„Tukao me i maltretirao, davao mi pištolj da se ubijem“: Šta je bivši logoraš iz Dervente rekao pred američkim istražiteljima

Ovaj put satima su ga saslušavali istražitelji iz Sjedinjenih Američkih Država, koji su sredinom jula stigli u Bosnu i Hercegovinu kako bi prikupili informacije u mogućoj istrazi ratnih zločina počinjenih u Derventi i osoba za koje se veruje da danas žive u SAD-u.

Tokom saslušanja, kaže Knežević, naslutio je ko bi mogao biti predmet interesa američkih istražitelja, ali zbog istrage ne želi iznositi više pojedinosti.

„Ja sam bio njegov ‘pacijent'“, kaže Knežević za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Na pitanje šta pod tim misli, odgovara da je reč o čovjeku koji ga je, kako tvrdi, tokom zatočeništva tukao i zlostavljao.

„Tukao me i maltretirao. Davao mi je pištolj da se ubijem i govorio: ‘Sad ti je svejedno, gotovo je'“, priseća se Knežević.

U logorima bivšeg Doma JNA u Derventi, na severu BiH, Knežević kaže da je proveo dva najgora meseca svog života, nakon čega je još 15 dana bio zatočen u Slavonskom Brodu.

„Došao sam do takvog psihičkog stanja da sam se molio Bogu za smrt. Nisam više mogao izdržati batine“, kaže Knežević.

Kako je došlo do saradnje BiH i SAD?

Dolazak američkih istražitelja organizovan je u saradnji s pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine.

Prema rečima Kneževića, dvojica inspektora Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uručila su pozive osmorici bivših logoraša da daju iskaze američkim istražiteljima.

Kaže da su istražitelji tokom višesatnih razgovora prolazili kroz izjave koje su bivši logoraši ranije dali Tužilaštvu BiH te od svedoka tražili dodatna pojašnjenja i detalje o potencijalnim osumnjičenima.

„Pitali su me čak i da opišem kakve je čizme nosio neko u logoru. Toliko su detaljni“, kaže Knežević.

Navodi da je razgovor s prvim svedokom trajao oko dva i po sata, nakon čega je i sam dao iskaz.

„Radi se o njih šestoro iz Amerike i dva inspektora iz SIPA-e“, kaže Knežević.

Radio Slobodna Evropa zatražio je komentar od Ministarstva pravde Sjedinjenih Američkih Država, koje nije želelo potvrditi niti demantovatati postojanje istrage.

Iz Tužilaštvaa BiH za RSE su potvrdili da godinama surađuju s američkim pravosudnim institucijama na predmetima ratnih zločina koji se odnose na osobe koje su nakon rata nastavile živeti u Sjedinjenim Državama.

Iako Ministarstvo pravde SAD-a nije želelo potvrditi da vodi konkretnu istragu u vezi sa zločinima u Derventi, američke vlasti godinama istražuju osobe osumnjičene za ratne zločine koje su nakon rata tamo emigrirale.

Među najpoznatijim primjerima te saradnje, kad je riječ o ratnim zločinima u Derventi, je Azra Bašić, bivša pripadnica Hrvatskog veća obrane (HVO), koja je 2011. uhapšena u saveznoj državi Kentaki, nakon čega je izručena Bosni i Hercegovini.

Sud BiH ju je 2016. osudio na 14 godina zatvora zbog ratnih zločina nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima u Derventi.

Iz SAD-a je BiH izručen i Almaz Nezirović, bivši pripadnik HVO-a, koji je 2020. pravosnažno osuđen na dve godine zatvora zbog zločina nad ratnim zarobljenicima u Derventi.

Drago Knežević je jedan od stotina osoba koje su bile zatočene u logorima Dom JNA i Rabić u Derventi, u kojima su, prema pravosnažnim presudama Suda BiH, tokom 1992. godine nezakonito zatvarani, premlaćivani i zlostavljani civili i ratni zarobljenici, uglavnom srpske nacionalnosti.

Njegovo svedočenje pred američkim istražiteljima nije prvo. Tokom protekle tri decenije više puta je svedočio u predmetima koji se odnose na Derventu, nekoliko puta pred državnim tužilaštvom, ali pred Okružnim sudom u Doboju.

Šta se događalo u Derventi?

U proleće 1992. godine Derventa je bila poprište borbi između snaga Jugoslovenske narodne armije (JNA) i srpskih vojnih formacija s jedne strane, te Hrvatskog veća obrane (HVO) i jedinica Hrvatske vojske (HV), s druge strane.

Tokom proleća i leta 1992. godine stotine civila, uglavnom srpske nacionalnosti, bile su zatvorene u objektima bivšeg Doma JNA, hangaru Rabić i drugim improviziranim zatočeničkim objektima.

U više pravosnažnih presuda Sud BiH utvrdio je da su zatočenici u tim objektima bili izloženi premlaćivanju, mučenju, ponižavanju, prisilnom radu i drugim oblicima nečovečnog postupanja.

Neki od njih nisu preživeli zatočeništvo, dok su mnogi, poput Draga Kneževića, godinama nakon rata svedočili o fizičkim i psihološkim posledicama koje su pretrpjeli.

Za deo zločina počinjenih u Derventi pred Sudom BiH donesene su pravosnažne osuđujuće presude, dok se pojedini postupci pred ovim kao i Okružnom sudom u Doboju još uvek vode.

Logori u kojima je proveo dva meseca

Prisećajući se dana kada je zarobljen, Knežević kaže da je tek po ulasku u bivši Dom JNA shvatio da se možda neće izvući živ.

„Kad su me zarobili i doveli u bivši Dom JNA, tada sam prvi put vidio slovo ‘U’ na kapi jednog stražara. Ja nisam ni znao šta su ustaše dotad. Do tog trenutka imao sam strah.

Kad sam to video, pomislio sam: ‘E, sad sam vidio smrt’. Tada sam izgubio svaki strah. Rekao sam sebi: Gotovo je.“

Kaže da su već prve noći počela ispitivanja i premlaćivanja.

Pre zarobljavanja desetak dana skrivao se u podrumu kuće prijatelja Ibre, Bošnjaka s kojim je pre rata radio, koji ga je hranio i pomagao mu, verujući da će uspeti pobeći.

Kada se posle predao drugom poznaniku za kojeg je mislio da će mu pomoći, završio je u logoru.

Nakon dva meseca provedena u logorima u Derventi, prebačen je u Slavonski Brod, gde je, kako tvrdi, nastavljeno zlostavljanje.

„Polomili su mi rebra. Kad sam kasnije otišao ljekaru, rekao mi je da su mi rebra probila plućnu maramicu“, priseća se Knežević.

Razmenjen je tek nakon više neuspelih pokušaja.

„Prvih petnaest dana nakon razmjene nisam vjerovao da sam slobodan. Sve sam mislio da me neko ganja i progoni. Nisam mogao spavati. I danas sanjam da me gone i ponovo zarobljavaju. Probudim se i sav se tresem. Mnogi logoraši nisu dugo živjeli poslije rata“, prisjeća se Knežević.

Ipak, kaže, povratak kući, pamti jednako jasno kao i dane provedene u logoru.

„Kad sam stigao kući, bilo je pred zoru. Djeca su me pogledala i nisu smjela prići, tako sam ja izgledao od batina. Sin je tada bio prvačić, a kćerka je imala tri ili četiri godine. Tek kasnije su shvatili da sam se vratio“, prisjeća se Knežević.

‘Ne možemo kroz zločince gledati ceo jedan narod’

Više od tri decenije nakon rata, Knežević kaže da se neke rane nikada ne zatvore.

Dolazak američkih istražitelja prvi put nakon dugo vremena dao mu je osećaj da njegovo svedočenje možda još uvek može imati smisla i da će dočekati pravdu.

„Bilo je zločina i ja govorim o onome što se dogodilo u Derventi. Ali ne možemo kroz ove zlikovce gledati cijeli jedan narod. Nije sav narod takav. Ko je njega tjerao da to radi? Nije ga niko tjerao. Neka odgovara za ono što je radio“, kaže Knežević.

Dok čeka hoće li istraga dovesti do izručenja iz SAD i mogućih optužnica, kaže da od pravde očekuje samo da „oni koji su to radili, gdje god danas bili, konačno odgovaraju“.