Dragan Ilić: Beograd na vodi je kao „parkirana lova“, nije predviđen za život 1Foto: FoNet/Ognjen Stevanović

Trudim se da uživam u svakom trenutku, da budem ovde i sada, da ne očekujem od Boga, Predsednika, Metroa, Telekoma, SBB-a, ili bilo kog autoriteta da mi nešto obezbedi, kaže Dragan Ilić u intervju za našu rubriku „Gde je sad tvoj Beograd?“.

Dragan Ilić (Priština, 1969) je večito nasmejan, ali istovremeno jako pametan i lucidan čovek. Ujutru nam preko radija donosi dobro raspoloženje, ali kao psiholog po struci precizno skenira našu društvenu patologiju. I pored svega deluje i zvuči kao optimista. Od 1994. do 2010. godine radio je na B92, gde je bio najpoznatiji po “TV manijaku”, ali i po jutarnjem programu sa Goricom Nešović, koji je vremenom postao brend za sebe, bez obzira na promene radio stanica. Dugogodišnji je kolumnista nedeljnika „Vreme“ i deo je tima “4 i po muškarca sa Ivanom Ivanovićem”.

Ovog puta sa Draganom pričamo samo o Beogradu.

– Verujem da postoji onoliko Beograda koliko ima Beograđana, to je zbir naših subjektivnih doživljaja, koji su po nečemu slični a po mnogo čemu različiti. Takođe, pretpostavlja se da postoji Beograd izvan naše percepcije, a to su u fizičkom svetu, građevine, saobraćajnice, infrastruktura, a oni su objektivno dotrajali i nisu adekvatni za ovaj broj stanovnika. Možda se može reći da je grad u lošem stanju, zbog divlje gradnje, samovolje investitora, diktata kapitala i rentijera, ali je onaj duhovni Beograd dinamičan šaren kao i uvek – kaže Dragan Ilić na početku intervjua za Nova.rs.

Dugo već živiš na Novom Beogradu. Koliko se promenio od kada si tamo? I zašto uopšte voliš Novi Beograd?

– Novi Beograd je “tera inkognita“, san u betonu, san o novom čoveku, o socijalnoj pravdi i kosmopolitizmu. Volim tu mešavinu kultura i odsustvo balasta istorije koji kod nas znači podelu na starosedeoce i došljake. Na Novi Beograd su svi odnekud došli, u tome smo jednaki, a ovaj kraj Beograda je jedan od retkih gde ste mogli da vidite liniju horizonta, slododno nebo, nezaklonjeno zgradom preko puta. Ovaj kraj je dospeo u muzeje, poput „MoME“ u Njujorku, sada je zaštićena arhitektonska celina, a dugo je bio predmet podsmeha. On je na rekama od svog nastanka, a sada je pod užasnim pritiskom investitora koji iz meni nepoznatih razloga žele da se udenu unutar postojeće infrastukture, poput kancera u pažljivo planiranom tkivu grada. Gospodo, ostvarite svoje tranzicione vizije na nekoj ledini, ne kvarite ono što su vrhunske arhitekte projektovale i što se u svetu zove Beogradska škola stanovanja, art brutalizam blokova.

Mnogima smeta Beograd na vodi, i uopšte način na koji se grad arhitektonski menja poslednjih godina.

– Ako je arhitektura ogledalo sistema vrednosti i vizija vladajuće klase, može se reći da dominira primitivni egzibicionizam, fascinacija idejom veličine, populizam ogromnih zgrada, želja da se fizički pokaže moć. Tu nema prostora za promišljanje o kvalitetu života, pa sam siguran da stanovnici ovog dela grada neće biti presrećni svojom sredinom. Ipak, jedina dobra stvar u celom projektu jeste kej kojim se možete prošetati ili voziti biciklom, od Gazele do 25. Maja. Na sreću tu još nema splavova koji guše pogled na reke. Ponekad mi se čini da je taj deo Beograda banka u betonu, oblik štednje u nekretninama, “parkirana lova“ poput delova Londona ili Bejruta. Takvi kvartovi nisu predviđeni za život, oni služe za pokazivanje moći, finansijske, političke i svake druge.

Koji su tvoji omiljeni krajevi Beograda?

– Donji Dorćol, ulice Zvezdare iza Đeram pijace, Beogradska i Krunska ulica, Savski kej i Luna park kod hotela Jugoslavija, profesorska kolonija prema Pioniru, Fontana Paviljoni na Novom Beogradu. Ovo su potpuno različiti ambijenti u kojima sam živeo i osetio njihovu mikroklimu. Žao mi je što su mnogi biseri od zgrada u Zemunu propali, ali su propali i biseri posleratne arhitekture. Beogradu je potreban Remont, kako je to lepo primetila Darka Radosavljević legendarna urednica kulture na Radiju B92, danas direktorka umetničke asocijacije Remont.

Sava ili Dunav? Koristiš reke?

– Pitanje takođe implicira još jednu od imaginarnih srpskih podela. Obe reke volim, nameravam da nabavim gumeni čamac da bih dodatno uživao. Za one koji žele, tokom toplijeg dela godine imate ture kajakom tokom kojih ćete videti Beograd iz nove i fenomenalne perspektive. Posle snimaka iz vazduha, zahvaljujući dronovima, ovo je potpuno neotkrivena slika. Svaki pogled na reke olakšava dušu, zato mi je strašna i neprihvatljiva uzurpacija priobalja. Savski kej je najstrašniji primer privatizacije pogleda i pristupa reci. Tu je neophodna nacionalizacija i veliko rašćišćavanje. Zamislite, umesto da gledate Savu ili Dunav vi gledate razmetanje tranzicionih novobogataša i njihovih splavova, koji sebe dovode u istu ravan sa prirodnim lepotama, u koje, usput ispuštaju fekalije. Užas.

Vračar i Dorćol su na neki način simboli centra grada, i za život i za provod. Gde je tebi lepše i zašto?

– Vračar historical je platio cenu tranzicije, strašnu cenu, a Dorćolska sirotinja još uvek pruža otpor. Zato imam simpatije za Dorćolce i želim im da istraju. Užasan je pritisak novca, a za Dorćol me vežu duboke uspomene i decenije rada u klubu REX, danas Jevrejskom kulturnom centru, mestu koje je oživelo, iako su stanovnici ovog dela grada nastradali u dušegupkama tokom fašističke okupacije.

Tvoja dugogodišnja koleginica i prijateljica Gorica nas je napustila nedavno, mnogima je ona bila pravi Beograd. A opet, ona je bila jedan od simbola Radija B92, koji je takođe mnogima bio pravi Beograd. Koliko ovom gradu fali jedna takva stanica? Ili je B92 deo jednog vremena u kojem treba i da ostane?

– Od prošlosti pametni uče, da ne ponavljaju greške. Bilo je to divno vreme, objektivno možda najteže, ali je B92 imao svoju svrhu i svoj smisao. Nije se snašao u tranziciji i tu je stavljena tačka. Ono što nije uspeo da završi, što je ostalo njegov nezavršeni geštalt, jeste projekat “Istina, Odgovornost, Pomirenje“. Pošto taj posao kao društvo nismo završili, možda se i danas vrtimo u krug sa istim podelama i istim pitanjima. To, nažalost, nije bio prioritet ni političarima, ni sponzorima ni akterima. Umesto pomirenja ostale su podele. Nije napravljen ni taj prvi korak lečenja društva nakon Miloševića.

Ceo intervju pročitajte na portalu Nova.rs.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari