Parada u Parizu okidač za novi rat Milanovića i Plenkovića: Šta zapravo stoji iza sukoba predsednika i premijera Hrvatske?

Najnoviji „rat“ dvojice političara vodi se oko slanja hrvatskih trupa na vojnu paradu u Pariz. Milanović se protivi tome, jer Francuzi prošle godine nisu došli u Zagreb, te da su “šurovali” sa Beogradom oko kupovine aviona “rafali”.

S druge strane, Plenković tvrdi da nije reč o vojnoj operaciji, te da protokolarno-ceremonijalni boravci pripadnika Hrvatske vojske nisu u Milanovićevoj nadležnosti, već u nadležnosti ministra odrbane Ivana Anušića. on je ocenio da Hrvatska s Francuzima ima odličnu političku, vojnu i ekonomsku saradnju.

Hrvatski politički analitičar Davor Đenero ukazuje za Danas da je za Milanovića, za razliku od svojih prethodnika, koji su osvestili značenje reprezentativne funkcije i predstavljanja celog naroda, položaj predsednika bio tek „utešna nagrada“, nakon što je dvaput izgubio parlamentarne izbore, kao šef druge najveće stranke u Hrvatskoj.

„Milanović nema sposobnost kakve imaju veliki europski mudri predsjednici, poput austrijskoga Alexandera van der Bellena ili talijanskog Sergia Mattarele, koji unatoč nevidljivosti i distanciranosti uživaju golem ugled i u slučaju kriza osiguravaju stabilnost i mirni prijenos vlasti na novu administraciju. Milanović očekuje moć koja predsjedniku u modelu parlamentarne vlade jednostavno ne pripada, odnosno funkcijom predsjednika se koristi kao pukom odskočnom daskom za naredne parlamentarne izbore“, navodi Đenero.

Osim lične netrpeljivosti prema centrističkoj proevropskoj administraciji, odnosno premijeru Plenkoviću, dodaje naš sagovornik, Milanović je postepeno razvio vrlo agresivan protivevropski mentalitet, sistematski pokušavajući da se odrekne zajedničkih evropskih politika i javno zastupajući putinističke besmislice.

„Otvoreno govori protiv svih europskih zajedničkih politika, a pogotovo protiv zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU, pa je iskoristio nišu opstrukcije formalnog sudjelovanja male skupine hrvatskih vojnika na vojnom mimohodu povodom Nacionalnog dana Francuske, što je predsjednik Macron želi predstaviti i kao ilustraciju vojne dimenzije „koalicije voljnih“ u potpori Ukrajini“, ukazuje Đenero.

Kako dodaje, Milanović je jedan od retkih evropskih predsednika koji nije posetio Ukrajinu i ne održava komunikaciju s legitimnim vlastima države izložene Putinovoj svirepoj agresiji.

„Štoviše, opstruirao je svaki oblik vojne suradnje Hrvartske s Ukrajinom, što je Hrvatsku vojsku lišilo izravnih znanja o novim vojnim strategijama, koje se razvijaju u ukrajinskoj obrani“, naglašava Đenero.

Svoju formalnu moć u odnosu na Hrvatsku vojsku, ističe Danasov sagovornik, „protegnuo” je interpretacijom zakona koja zanemaruje činjenicu da je on Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, ali samo u ratu, a da u miru vojsku kontroliše Ministarstvo obrane.

„Iskoristio je Načelnika generalštaba, kojeg drži ucijenjenim, jer ovaj ovisi o njegovoj suglasnosti na tom položaju, i opstruira Vladu koja nastoji Hrvatsku predstaviti kao državu usredotočenu na zajedničke europske politike. Podsmjehuje se premijeru i upozorava ga da protiv njega može samo pokrenuti hrvatsku inačicu „impeachmenta” (predsednik nije krivično odgovoran, ali je odgovoran za kršenje Ustava, a proces opoziva pokreće Sabor dvotrećinskom većinom i o opozivu odlučuje Ustavni sud, ponovno dvotrećinskom većinom“, objašnjava Đenero.

Od dodaje da budući da predsednik kontroliše klub SDP-a, ali i širi krug opozicionih poslanika, nije moguće okupiti dvotrećinsku većinu za pokretanje opoziva, a budući da skoro polovina sudija Ustavnog suda svoj izbor duguje opoziciji, a time posredno predsedniku, niti dvotrećinska većina u Ustavnom sudu nije moguća.

„U normalnim uvjetima, unatoč mani ustavnog poretka, politička kultura prisilila bi aktere u sukobu na kompromis, ali predsjednik Milanović je kreirao takvu atmosferu, da za kulturu kompromisa jednostavno nema prostora u javnom diskursu. Zato naoko marginalni problem može biti vrlo neugodan, a vrlo je vjerojatno da je cijelu akciju sada Milanović pokrenuo – vjerojatno pogrešno – vjerujući da može izazvati nestabilnost vladajuće koalicije i tako provocirati prijevremene izbore“, zaključuje Đenero.

Politički analitičar Žarko Puhovski smatra da je sukob Milanovića i Plenkovića „pre svega cunami u čaši vode“.

„Ništa se zapravo neće dogoditi, ali stvorena je atmosfera u kojoj je opet na djelu zbrka”, navodi Puhovski za N1.

On ističe da su premijer Plenković i ministar odbrane Ivan Anušić pravno u pravu, ali ne i da se priča tu završava.

„Vlada može izraziti nepoverenje načelniku Generalštaba i time zatražiti od predsednika da ga razreši. Zaista, Anušić i Plenković su pravno u pravu. To je priznao i sam Milanović, koji je rekao da je ova promena usvojena 2013. godine, čini mi se, da bi se situacija okrenula u korist Vlade u odnosu na predsednika države“, ukazuje Puhovski.

Međutim, dodaje on, Milanović insistira da predsednik predstavlja vojsku u inostranstvu i to znači da može da ide u Pariz umesto Plenkovića.

„Ali to ne znači da on ima pravo da određuje ko će predstavljati vojsku“, kaže Puhovski, dodajući da se, što se tiče političkog aspekta, slaže sa stavom predsednika Hrvatske. Puhovski smatra da je Milanović u pravu i da će se „histerija“ militarizacije Evrope uskoro isplatiti, posebno ako se postigne prekid vatre u Ukrajini.

Vojni analitičar Mario Galić smatra da je da je iz Pariza stigla pozivnica Milanoviću, ne bi bilo sukoba.

„Jako ga je pogodilo što ju je dobio Plenković“, navodi Galić za N1.