
Kao prosvetni radnik imam potrebu da se ogradim od dešavanja u prosveti koju diktiraju sindikati. U septembru sam se učlanila u sindikat USPRS opet, dajući tako priliku nadi, a zna se da ona umire poslednja.
Borba za status i dostojanstvo prosvetnih radnika se činila kao odlučna ovaj put i nisam htela da propustim i najmanju šansu da tome ne dam svoj doprinos. Međutim, sve od početka opet deluje kao farsa kao i ranije.
Interni sastanci sindikata otkrivaju mi (opet) da među kolegama nema istinskih boraca za pravdu. Ima ih na liniji sa pravdom, ima ih koji su svesni stanja u društvu, ali toliko ih je malo da je nedovoljno za promene.
A onda se desio 1. novembar, pa su se desili studenti. Do tog trenutka sindikalna borba se već ofucala, izlizala se u brojnim saopštenjima, narednim koracima, anketama.
Otupeli su oštricu borbe, napravili zamršeno klupko i tako praktično anestezirali članstvo. Tom linijom se stiglo do pregovora sa Aleksandrom Vučićem.
U tom trenutku studentski protesti su u jeku, podrška njihovoj borbi se svakodnevno širi. Jedna od glavnih ideja vodilja studentskog protesta je poruka predsedniku Srbije da nije nadležan kao i obraćanje institucijama da rade svoj posao.
Sindikalci umesto da bar ni za trunku ne ugroze društveni konsenzus nepregovaranja sa ionako nenadležnim Vučićem, oni odlaze „na kanabe“ kod njega. Za mene je to bio baš „prst u oko“, za mene je to bila izdaja.
Brojni su izgovori, kilometarski tekstovi u medijima i to režimskim kako je to posao sindikata, kako oni ne vode politiku, kako to nema veze sa dnevnom politikom i tako dalje. Time su samo još dublje potonuli jer su argumenti ne samo lažni nego i štetni. Dokle više te manipulacije rečju politika?
Pa, jedna baba u selu sa dva razreda osnovne škole vodi politiku ako ne razgovara sa komšijom ili se sudi sa njim oko međe, a sindikat odlazak kod Vučića naziva apolitičnim činom! Farsa nepodnošljiva.
Gospodo vođe sindikata, ovo je odsudni društveni trenutak, ovo je, kako neko lepo reče „biblijski trenutak borbe dobra i zla“ predvođen našom decom, našom budućnošću. I nema neutralnih i ne možete se, a i nepristojno je, ponašati kao paralelni univerzum onda kad su sve oči društva uprte u nas. S razlogom, jer smo važni, jer je velika moć u nama.
Samo, ja imam problem s tim da ta moć bude zloupotrebljena, pa sam iskoristila svoju „moć“ da vas (opet) napustim.
Autorka je odbornica Pokreta slobodnih građana u Kruševcu i profesorka u Muzičkoj školi
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.