"HDZ može da dobije predsedničke izbore samo kada je u opoziciji": Nakon što je Zoran Milanović ubedljivo osvojio još jedan mandat 1Foto: EPA-EFE/ANTONIO BAT

Aktuelni predsednik Hrvatske Zoran Milanović pobedio je u drugom krugu predsedničkih izbora kandidata Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Dragana Primorca. Danasov sagovornik smatra da je HDZ kandidovao slabu ličnost bez političkog identiteta, te da se Milanoviću isplatila strategija antagoniziranja isključivo i lično predsednika Vlade Andreja Plenkovića.

Index je objavio da je Dragan Primorac dobio 742.107 glasova manje od Milanovića u drugom krugu izbora.

Ni poraženi Primorac ni Predsednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković nisu čestitali Milanoviću, koji je u svom pobedničkom govoru rekao da ovakva podrška građana i građanki Hrvatske nije poruka njemu, već Vladi Andreja Plenkovića, pa je potom zatražio „veliki aplauz za članove HDZ-a“ koji su glasali za njega.

Milanoviću je iz HDZ-a stigla samo jedna čestitka, od načelnika Opštine Klis Jakova Vetme.

Inače, Milanović je ostvario najveću procentualnu razliku od svih dosadašnjih predsedničkih izbora održanih u Hrvatskoj.

Politički analitičar Jaroslav Pecnik za hrvatski N1 je ukazao da je podrška koju je Milanović dobio na ovim izborima ujedno i poruka da se država sredi i da najodgovorniji nosioci vlasti počnu da sarađuju.

„Ovo je bila pobjeda Milanovića, a ne SDP-a. Također, nije to bio poraz Primorca pa ne toliko ni HDZ-a, koliko je bio poraz Plenkovića. On je nametnuo Primorca i bio skriveni protukandidat Milanoviću“, naglašava Pecnik.

Davor Đenero, politički analitičar iz Hrvatske, za Danas ukazuje da je, otkako Hrvatska ima sistem parlamentarne vlade, uobičajeno da HDZ može da dobije predsedničke izbore samo kada je u opoziciji.

„Jedina njihova pobjeda na predsjedničkim izborima bila je ona 2014-15, u vrijeme dok je Zoran Milanović bio premijer. Tada su HDZ i njegov tadašnji vođa Tomislav Karamarko stali uz snažnu kandidakinju Kolindu Grabar Kitarivić, maksimalno se angažirali za njenu pobjedu i tako zapravo najavili kraj Milanovićeve administracije, koji se dogodio s parlamentarnim izborima krajem 2015.“, navodi Đenero.

On ukazuje da kada je HDZ na vlasti i kad ima premijera ili predsednika stranke koji je dominantna politička ličnost u parlamentarnoj areni, unutar stranke se nikad ne javljaju snažni kandidati za predsednika Hrvatske, „jer stranački kapitalci ne žele riskirati sukob ili „odmjeravanje snaga“ s premijerom““.

Naš sagovonrik dodaje da je tako i ove godine ceo stranački vrh izbegao i samu pomisao na kandidaturu, „a na kraju su kandidovali izrazito slabog kandidata, bez političkog identiteta, koji nije bio sposoban da politički motiviše njihove birače“.

„Iako se čini da je pobjeda predsjednika Milanovića uvjerljiva, pa i „plebiscitarna“, ona to zapravo nije. Je prema postotku osvojenih glasova, ali nije ako znamo da je ona ostvarena u drugom krugu s tek malo više od milijun glasova, uz tek 46 postotni odaziv birača na izbore“, objašnjava Đenero.

On ukazuje da je ključ Milanovićevog uspeha to što je znatan deo opozicionog biračkog tela, bez obzira na njihovu političku pripadnost prihvatila njegovu tvrdnju kako je on jedini garant da će vladavina premijera Plenkovića biti ograničena.

„Milanović u kampanji nije antagonizirao protukandidata Dragana Primorca, pa čak niti HDZ kao stranku, nego osobno premijera Plenkovića. Ta strategija mu se isplatila. Njegov glavni cilj je ograničavanje europske i atlantističke politike centrističkog vodstva HDZ-a okupljenog oko Plenkovića, a protiv njega se „borio“ kvazi-suverenističkom retorikom i prilično jasnim protualtantizmom“, ističe Đenero.

Dodaje da je Milanović nakon izbora poslao poruku HDZ-u kako on ima „dve ruke, a njima pruža svoju desnu ruku“.

Milanović je, nastavlja Đenero, u kampanji preuzeo slogan Franje Tuđmana iz njegove kampanje za drugi mandat 1997.: „Predsednika za Predsednika“.

„Time je slao poruku: Milanovića za Tuđmana. Zanimljivo je da ta poruka ili nije prepoznata u lijevom i liberalnom političkom tijelu, ili nije izazvala prezir i gađenje, što bi bilo za očekivati. Naime, razdoblje koje je počelo mandatom predsjednika Tuđmana 1997. najteže je za hrvatsku demokraciju, to je vrijeme međunarodne isključenosti Hrvatske“, smatra Đenero.

On podseća da se, igrajući na „kvazi-suverenizam i protivatlantizam, preuzimajući putinovski narativ“, Milanović dodvorava desnim populistima i nudi im političko savezništvo.

„Kao glavnu os tog političkog tijela prepoznaje HDZ kojem implicite nudi da se odrekne Plenkovića i centrističkog vodstva i da se vrati „tvorničkim podešavanjima“”. Cilj mu je premijera Plenkovića dovesti u defanzivnu poziciju, što je već postigao, i potiskivati ga iz političke arene, a onda bez protivnika iz europski usmjerenog i euroatlantskog polja, uspostaviti kontrolu nad vansjkom, sigurnosnom i obrambenom politikom, u kojima kao predsjedik ima ovlasti, a Hrvatsku gurnuti u krug neliberalnih demokracija u EU, poput Slovačke i Mađarske“, zaključuje za Danas Davor Đenero.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari