Bolesno je svako društvo koje opravdava zločin i brani zločinca: Most Radija Slobodna Evropa

Omer Karabeg: Ovih dana je Serge Brammertz, glavni tužilac Međunarodnog rezidualnog mehanizma za ratne zločine, koji je nasljednik Haškog tribunala, iznio šokantan podatak da više od 2.000 osumnjičenih za ratne zločine, počinjene tokom rata na području bivše Jugoslavije, nije predmet istrage nacionalnih sudova.Prema vašim saznanjima, koliko se od tih 2.000 odnosi na Bosnu i Hercegovinu?

Branko Todorović: Veoma je teško reći koliki je broj tih osumnjičenih u Bosni i Hercegovini, a koliko u Hrvatskoj i Srbiji, ali za pretpostaviti je da je ubjedljivo najveći broj vezan za Bosnu i Hercegovinu.

Ne želim licitirati brojevima, ali mislim da se vjerovatno negdje oko 75 procenata odnosi na Bosnu i Hercegovinu.

Ne bih, međutim, rekao da je to šokantan podatak zbog toga što smo proteklih 30 godina bili svjedoci kako su se zemlje u regionu odnosile prema ratnim zločinima. Mislim da je puno više energije utrošeno na prikrivanje i odbranu ratnih zločinaca, njihovu zaštitu i relativiziranje ratnih zločina, nego na njihovo procesuiranje.

Možda je iluzorno bilo očekivati da će se ljudi na vlasti, čije su ruke bile krvave i koji su bili saučesnici u ratnim zločinima, potruditi da ratne zločince privedu pravdi.

Mirsad Tokača: Moja je procjena da u Bosni i Hercegovini ima najmanje 2.500 ljudi koji bi morali biti procesuirani zbog ratnih zločina.

Pretpostavljam da arhiv Tribunala sadrži mnogo činjenica vezanih za pojedince koji su po raznim osnovama osumnjičeni ili postoje indicije da su počinili ratne zločine.

Omer Karabeg: Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je objavilo podatak da 1.186 predmeta, koji se tiču ratnih zločina, još uvijek nije rješeno. Kako je to moguće?

Branko Todorović: Zastrašujuća je da postoji tako veliki broj nerješenih predmeta.
To je posljedica ne samo odsustva podrške pravosuđu od stane vlasti koja se često solidarisala sa zločincima iz vlastite nacije, nego je i velika opomena za međunarodnu zajednicu koja nije imala dovoljno dalekovidosti, upornosti i želje da izvrši pritisak na vlasti u Bosni i Hercegovini da uspostave efikasan sistem procesuiranja ratnih zločina.

Neka visi Pedro

Omer Karabeg: Šta je glavni razlog što 30 godina nakon rata veliki broj osumnjičenih još uvijek nije završio na sudu? Da li zbog toga što nema dovoljno tužilaca, da li nema dovoljno dokaza ili je to rezultat političkih pritisaka?

Mirsad Tokača: Sve to zajedno. Najveći problem je što ne postoje prioriteti u procesuiranju ratnih zločina, što se prioritetno ne dovode pred lice pravde oni koji su počinili najteže zločine Ne može se raditi po principu neka visi Pedro i ispunjavati nečije želje da se prave lažni balansi.

Ne izvode se pred lice pravde oni koji su počinili masovna ubistva, a onda se pojedini generali Armije Bosne i Hercegovine bez dokaza izvode pred sud i na kraju, naravno, budu oslobođeni.

Međunarodna zajednica uložila je desetke, ako ne i stotine, miliona evra u reformu pravosuđa, ali nisu stvoreni kadrovi koji će biti posvećeni procesuiranje najodgovornijih za ratne zločine.

Moramo otvoreno govoriti o slabostima bosanskohercegovačkog pravosuđa i nesposobnosti ljudi koji tamo rade. To su mahom stari kadrovi.

Za 30 godina nije proizvedena nova generaciju tužilaca i sudija. To nije urađeno i to je strašna greška u kojoj je učestvovao i međunarodni faktor.

Omer Karabeg: Ima li slučajeva da su osumnjičeni za ratne zločine na političkim funkcijama?

Branko Todorović: Svih ovih 30 godina svjedoci smo da su zbog sumnje za učešće u ratnim zločinima vođeni sudski postupci protiv nekih ljudi koji su bili visokopozicionirani u različitim strukturama društva. NJihova funkcija je u velikoj mjeri doprinosila njihovoj zaštiti jer su imali mogućnost da vrše opstrukciju rada istražitelja i tužilaca i da vrše pritisak da budu oslobođeni.

Mirsad Tokača: Morali smo nakon završetka rata 1996, 1997, do 2000. eliminisati ljude iz političkog života koji su na bilo koji način kršili ljudska prava, a da ne kažem činili teške ratne zločine ili učestvovali u donošenju odluka koje su rezultirale genocidom.

Dejtonski mirovni sporazum je propustio šansu da eliminiše te ljude iz političkog života, a i OSCE da ih isključi iz izbornog procesa. U policijskim organima imate osumnjičene za ratne zločine čak i u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Bez sveobuhvatnih mjera, koje podrazumijeva tranziciona pravda, ne možete normalizovati odnose u društvu i reformisati pravosuđe.

Izvršioci genocida

Omer Karabeg: Da li su procesuirani svi oni koji su učestvovali u genocidu u Srebrenici?

Branko Todorović: Mislim da je samo manji dio procesuiran. To su vodeći politički i vojni rukovodioci koje je osudio Međunarodni krivični tribunal u Hagu.

Međutim, neposredni izvršioci – pomagači, logističari, pripadnici jedinica koje su vršile egzekucije – nisu procesuirani. Mnogi od njih neće biti nikada. Kad pogledate sudske presude, ispada da je za tako zastrašujući zločin odgovoran mali broj ljudi.
Genocid u Srebrenici bio je ogroman izazov za pravosuđe u Bosni i Hercegovini, ali je očigledno da se pravosudne institucije nisu na očekivani način suočile sa tim izazovom. Zbog toga će veliki broj počinilaca genocida da ostane nekažnjen.

Mirsad Tokača: Ako se ništa ne promijeni, sva je prilika da će na stotine ljudi koji su na različite načine učestvovali u genocidu u Srebrenici ostati bez adekvatne kazne.

Moramo vršiti stalni pritisak na tužioce da rade svoj posao. Nevladini sektor to radi, ali parlamenti, entitetski i državni, nikada to ne stavljaju na dnevni red i ne pokušavaju da ubrzaju te procese.

Ako se nešto hitno ne preduzme, mislim da nam prijeti veoma teška situacija. Može nam se desiti da pojedinci počnu da uzimaju pravdu u svoje ruke što bi bilo katastrofalno. Srećom, to se do sada nije događalo, nije bilo osvete.
I ja sam veoma ponosan na ljude koji su žrtve najtežih zločina da nisu posegnuli za osvetničkom pravdom.

Slučaj generala Đukića

Omer Karabeg: Ima li saradnje između tužilaštava Bosne i Hercegovine i Srbije s obzirom da se veliki broj osumnjičenih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini nalazi u Srbiji jer imaju državljanstvo te zemlje? A Srbija ne izručuje svoje državljane.
Da li se u Srbiji vode protiv njih postupci na osnovu zahtjeva koje im upućuje Tužilaštvo Bosne i Hercegovine?

Branko Todorović: Nedavno sam vidio podatak da je trenutno u Srbiji 115 lica iz Bosne i Hercegovine koji su osuđeni za ratne zločine ili se protiv njih vode postupci, a u Hrvatskoj negdje oko stotinu. Svi oni imaju državljanstvo Srbije i Hrvatske i sigurno je da neće biti isporučeni Bosni i Hercegovini.

A ono u šta možemo biti sigurni je da ih tamo neće procesuirati zbog toga što je njihov angažman u Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri bio dio velikodržavnih projekata naših susjeda.

Mirsad Tokača: Uzmimo samo slučaj generala Novaka Đukića koji je nakon što je pravosnažno osuđen na 20 godina zbog maskara u Tuzli pobjegao u Srbiju i tamo živi kao slobodan čovjek. Ne prijeti mu nikakvo izručenje.

Kako je on uopšte mogao da pobjegne iz Bosne i Hercegovine? Zašto nikada nije postavljeno pitanje odgovornosti pravosudnih institucija i onih koji su odlučili da se on brani sa slobode. S obzirom na težinu optužbe on je morao biti u zatvoru cijelo vrijeme.
To je dokaz traljavosti našeg pravosuđa koje dopušta da se ljudi, protiv kojih se vodi proces za najteže zločine, brane sa slobode. To je, mislim, nezabilježen slučaj u svijetu.

Heroji ljudskosti

Branko Todorović: Političke elite u entitetima, kantonima i lokalnim zajednicama štite ratne zločince, veličaju ih, pomažu ih, pomažu njihove porodice, daju im finansijsku podršku. Oni vrlo često imaju povlašćenu poziciju u društvu. A kada govore o počiniocima ratnih zločina iz druge etničke grupe, onda traže najstrožije kazne.

U ovom ratu bilo je hrabrih i čestitih ljudi koji su poštovali protivnika s druge strane fronta i koji su poštovali humanitarno pravo. Mi takve ljude ne slavimo. Nama nisu uzor ljudi čije su ruke u ratu ostale čiste, koji su zaštitili nevinog civila ili zarobljenog vojnika.

Umjesto toga mi od ratnih zločinaca pravimo tobožnje heroje, uzore, njihove likove stavljamo na majice, organizujemo mitinge u njihovu odbranu. Mi smo zaboravili da je civilna žrtva samo žrtva, a ne primarno pripadnik neke etničke ili religijske grupe i da je onaj ko ubija i muči nedužne civile, siluje žene, ubija djecu i vezane zarobljenike zločinac najgore vrste bez obzira kojoj etničkoj ili religijskoj grupi pripadao.

Mirsad Tokača: Ne može neko ko je počinio ratni zločin biti moj etnički, odnosno nacionalni heroj. To je potpuna besmislica.

Naš istraživačko dokumentacioni centar je svojevremeno izdao knjigu koja nosi naziv Signali srca. U njoj govorimo o ljudima koji su jedni drugima pomagali u najtežim trenucima rata želeći da razbijemo stereotip, koji se tako brutalno širi, da je prošli rat bio etnički i vjerski rat. To su potpune besmislice.

To je bio rat za teritoriju, to je bio rat za resurse, to je bio rat za dominaciju i uspostavu dvije velike države na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prikrivajući karakter rata i ne želeći prihvatiti istinu, dokazanu pred međunarodnim sudom, mi zapravo rušimo zemlju u kojoj živimo.

Sramno je da se na aerodromu dočekuju osuđeni ratni zločinci koji se vraćaju nakon odslužene kazne, a da se ne slave ljudi koji su pokazali ljudskost u najtežim trenucima.

Stanje nekažnjivosti

Omer Karabeg: U zaključku, da li će većina onih koji su počinili ratne zločine devedesetih godina ostati nekažnjena?

Branko Todorović: To je poražavajuća činjenica koja će u velikoj mjeri opterećivati budućnost građana Bosne i Hercegovine.

Brammertzova izjava je samo na krako skrenula pažnju bosanskohercegovačke i međunarodne javnosti na problem nekažnjivosti ratnih zločina.

Ne vidim da u Bosni i Hercegovini i međunarodnoj zajednici postoji ozbiljna namjera da se pokrenu mehanizmu koji bi promijenili ovo zastrašujuće stanje nekažnjivosti.

Mirsad Tokača: Društvo koje opravdava zločin i brani zločinca je bolesno. Neshvatljivo je da neko ko negira ratne zločine i afirmiše presuđene ratne zločince obavlja važne društvene funkcije. Takvi ljudi bi morali biti eliminisani iz političkog života jer oni daju povod za konflikte.

Nažalost, to je naša realnost. Ali moramo imati u vidu da ratni zločini ne zastarijevaju, da oni koji su ih počinili, bogami, neće mirno spavati sve dok su živi. Nikada se neće osloboditi straha da jednog dana neko može da im pokuca na vrata, uhapsi ih i izvede pred lice pravde.Strašno je koliko je zločinaca još uvijek nekažnjeno, ali moramo priznati da su žrtve doživjele djelimičnu satisfakciju prije svega kroz rad Haškog tribunala, pa, ako hoćete, i kroz neefikasan rad naših sudova.

Ali taj proces mora da se ubrza jer je to jedini način da zločinci ne ostanu nekažnjeni i da žrtve dobiju punu satisfakciju.