U 2017. godini održaće se izbori u nekoliko država EU. Posle (ne)očekivanih odluka birača 2016. u SAD i Velikoj Britaniji nastupajući izbori pratiće se s velikom pažnjom.

Naročito glasanje za novi saziv Bundestaga, parlamenta Nemačke koja odlaskom Britanije iz EU postaje još značajnija za kontinent, za holandski parlament zato što desni populisti obećavaju, ukoliko pobede, Negzit, nizozemsku varijantu Bregzita, i izbori za predsednika Francuske zbog mogućnosti da na njima pobedi takođe predstavnik populističke desnice. Neki faktori koji utiču na raspoloženje birača ili na izborni proces, jesu izbeglička kriza, Rusija i Vladimir Putin – populističku desnicu u Evropi često prozivaju zbog veza sa Kremljom – i Donald Tramp koji tek treba da otvori svoje spoljnopolitičke karte posle inauguracije 20. januara.

Angela Merkel i njena „deca“

Do izbora u Nemačkoj ima još dosta vremena. Glasaće se u jednu nedelju ili na državni praznik između 23. avgusta i 22. oktobra 2017. Od svih pomenutih izbora tektonske promene najmanje se očekuju u Nemačkoj. Ipak, prema većini projekcija, promene koje će nastupiti nisu male. Prvi put posle Drugog svetskog rata u Bundestagu će se naći jedna nacionalistička stranka – Alternativa za Nemačku (AfD) – koja je od kako je osnovana 2013. ušla u parlamente 10 od 16 nemačkih država. Prognoze svih agencija za istraživanje javnog mnjenja pokazuju da će AfD ne samo ući u parlament već će postati treća po veličini parlamentarna grupacija, sa oko 10 odsto glasova. Obe vodeće partije, Hrišćansko-demokratska unija Angele Merkel (CDU) i Socijaldemokratska partija (SPD) ostvariće, prema prognozama, nešto lošiji rezultat nego na prethodnim izborima. Ali će ostati vodeće.

Angela Merkel, kancelarka od 2005. koja je objavila da će se ponovo kandidovati, ide na izbore sa izmenjenom politikom. Nasuprot pristupu „otvorenih vrata“ prema izbeglicama iz prošle godine, kancelarka je na nedavnom kongresu CDU-a, na kojem je ponovo izabrana za šeficu partije, dobila aplauz dug 11 minuta pošto je obećala da se izbeglički talas viđen krajem leta 2015. „više nikad“ neće ponoviti. To je bio jasan odgovor na populistički izazov, zajedno sa njenim zalaganjem, takođe na partijskom kongresu, za zabranu burki „gde god je to moguće“.

U AfD-u su posle terorističkog napada u Berlinu otišli tako daleko da su tvrdili kako je krv na rukama Merkelove – jer za sve je, navodno, kriva politika otvorenih vrata. Pa i u Beogradu je jedna proputinovska grupa sebi dala za pravo da proglasi njen politički kraj. Srećom, i u slučaju da Merkelova i ne zadrži svoj kancelarski mandat, Nemačka neće potonuti u varvarstvo.

AfD, naravno, nisu nacionalsocijalisti. Dosta liče na Slobodarsku partiju Austrije Hajnca-Kristijana Štrahea koji se autoru ovog teksta jesenas u Beču žalio na Merkelovu lobirajući kod Austrijanaca srpskog porekla da glasaju za njihovog predsedničkog kandidata Norberta Hofera. Dve partije imaju i međusobnu saradnju. Štraheova omiljena Srpkinja je Ceca, a Nemica predsednica AfD-a Frauke Petri.

Svoju sirovu pojavu Frauke Petri otkrila je Tomasu Miniju, novinaru NJujorkera koji je s njom proveo mesec dana minulog leta. Ovako se uporedila s Merkelovom: „Kao i ja, ona je sa istoka i naučnica je, tako da donekle mogu imati sličnosti sa njom… Stiče se utisak da je ona žena koja je prosto bupnula u središte stvari… Kad je bila mlada, Merkelova nije imala nikakvih strasti“.

Šefica AfD pak ume i te kako da uzburka strasti. Proletos je insistirala na tome da partija održi sastanak u minhenskoj pivnici Hofbrojhaus, u kojoj je svojevremeno karijeru započeo Adolf Hitler. Približno u isto vreme je tvrdila kako bi policija mogla da puca na ljude koji ilegalno prelaze granicu.

„Mogli biste reći da smo mi deca Merkelove“, rekla je Petri za NJujorker objašnjavajući kako je AfD postala popularna zbog kancelarkine bivše politike otvorenih vrata. Upitana da li misli da bi Nemačkoj mogli biti potrebni mladi radnici da opslužuju stanovništvo koje brzo stari, odgovorila je smejući se: „Iskreno, ne vidim mlade muslimanske muškarce kako brišu zadnjice starim nemačkim penzionerima“.

Strah od Negzita i Marine le Pen

Iznenađujuće vesti iz Ujedinjenog Kraljevstva 25. juna ove godine zatekle su me na grčkoj obali. Na naslovnoj strani Fajnenšel tajmsa stajao je naslov „Britanija raskida sa Evropom“ uz krajnje zabrinut izraz lica Dejvida Kamerona koji kao da je govorio „What have I done“. Britanski turisti su, međutim, čitali tabloide koji su imali, još kako, svoju ulogu u „narodnom izjašnjavanju“ na ostrvu. Zaintrigirao me je naslov u novinama koje su na plaži čitali Holanđani: „Bang voor Nexit“. Zvučalo mi je, vrlo logično, kao „Odbrojavanje za Negzit“, odnosno za istupanje Holandije, tradicionalno bliske Britaniji, iz EU. Ipak, naslov je značio „Uplašeni od Negzita“, takođe vrlo logično. Strah postoji i dalje.

I Holandija ima svoju Slobodarsku partiju (PVV), a njen Štrahe se zove Gert Vilders. Do pre nekoliko godina bio je tek desničarski ekstremista koji je u novinama krasio rubrike pod naslovom „bizarno“, ali sada ankete pokazuju da će PVV na izborima 15. marta osvojiti najveći broj poslanika. To još ne znači da će Vilders postati premijer jer očekivanih 37 od 150 mesta u parlamentu za to nije dovoljno. Ipak, osoba koja čitavu svoju politiku temelji na antiimigrantskom stavu i zalaže se, ne samo za porez na prekrivanje lica i zabranu izgradnje džamija, već i za zabranu Kurana, može predstavljati nagoveštaj onoga što on zove „demokratskom političkom revolucijom“, a što, na kraju, ne mora nužno da sprovede PVV.

I Vildersu je, kao i Štraheu, trn u oku Angela Merkel. Nakon napada u Berlinu izjavio je kako političare poput nje treba da „skinemo sa vlasti“. „Moramo da oslobodimo naše zemlje“, rekao je Vilders.

„Da li je Francuska sledeća? Tri dana pošto je Donald Tramp pobedio na izborima za predsednika SAD na antielitističkoj, populističkoj platformi, Marina le Pen, liderka francuskog krajnje desnog Nacionalnog fronta hvalisala se da će biti sledeća predsednica Francuske“, piše američki magazin Atlantik.

Ipak, ankete pokazuju da je to malo verovatno, s tim da većina političkih analitičara u Francuskoj veruje da će ona na glasanju 7. maja ući u drugi krug. „A ako dogura dotle, može se dogoditi bilo šta. Le Penovoj su pomogle kako oduševljene pristalice, tako i podeljeni protivnici“, navodi Atlantik. Za sada se najveće šanse daju kandidatu Republikanaca, bivšem francuskom premijeru Fransoa Fijonu. Fijonu i Le Penovoj zajedničke su dobre veze sa Vladimirom Putinom – oboje se zalažu za ukidanje sankcija Rusiji, Le Penova je čest gost u Moskvi, a kako francuske banke odbijaju da zajme novac Nacionalnom frontu za predizbornu kampanju, ruske ostaju jedina opcija, kao što je to već bio slučaj. Uzgred, neizbežni Štrahe nedavno je u Moskvi potpisao sporazum o saradnji sa Jedinstvenom Rusijom zbog čega ga je jedan kolumnista austrijskog lista Standard proglasio Putinovom marionetom.

Ako Marina le Pen pobedi, Angela Merkel će ostati jedini evropski lider koji se snažno zalaže za ujedinjenu EU, primećuje Atlantik i zaključuje: „Ali čak i ako izgubi, Le Penova bi Francusku mogla da odvuče dalje udesno pošto bi njeni protivnici gledali da se povinuju pred njenom oštrom retorikom o migrantima, teroristima i EU, tako što će i sami nastupati tvrdo“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari