Četvorica Ebu Hamza

Esad Hećimović: Garibi: Mudžahedini u BiH 1992 – 1999 (5)

O ulozi mudžahedina u ratu u BiH i posle njega napisano je mnogo tekstova i knjiga. Uprkos tome, pitanja je uvek bilo više nego pouzdanih odgovora. Kako su, i uz čiji blagoslov, stigli? Koliko ih se borilo na bosanskom ratištu, koliko ih je otišlo, a koliko ostalo? Knjiga „Garibi“ poznatog reportera iz Zenice Esada Hećimovića razjašnjava mnoge misterije, enigme i konfuzije o ulozi „Alahovih svetih ratnika“ u Bosni i Hercegovini.

Ovom knjigom su izdavači, list Danas i Medijska organizacija Jugoistočne Evrope (SEEMO), pokrenuli novu biblioteku „Novinari istraživači“ koja ima za cilj da otvori prostor autorima iz čitavog regiona.

Fatihove snove naslijedio je mladi Alžirac, preuzimajući njegov nadimak. Niko nije znao njegov stvarni identitet. Nikome nije dozvoljavao čak ni da ga snime. Njegovo pravo ime je bilo Abdelkader Mokhtari. Rođen je 25. juna 1969. Kada je stigao u Bosnu, imao je svega 22 godine. U vojnoj evidenciji Armije BiH ostalo je zapisano da je bio njen vojnik od 15. oktobra 1992. do 25. decembra 1995. Ali, nakon završetka rata, ostao je u Bosni, zaštićen promijenjenim identitetom.

„Vjerujem da će islam vladati svijetom, što je uostalom u srži i kršćanske i židovske vjere. Ali, kada, to ne znam. Naša je obaveza svojim djelovanjem tome pridonijeti”, izjavio je za jedne hrvatske novine pred sam kraj rata. Objašnjavao je da su se uputili u Bosnu kako bi pomogli braći muslimanima da im se više ne čini nepravda. „Naš dolazak nije bio neometan”, dodao je. „Sve i da su htjeli, mnogi nisu mogli doći u Bosnu zbog toga što hercegovački Hrvati to nisu dopuštali. Ne znam zašto, jer u početku nam je cilj bio zajednički – borba protiv četnika koji su izvršili agresiju na BiH”, objašnjavao je.

Zapadni posmatrači u srednjoj Bosni su upozoravali na postojanje ”zajednice mudžahedina” u sjeveroistočnom dijelu općine Travnik. Federalni ombudsmeni su upozoravali da je ograničena sloboda kretanja na širem području sela Brajkovići i Guča Gora, gdje je prije rata živjelo oko 7.000 Hrvata. Na Dan mrtvih, 1. novembra 1996, kada katolici tradicionalno obilaze groblja, kamenovana su vozila na groblju Bukovica. Federalni ombudsmeni su upozorili da „u selu Mehurići ima veći broj pripadnika bivše vojne jedinice ‘El Mudžahedin’, koji su nakon prestanka rata dobili državljanstvo BiH i tu ostali živjeti. Istina, ne hodaju u vojnim uniformama i javno ne nose oružje, ali su izvor stalnog straha i neprijatnosti za Hrvate. Primjećeno je da imaju vozila s diplomatskim tablicama”. U jednom julskom izvještaju iste godine, OHR navodi da su „potvrđeni znakovi prisustva oko 100 mudžahedina u dva sela, sjeveroistočno od grada”. U drugim međunarodnim izvještajima, koje su sačinjavali njemački i američki vojni posmatrači, uglavnom je registrirano trenutno stanje. Uvijek su izdvajane tri činjenice – da npr. u Gučoj Gori sada žive Bošnjaci, da je katolički samostan tek neznatno oštećen, te da su Guča Gora i Potkraj, uz Didake, jedina mjesta bez električne energije.

Ali, kako se živjelo u Gučoj Gori kad su je napustili katolici a upravu preuzeli strani i lokalni islamski dobrovoljci ostalo je nepoznato. Bošnjaci koji su, nakon progonstva iz Jajca, bili naseljeni u ovom području, tvrdili su da je, zajedno sa 30 do 40 svojih sljedbenika, jedan Tunišanin zaveo vladavinu terora u Gučoj Gori. Ta vladavina nije bila neprijateljska samo prema Crkvi, franjevcima, katolicima, nego je zaprijetila i identitetu lokalnih bosanskih muslimana. ”On je bio diktator. Pokušavao je da se proda kao veliki vjernik i humana duša, ali bio je loš čovjek. Rekao mi je da ja nisam dobar musliman, da je moja žena loša zato što radi u vojnoj kuhinji i ne pokriva se, da mi bi trebali da klanjamo na drugi način. Za ime Boga, molimo se na naš način 500 godina, šta tu ne valja? Ponudio nam je 50 kilograma brašna ako moja žena pokrije glavu. Kada smo odbili, počeo je da nas naziva kafirima i da nam prijeti”, govorio je kasnije Mustafa jednom američkom novinaru.

Ali, ko je Ebu Hamza? Postojala su najmanje četvorica ljudi pod tim pseudonimom i njihovi različiti identiteti zbunjivali su javnost i istražitelje. Jedini način da se razdvoje njihovi identiteti bilo je pozivanje na njihovu nacionalnost. Jedan je Ebu Hamza bio Tunišanin, drugi je Ebu Hamza bio Egipćanin, treći je bio Palestinac a četvrti Francuz. Istina, sama nacionalnost je njima malo značila: Ebu Hamza Francuz je nosio sa sobom dokumente iz Tunisa, Ebu Hamza Tunišanin je dolazio iz Italije, a Ebu Hamza Egipćanin iz Velike Britanije. Palestinac je većodavno bio tu, kao student. Dok su Tunišanin, Egipćanin i Francuz boravili u Gučoj Gori, Palestinac je bio u selu Bočinja Gornja kod Maglaja.

Postojale su glasine da je Ebu Hamza Al Misri (Egipćanin), veteran ratova u Afganistanu i Bosni, koji je takođe boravio u ovom području, objavio fetvu u Londonu po kojoj je dozvoljeno (halal) uzimati, otimati sve što nije muslimansko. U zatvorima u nizu evropskih zemalja većsu bile desetine mladića koje su povjerovale da nije kriminal otimati imovinu čiji vlasnici nisu muslimani, ali glasine o fetvi nisu nikada dokazane. Iako su za takvom fetvom tragale, brojne zapadne obavještajne službe i najiskusniji novinari, njeno postojanje nije bilo moguće dokazati. Ebu Hamza je i dalje bio imam u Londonu, a njegove hutbe i pristalice su stizale u Bosnu. „Ako kafir (nevjernik) uđe u muslimansku zemlju, on je poput krave. Svako ga može uhvatiti. To je islamski zakon. Ako se kafir ušeta i vi ga uhvatite, on je plijen. Možete ga prodati na pijaci. I čak, ako ništa ne rade, ako ih muslimani ne mogu prodati na pijaci, možete ih ubiti. To je u redu.”

Ove upute svojim sljedbenicima davao je šejh Ebu Hamza el Misri, imam džamije u Finsbury parku u Londonu. I oni su stizali u Bosnu, vjerujući da u ratu protiv nevjernika važe pravila koja je propisivao njihov imam.

Nastavlja se