto: BETA/MEDIJA CENTAR BEOGRAD/MO

Možda je najviše u pravu jedan moj prijatelj koji kaže da Vučić ima dve politike: Jednu za strateški forum na Bledu (od evroispovesti i uveravanja upućenih briselskim glavešinama do gastronomije-večera sa Ramom i Zaevim u restoranu ’Zemono’ u slovenačkom gradiću Vipava, čiji je vlasnik kuvar na glasu Tomaž Kavčić, počasni konzul Srbije u Sloveniji) i drugu politiku za tetke tog mog druga (tabloidno huškanje, rijaliti programi, novčana pomoć penzionerima, a od gastronomije mortadela, majonez i paradajz na haubi prilikom obilaska gradilišta).

I kao što su tabloidi naglo stali da gaze Bjelu i to kad su po njihovoj metodologiji trebali da odigraju na volej – kad je ovaj koji dan nakon fizičkog napada na kolegu Gagu stigao u Pulu, pa na Brione – tabloidi su baš tada naprasno stali i nisu Bjelu ’obradili’ kao svojevremeno Bojana Pajtića na Brionima – kao turistu u kupaćim gaćama.

Doduše nisu tabolidi otišli ni u drugu krajnost i istakli kako je sa ovacijama ispraćena predstava Beogradskog dramskog pozorišta ’Let iznad kukavičjeg gnezda’, sa Draganom Bjelogrlićem u glavnoj ulozi, odigrana na Brionima u okviru Ulysses letnjeg festivala, na tvrđavi Minor, 27. i 28. avgusta.

Vučićeva TV artiljerija i tabloidna print konjica simptomatično nije pomenula ’Daru iz Jasenovca’ u kontekstu Bjeline posete Brionima.

Ovaj slučaj je ipak manje indikativan od naglog medijskog preobraćenja crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića, koji je nakon ustoličenja mitropolita Joanikija u Cetinju – tom montenigerskom Alamu – ’zaslužio’ pohvale od Vučića zato što je pokazao da država ima mehanizme.

Za pretpostaviti je da i u režimskim tabloidima u Srbiji Krivokapić više neće biti tamo neki ’jado koji je izdao crkvu i narod’, već lako u tim medijima može doživeti dugoročnije preobraćenje dostojno obrta koji je doživeo Zoran Zaev – od ’Zaeva šiptara’ do jednog od Open Balkan lidera i uglednog Vučićevog partnera.

Ko će od Vučićevih propagandista posle večere kod Kavčića da podseti na intimnu porodičnu večeru Zaevih sa Haradinajevima. Što, naravno, ne znači da će Dragan Đilas uspostaviti veze sa Krivokapićem kao Đinđić nekada sa Milom čiji je režim bio sigurna kuća za tadašnju srpsku opoziciju bar koliko Vučićev formalno proevropski režim, danas rehabilituje bukvalno svakog ko je podržavao Miloševićevu politiku iz devedesetih.

I sve to paralelno dok austrijski kancelar Sebastijan Kurc, pokazuje jasne ambicije da u Briselu svojim zalaganjem opravda orden koji mu je uručio Vučić, što bi značilo otvaranje novih pristupnih klasetra, valjda po onoj Makronovoj metodologiji. I baš kako je to politički logično – Vučić je u Beogradu za Sebastijana gastronomski bio ’bledski’ raspoložen – biftek uz najbolja srpska vina.

Spoljnom politikom Vučić često kompenzuje deficite unutrašnje. I to je jedno od pravila njegove tehnologije vladanja. Iako je od ustoličenja Joanikija, za Vučića politički bitnije da Crna Gora uđe u Open Balkan.

Ustoličenje Joanikija za svoj berićet uzimaju i takozvani srpski demokratski nacionalisti, odnosno antivučićevska desnica (u kojoj je više ’Putinovih ravnogoraca’ nego prozapadnih demokrata), dok je Open Balkan samo Vučićev projekat koji do alergijskih reakcija iritira Bakira, Mila i Kurtija, ali na koji nema pravi odgovor ni srpska opozicija raznih ideoloških fela da je čak i protiv autoputa ka Kosovu koji je bitan i zbog Srba na Kosovu i zbog navodne multietničnosti.

Ne samo zbog transporta NATO trupa. Iako su bar dve stvari danas kristalno jasne: Da Kosovo teško da će ponovo ikad biti pod punom kontrolom Srbije i da će Kosovo ikad biti građansko društvo.

Dobro nije to baš samo Vučićev projekat iako je začet na Petrovaradinu kao mali Šengen’. Vučić, Rama i Zaev su kao Tito, Nehru i Naser Open Balkana, iako je Tito tu u Nesvrstanima bio nekako glavni. Što se uklapa i u Vučićevu neotitoističku dimenziju u koju on tako često voli da se uživi.

To što su Krivokapić i Abazović sprečili Milov puč – kako to nazivaju Vučićevi mediji – na neki način je i priznanje da ton političkom životu Crne Gore neće davati tamošnja Vučićeva ’srpska lista’, po uzoru na kosovsku, a koja projektno postoji i za Republiku Srpsku i ne podrazumeva pod obavezno Mila Dodika.

Politički prozapadni Srbi u Crnoj Gori – to je ono što sumnjamo da bi želeo Vučić. S druge strane, možda se nakon svega i kod Mila Đukanovića pojavila izvesna nostalgija za Koštunicom, Tadićem pa čak i Mlađom Đorđevićem.

Opozicija nema odgovor na Vučićevu politiku uzajamno funkcionalnih paradoksa. Pa se kao reakcija kod opozicionih tviteraša sve više javlja fenomen da se kunu i proklinju Vučić i njegovi i to lako može da zaliči na metod koji su nekad koristile radikalske dive Vjerica Radeta, Nataša Jovanović i Gordana Pop Lazić.

I čini se da opozicija u odnosu na Vučića u ovih dugih devet godina bukvalno prolazi svih pet faza tuge – poricanje, bes, pogodba, depresija i prihvatanje. Dugo je bilo poricanja – da je Vučić uopšte moguć, a na kraju će se ipak doći do prihvatnja nepovoljnih izbornih uslova.

S apsurdom da su politički za Srbiju bitniji dani posle izbora nego pre njih. Dosadašnji protesti opozicije za naprednjačkog vakta potvrdili su da je bes bez odbrane nekakve izborne pobede bilo gde – jalov.

I to se mora naučiti iz devedesetih, a ne da se devedesete samo traže u atmosferi.

Uprkos vidnim recidivima današnje vreme je teško objasniti devedesetim koje su ipak ’suptilnije’. Evo primera: Nedavno su se čuli glasovi sa Kosova da Goranu Bregoviću, nije mesto na festivalu u albanskom gradu Korča, jer tobože njegova pesma ’Kalašnjikov’ simbolizuje srpsku represiju na Kosovu prema Albancima.

Iako je pesma ’Kalašnjikov’ ustvari bila prevashodno nezvanična himna velikih antimiloševićevskih protesta 1996/97. nakon izborne krađe lokalnih izbora. Dakle simbol demokratije.

Ali, masovni otpor građana Srbije Miloševiću, u Regionu se ignoriše pod ciničnim obrazloženjem da je on, sem u slučaju malih građanskih enklava, bio izazvan Miloševićevim ratnim porazima (izneverenim hegemonističkim nadama).

Kao što se i danas u opozicionoj Srbiji ne razume da do promena može doći samo savezom prozapadne desnice i liberalno građanskih opcija.

Ali, problem je što je prozapadna desnica, za razliku od devedesetih, najdeficitarnija roba na srpskom političkom tržištu, pa i u ’srpskom svetu’ ako hoćete, kao što se i Vučić trudi da je monopoliše ’bledskom’ politikom, ili ugođajima kao sa drugom narodnjakom Sebastijanom, jer mu je ona bitan segment u sistemu uzajamno funkcionalnih paradokdsa.

Izvor: Demostat

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari