Horst Zeehofer, loša vest za Nemačku 1Foto: EPA-EFE/ FELIPE TRUEBA

Pošto populizam nije ideologija sama po sebi, lako može da se dopadne mejnstrim političkim partijama koje teže da podupru izbornu podršku.

Uvek ima političara koji su spremni da oponašaju populističke slogane i metode da bi pridobili birače iako tako unose podele u sopstvenu stranku. To dokazuju republikanci u Sjedinjenim Državama, konzervativci i laburisti u Ujedinjenom Kraljevstvu i Republikanci pod novim rukovodstvom Lorena Vokjea u Francuskoj.

Ali najzloslutnija manifestacija ove tendencije se može naći u Hrišćansko-demokratskoj uniji/Hrišćansko-socijalnoj uniji Nemačke. Slab učinak CDU/CSU na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima u kombinaciji sa izbornim poenima populističke Alternative za Nemačku (AfD) bez presedana, stvorili su nove razdore u okviru partijske grupacije.

Osim u bivšim komunističkim državama Istočne Nemačke najbolji učinak AfD-a je bio u Bavarskoj, uporištu CSU, gde će u oktobru biti lokalni izbori. Odbrana desničarske pozicije od AfD je zato postala najveća briga CSU.

Da bi se to postiglo, dugogodišnji lider CSU Horst Zeehofer je već odredio novi populistički ton stranke. Nedavno je predao mesto predsednika Vlade Bavarske ambicioznom, mlađem populističkom rivalu Markusu Zederu. A kao nedavno ustoličen ministar unutrašnjih poslova u novoj velikoj koalicionoj vladi Angele Merkel nastoji da osnaži svoj populistički kredibilitet, između ostalog i vraćanjem reči Heimat (domovina) u naziv ministarstva.

Ali Zeehofer uvek odaje utisak nečeg drugog, a ne nemačkog konzervativca. On zapravo služi kao politički kum mađarskom autoritarnom premijeru Viktoru Orbanu. I sada vidi sopstvenu priliku.

Od dana kada je nova nemačka vlada položila zakletvu, jasno je da taktika neutralisanja potencijalnih kritičara njihovim uključivanjem u kabinet Merkelove, taktika koja predstavlja njen zaštitni znak, više neće funkcionisati. Zeehofer je odmah započeo hladni rat u okviru Vladine koalicije.

U intervjuu koji je dao za Bild Zeehofer je saopštio u savršenom populističkom maniru da „islam ne pripada Nemačkoj“. Svrha takvih izjava jeste povlačenje linija u okviru Vlade i pozicioniranje na strani birača koji su protiv imigranata, a koji su prošle godine glasali za AfD. Merkel, zajedno s gotovo celom nemačkom političkom klasom, nije imala drugog izbora osim da uzvrati. Istovremeno, AfD je izgubio političku osnovu za kritikovanje Zeehofera i CSU.

A Zeehofer je i dalje u ofanzivi. Izgleda da o svemu daje izjave i uvek tako da AfD nema šta da doda i tako da potkopava Merkel, ali ne direktno.

Ali, opet, Zeehoferovo „istočnoevropsko“ ponašanje ne predstavlja potpuno iznenađenje. Iako se Merkel u martu 2017. pripremala za svoj prvi sastanak sa američkim predsednikom Donaldom Trampom, Zeehofer je otišao u Moskvu da se dodvori ruskom predsedniku Vladimiru Putinu. Od tada se konstantno protivi svim sankcijama u svim domenima protiv Rusije.

Zeehofer sa entuzijazmom govori o poljskoj vladi populističke stranke Pravo i pravda (PiS), istovremeno kritikujući EU za navodno vređanje poljskog dostojanstva. On je čestitao Orbanu na njegovoj ubedljivoj izbornoj pobedi, a njegov kolega iz CSU Aleksander Dobrint govori o Orbanu o prijatelju.

Pod Zeehoferovim rukovodstvom CSU pomera svoj fokus sa ekonomskih na kulturološke sporove. To je u skladu s većim populističkim trendom u Evropi, koji je očigledan ne samo u Mađarskoj i Poljskoj.

Jedan rezultat Zeehoferove borbe s Merkel i establišmentom jeste da je druga partija u vladi – socijaldemokrate (SPD) – gotovo nestala iz vida. Ali, bez obzira na to da li on to shvata ili ne, AfD će se logično okoristiti od bilo kakvih brljotina Vlade, jer je najveća opoziciona partija u Bundestagu.

Ipak, čak i ako Zeehoferov populistički gambit propadne, već je uspeo da Vladu povuče udesno. Nemačka očito deluje tako da olabavi pritisak EU na Poljsku, Mađarsku i ostale zemlje koje svesno krše vladavinu prava i potkopavaju evropsku solidarnost kada je reč o migrantima i izbeglicama.

Štaviše, Nemačka će najverovatnije blokirati svaku suštinsku reformu evrozone, te će tako protraćiti priliku koju je ponudio francuski predsednik Emanuel Makron. U ovom trenutku, ukazuje kolumnista Fajnenšel tajmsa Volfgang Minhau, najbolji scenario bi bila još jedna ekonomska kriza u evrozoni, prosto zato što bi to možda konačno donelo malo razuma u Nemačkoj.

Zeehofer je loša vest za Nemačku, kojoj su dinamizam, otvorenost i hrabrost potrebniji nego bilo kojoj drugoj zemlji. Nemački ograničeni vojni kapaciteti, previše kontrolisani sektor usluga i manjak investicija u infrastrukturu ukazuju da ona zaostaje deset godina u odnosu na Istočnu Evropu kada je reč o nekim ključnim merilima razvoja, iako je najvažnija ekonomska sila Evrope.

U zemljama Istočne Evrope se kreditnom karticom može plaćati u bilo kom marketu na ulici, dok je u Nemačkoj to često nemoguće čak i u najboljim restoranima. Slično tome, Nemačka je na 42. mestu na svetu kada je reč o brzini interneta. Za zemlju koja se obogatila investiranjem u Istočnu Evropu, relativna zaostalost Nemačke u ovim domenima je zapanjujuća.

Činjenica da Zeehofer bruka svoje populiste ne mora da nagoveštava ono što je Dobrint opisao kao evropsku „konzervativnu revoluciju“. Ali ukazuje da „neliberalna kontrarevolucija“ Orbana i Jaroslava Kačinjskog, lidera PiS-a, uzima maha.

Autor je osnivač pokreta Politička kritika i direktor Instituta za napredne studije u Varšavi

Copyright: Project Syndicate, 2018.

www.project-syndicate.org

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari