Foto: FoNet / AP

Ovo bi možda bilo banalno, jer se može primijeniti na sve narode, kad ne bi bilo utiska, pogotovo kod stranaca, da to za Francuze važi više nego za druge.

Emanuel Makron je svojim petodnevnim „hodočašćem sjećanja“ (od poprišta do poprišta velikih događanja između 1914. i 1918.) snažno podstakao intenzitet tog suočavanja Francuza sa njihovom istorijom. Za to predsjednikovo putešestvije (druga moguća riječ za prevod francuskog termina) ogromna medijska rezonanca je već bila obezbijeđena spektakularnom krizom njegove popularnosti. Socijalne tenzije su posebno izražene upravo na toj strani geografije Francuske tako da se može reći da je prilikom ove turneje Makron obišao svoj „istočni front“. Na više mjesta, okupljeni narod mu je glasno uputio svoje pritužbe, a ponegdje mu je čak poručio i da nije dobrodošao.

Predsjednik je najprije obilježio u Strazburu (uz prisustvo njemačkog predsjednika Frank-Valtera Štajnmajera) stogodišnjicu povratka Alzasa u krilo Francuske. Poklonio se poginulim i nestalim u borbama oko Verdena koji za Francuze ima mitsko značenje, kao Kosovo za Srbe. (Tu se i danas na molbu porodica na spomenik poginulim dodaje godišnje dvadesetak novih imena vojnika palih na tom terenu, a čije tijelo nikad nije identifikovano).

U gradovima kao Šarlvil-Mezijer ili Mobež, podsjetio je svoje sunarodnike na velike patnje koje je stanovništvo sjeveroistoka i sjevera Francuske pretrpjelo za četiri godine teške okupacije. U prisustvu predsjednika Malija Ibrahima Bubakar Keite odao je u Remsu počast broju od 600.000 vojnika, pripadnika francuskih kolonijalnih trupa koje su učestvovale u Prvom svjetskom ratu, a čija je uloga dosad bila zanemarena u jednoj vrsti „amnezije“. Sa Terezom Mej je proslavio, na ratištu oko rijeke Some, ogroman doprinos britanskih trupa. Sa Angelom Merkel je definitivno zatvorio „Knjigu utisaka“ (Le Livre d’Or) u replici onog vagona u kom je potpisano primirje 11. novembra 1918. godine, ali i kapitulacija Francuske pred Hitlerom 22. juna 1940.

Prije centralne komemoracije (i njenih diplomatskih i protokolarnih zapleta) francuski predsjednik je bio prinuđen da reaguje i na jednu novu polemiku. Riječ je o počastima koje je Republika najavila, uz učešće predsjednika, za osam maršala zaslužnih za pobjedu Francuske u Velikom ratu. Među njima je automatski i maršal Peten, heroj bitke u Verdenu u Prvom ratu, ali i šef pseudodržave sa sjedištem u Višiju, za vrijeme okupacije u Drugom. Filip Peten je 1945. za saradnju sa okupatorom osuđen na smrtnu kaznu koju je general De Gol preinačio u doživotnu robiju.

Makron i njegovi saradnici su pokušali neutralisati polemiku tvrdnjom da nikad nije bilo predviđeno da će se najavljena ceremonija odnositi i na maršala Petena. Štampa je vrlo lako dokazala da to nije tačno. Službe Jelisejske palate su nevoljno izrazile žaljenje zbog te konfuzije. Konačno, ceremonija počasti je, bez prisustva predsjednika, održana za šest umjesto osam maršala: samo onih šest maršala koji počivaju u vojnom panteonu Invalidi među kojima nije Filip Peten koji je sahranjen na jednom ostrvu u Vandeji gdje je bio zatočen.

Sve ovo je poslije centralne komemoracije, koju je cijeli svijet gledao na TV ekranima, potisnuto u drugi plan novim tvitovima Donalda Trampa. Tramp nije skoro ništa podijelio u Parizu ni sa domaćinima ni sa velikom većinom svjetskih lidera za koje je Pariz ovom prilikom postao sjedište svojevrsne mirovne konferencije. Kad govorimo o domaćinima, mislimo i na običan narod koji nije imao priliku da pozdravi američkog predsjednika na groblju Boa Belo stotinjak kilometara istočno od Pariza. Na tom groblju počiva preko 3300 američkih vojnika. Svake godine ga posjećuje između 3000 i 4000 Amerikanaca. Navodno, to stoji u jednom tvitu, predsjednički helikopter nije mogao da poleti zbog lošeg vremena, a Trampovo obezbjeđenje nije dozvolilo vožnju automobilom.

Za nekoliko drugih tvitova, između ostalih i o padu Makronove popularnosti ili o francuskim vinima, se ovdje kaže da su dostigli dosad neviđenu žestinu. Makron je vrlo umjereno reagovao, ali i ponovio svoju uvjerenje da bi Evropska unija trebala da se posveti formiranju vlastite armije. Izgleda da je to zalaganje francuskog predsjednika najviše iritiralo Donalda Trampa pa je, govoreći o njemačkoj okupaciji, u jednoj od poruka, napisao: „A kako je to bilo u Francuskoj? U Parizu je već počeo da se uči njemački, prije nego što su stigli Amerikanci“.

Sad mediji i francuska javnost s nestrpljenjem i znatiželjom očekuju susret Trampa i Makrona u Argentini koja 30. novembra organizuje dvadeseti samit G-20.