Očevidac streljanja stanovnika Buče: “Pucali su im u potiljak ili u srce” 1Foto: EPA-EFE/MIKHAIL PALINCHAK ATTENTION: GRAPHIC CONTENT

Nakon povlačenja ruskih trupa iz Buče, na internetu su se pojavile fotografije masovnih grobnica i streljanih civila. Prema ukrajinskim vlastima, u poslednjih mesec dana ubijeno je najmanje 300 ljudi.

Ukrajinska državna tužiteljka Irina Venediktova je saopštila da je 410 tela pronađeno u gradovima u blizini Kijeva, u sklopu istrage o mogućim ratnim zločinima ruskih snaga, ali je dodala da su neki svedoci toliko traumatizovani da ne mogu da govore.

Posle povlačenja Rusije sa nekih područja oko Kijeva, lokane vlasti grada Buče su navele da je 300 civila ubijeno dok je to područje bilo pod kontrolom čečenskih snaga.

Satelitski snimci pokazuju da je grad skoro potpuno uništen. Portal VokTak, TV Belsat koji objavljuje vesti na ruskom u Belorusiji, a nedavno je blokiran u Rusiji,  razgovarao je sa meštaninom Vladislavom Kozlovskim, očevicem streljanja stanovnika Buče. On je mesec dana živeo u ovom okupiranom gradu.

*Koga su i zbog čega streljali Rusi? Vladislave, kako si završio u okupiranoj Buči?

Prošle godine sam živeo i radio kao somelijer u Kijevu, ali sam se po izbijanju rata vratio u Steklozavod (Buča), gde žive moja majka i baka.

Okupatorske trupe su 2.marta ušle u naš grad, bio sam u blizini štaba teritorijalne odbrane sa nekoliko prijatelja. Svima koji nisu imali oružje naređeno je da se sakriju u sklonište, sa dvoje vrata, u blizini baze. Prva vrata su Rusi sami razbili, druga smo mi otvorili, jer smo shvatili da će oni ipak provaliti i onda jednostavno mogu sve da nas pobiju. Među njima je bilo uglavnom Rusa i Belorusa, lako ih je prepoznati po karakterističnom dijalektu.

*Šta se potom dogodilo?

Prvih dana su prema nama dobro postupali. Ali im je ispran mozak propagandom, a normalni ljudi ne bi došli u tuđinu. U tom trenutku u gradu su se vodile intenzivne borbe, nismo smeli da izađemo. Sedeli smo u apsolutnom mraku. Nije bilo svetlosti, vode i toplote, naravno. Zatim su ove vojnike zamenili drugi, a 7. marta su izveli prvo žene sa decom, pa muškarce.

Rekli su nam da kleknemo na kolena. Kod sebe sam imao novac i sat. Sve su odneli, odnosno jednostavno opljačkali. Proveravali su nam dokumente i ako je neko učestvovao u ATO (kako Ukrajina naziva period neprijateljstava u oblastima Donjeck i Luganjsk od 2014. do 2018.) ili je bio registrovan u odbrani, odmah je streljan. Proverili su i tetovaže, tražili su “oznake nacista”. U stvari, streljani su čak i oni koji su imali zvanični grb Ukrajine.

*Koliko je ljudi ubijeno u vašem prisustvu?

Osmoro ljudi. Prepoznao sam kasnije njihova tela iza kamene zgrade u gomili stvari na jednoj od fotografija iz Buče.

Bilo je strašno, i bio sam siguran da se kući nikada neću vratiti. Moj prijatelj, kome ništa nije pronađeno, pogođen je u bok i rečeno mu je: “Ovo je zato da vam se ne žuri kući”. Ispitivali su me gde žive veterani ATO ili nacionalisti, ali ništa nisam znao i nisam mogao da odgovorim. Zatim su me žestoko tukli i udarali kundakom po glavi. Žrtvama bi pucali u potiljak ili u srce. Među njima su bili Rusi i, najverovatnije, Burjati, to sam shvatio po izgledu.

*Kako su se ponašali vojnici koji su zauzeli grad?

Nekoliko nedelja nakon okupacije, Kadirovci (vojnici čečenskog lidera Ramzana Kadirova) su se vozili u grad. Pored spoljašnjih znakova, razlikovali su se od Rusa po odelu: imali su ili crne ili tamnozelene uniforme.

Krajem marta ubili su našeg komšiju, penzionera koji je samo sedeo na klupi, u životu nikome nije naudio i, naravno, uopšte nije bio “nacista”. Kadirovci su upucali još dvojicu muškaraca kada su upalili auto da donesu vodu. Samo nekoliko dana kasnije uspeli smo da ih zakopamo iza garaža.

Poslednjih nedelju dana šetali su po stambenim naseljima od jutra i pucali na sve koje vide, svaki dan je neko sahranjivan

Kadirovci svi ponašali surovo i varvarski.  Među Rusima je bilo mnogo mladih. Neki su znali da pokucaju na vrata i normalno traže da prenoće, drugi jednostavno tuku i izbacuju vlasnike na ulicu.

I ja sam sredinom marta drugi put pretučen. Sedeo sam kod prijatelja i pušio, ušao je ruski vojnik od oko 25 godina sa puškomitraljezom, naizgled pijan, uperio oružje u nas i počeo da govori da je nemoguće hodati ulicom, a onda poslao sve na spavanje.

Posle nekog vremena se vratio, ja sam ležao u sobi najbližoj izlazu, a on je vikao: “Je l’ braniš Ukrajinu?“ i počeo da me tuče. Nos mi je bio slomljen, sva odeća bila u krvi. Udario je jako, čak sam ostao bez svesti na nekoliko sekundi.

*Koliko je tvojih prijatelja ubijeno za to vreme?

Ne delim više tako ljude, žao mi je svih. Moj prijatelj po imenu Sergej Semjonov, on je ima 40 godina, odlučio je da ode sa prijateljem peške kroz fabriku stakla do grada Irpina. Njihova tela su pronađena nekoliko dana kasnije. Sergej je upucan u potiljak, a drugi je mučen – isekli su mu obraz i upucali ga u srce, sahranili smo ih tačno na teritoriji fabrike.

U borbama za grad 2. marta ubijeno je pet civila: tri muškarca, žena i jedan penzioner. Njihova tela su ležala u autobusu nekoliko nedelja i nismo smeli da ih iznesemo.

U Mariupolju je mnogo ljudi sahranjeno u blizini kuća i u blizini igrališta.

Nismo smeli da idemo na groblje, pa su mrtvi sahranjivani gde se moglo. Onih pet iz autobusa smo utovarili u traktor. Dok nije bilo vojnika, vozač je odvezao malo dalje, iskopao rupu i sve ih pokopao.

U mojoj kući je jedan stariji čovek umro od srčanog udara. Došli su kod njega tek tri-četiri dana nakon toga. Sedeo je mrtav i ukočen u svojoj stolici. Bilo je mnogo takvih slučajeva

*Da li je bilo dovoljno hrane?

Bilo je veoma teško, jer nije bilo ni svetla, ni vode, ni toplote. Imali smo sreću da u našem kraju postoje privatne kuće sa bunarima, bar se voda odatle uzimala. Hrana se kuvala na vatri: stavljali su cigle, postavljali mrežu, ljudi su donosili hranu od kuće i nešto kuvali. Svima smo delili hranu, jer mnogi nisu imali baš ništa, a u našem kraju ima dosta starijih ljudi.

*Gde si sada? Kako se osećaš?

Posle povratka ukrajinske vojske, moja porodica i ja smo uspeli da napustimo Buču preko Irpina. Na dignutom mostu stigli smo do Kijeva, gde su nas sklonili prijatelji. Čak je i tuš za nas postao luksuz. Neću zaboraviti kako su ljudi plakali pri pogledu na hleb, jer su dugo gladovali.

*Šta kažu o egzekucijama u Buči u Ukrajini, Rusiji i EU?

Predsednik Ukrajine Volodimir Zelenski obratio se ruskim majkama rečima:Pogledaj gadove koje ste odgojile. Ubice, pljačkaši, dželati.  Ministarstvo odbrane Ruske Federacije iznelo je svoju verziju onoga što se dogodilo u Buči. Poriču umešanost ruske vojske u masovna pogubljenja građana: „ni jedan lokalni stanovnik nije stradao od bilo kakvih nasilnih akcija“ kada su grad kontrolisali ruski vojnici. Ministarstvo uverava da je fotografije i video snimke iz oslobođene Buče „inscenirao kijevski režim za zapadne medije“.

Predsednik Evropskog saveta Šarl Mišel rekao je da je šokiran zverstvima ruske vojske u regionu Kijeva. On je pojasnio da Evropska unija pomaže Kijevu da prikupi dokaze o ratnim zločinima i najavio predstojeće nove sankcije Moskvi.

Šefovi Francuske i Nemačke Emanuel Makron i Olaf Šolc obećali su da će istražiti zločine ruske vojske u Buči i zapretili da će ruske vlasti morati da odgovaraju za dela svojih vojnika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari