
Novosadski univerzitetski nastavnici i istraživači organizuju danas protestnu šetnju kao podršku studentima koji su u blokadi.
Okupljanje je počelo u 11.30 kod zgrdade Akademije umetnosti u Ulici Đure Jakšića, dakle se ide do kampusa.
Na platou ispred Medicinskog fakulteta od 10.45 sati okupili su se zdravstveni radnici, lekari, stomatolozi, farmaceuti, medicinski tehničari, fizioterapeuti i drugi te su protestnoj šetnji krenuli ka Akademiji gde su se prodružili profesorima u šetnji do kampusa.
Medicinare su kod Aademije dočekali profesori i građani.
Studentkinja Akademije umetnosti Jelena Stanković rekla je da u ime studenata čestita profesorima što su ozglasali protestnu obustavu nastave i podneli inicijativu za smenu rektora.
„Mi smo ponosni sto smo vaši studenti“, rekla je ona.
Profesor Dragan Matić rekao je da svi znamo zašto smo ovde.
– Kada se u diskursu države pominje generalni štrajk, znak je da u državi nešto trulo, a ta zemlja nije Danska. U njoj se studenti nazivaju ustašama, stanim plaćenicima… Tvrde i da podrška studentima drastično opada, ovo je onda fatarmogana što ja vidim. Pogledajmo oko sebe, teraju nas da ne verujemo svojim učima i očima. Tvrdi se i da profesori hoće hleba preko pogače i da im je plata 520.000 dinara i da nisu zadovoljni. Kamo sreće da je tako. U toj zemlji, kabadahije i kriminalci su spremni da napadaju studente, da ih gaze i potežu noževima, samo zato što traže pravdu. Nas 5.000 radnika i radnica sa univerziteta je potpisalo podršku studentima, ovde smo da pokažemo da činimo jedno tkivo. Solidarnost do ispunjenja zahteva – rekao je Matić.
Sve okolne ulice oko Akademije su nile pune demonstranata.
Nakon 15 minuta tišine, koja je počela, u pomen na 15 žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu, kolona je krenula ka kampusu.
U protestnoj šetnji je više hiljada ljudi. Kolona je bila duga oko tri kilometra, procenjuje Danasov reporter.
Ispred kampusa okupljeni su vikali „Svi u štrajk“ i „Ne damo studente“.
Profesorka Smiljana Milinkov sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu kaže da učestvuje u protestnoj šetnji jer ne želi da dozvoli da „iko bije našu decu na ulicama“.
Ističe da je cilj sloboda, autonomija univerziteta, pravda.
„Od prvog dana blokada smo uz studente, sada je vreme da pokažemo na koje još načine možemo da doprinesemo da se što brže ispune njihovi zahtevi, a njihov glavni zahtev je društvo u kojem se poštuju institucije, institucije koje rade svoj posao, i osećaj svih nas da budemo sigurni u ovom društvu“, poručila je Milinkov.
Na skupu je zatražena ostavka rektora Dejana Madića. Kako je rečeno, on nema integritet da vodi Univerzitet.
Okupljeni su potom ispred Rektorata upisali najnižu ocenu za rektora Dejana Madića u improvizovani indeks.
Ljubica Oparnica redovna profesorka Pedagoškog fakulteta u Somboru, ispred Rektorata je rekla kako je „ponosna sam i fascinirana načinom na koji studenti vode svoju borbu“.
– Oni demonstriraju intelektualnu moć kojom su obesmislili mehanizam vladajuće grupe, mehanizam satkan od nasilja, ucena, laži i korupcije, mehanizam dehumanizovanja svih koji su, zamislite, pomislili da misle. Dužnost je nas profesora da bezrezervno podržimo studente u borbi za bolje i pravednije društvo – rekla je ona.

Ipak, kako je istakla, na žalost ima profesora – koji nisu uz studente, poput prvog među jednakima, rektora, koji je morao da stane uz studente, da sa njima razgovara i iznalazi rešenja, a ne da se sakrije.
– Madić, nije dostojan funkcije rektora, podleže političkom pritisku i nije dorastao aktuelnoj situaciji – on ne prepoznaje vrednosti za koje se studenti u blokadama zalažu. On podržava vladavinu onih koji studente napadaju i targetiraju, vladavinu nasilja crnokapuljaša i sam ih na Univerzitet poziva! On i njegova ekipa ne žele da se zahtevi studenata ispune, jer tako će da izgube privilegije koje imaju kao saradnici vladajućeg režima – kazala je profesorka.
Ona je pitala i kako rektor može da ćuti i oštro ne osudi targetiranje svojih studenata? Kakvi su to nastavnici čije đake BIA zove na razgovore, tabloidi razapinju, a oni ćute?
– Pozivam rektora, dekane i sve šefove odseka, departmana i katedri koji ćute na zločin i nasilje odobravajući tako kriminal i korupciju u društvu, da podnesu ostavke! Nisu dostojni predstavnici našeg kolektiva i ostavka im je šansa da nešto časno urade – kazala je ona.
Igor Dolinka: Ovo je bitka za opstanak naše nacije
Redovni profesor Prirodno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu i dopisni član SANU Igor Dolinka, održao je govor u kampusu Univerziteta ispred PMF-a.
Njegov govor prenosimo u celosti:
Naš narod, ova zemlja i njeni građani, suočili su se tokom svoje slavne i tragične istorije sa mnogim teškim izazovima, prolazile su i odlazile vojske, često tehnološki i brojčano nadmoćnije, nepojamne sile su se namerile da pokore ne samo nas, već i čitav svet. Pa, ipak, još uvek smo tu – zbog ravnoteže među zvezdama ili zbog nekog drugog nedokučivog razloga.
Danas i, nažalost, ne prvi put u poslednjih nekoliko decenija, suočavamo se sa sasvim drugom vrstom izazova, sa organizmom koji bismo mogli da nazovemo hobotnicom. Ali, ne sa osam, 88, 888 pipaka – izgleda da je to zlokobno ponavljanje cifara danas u modi, 15, 155, 1555… – već hobotnicom koja je sa svojih 8888 pipaka zarila duboko u pore društva, a tako i u univerzitet.

Njen ledeni dah možete da osetite i kada se prošetate Zmaj Jovinom, pa pored Gimnazije. Danas gotovo da više ne možete da bude ni direktor vrtića, ni upravnik jaslica, a da niste primili taj beleg hobotnice. I sad više nema nazad – nema gde, da ne bude zabune. Svedoci smo bitke u borbi za sam fizički, biološki opstanak naše nacije kojoj hobotnica postojano isisava vitalnost, život. Ništa više i ništa manje. I naši studenti nas sada predvode u ovoj borbi.
Čujem, pitaju nas – pa, šta hoćemo? Odgovor na to pitanje je bolno jednostavan i očigledan – treba li gospodo da se opomenemo prvog stiha naše državne himne: „Bože pravde, ti što spase od propasti dosad nas.“
To je prvi vapaj srpske narodne duše, vapaj za pravdom koji dolazi pre vapaja za hlebom. Hobotnica kao da ne razume ili, pre će biti, neće da razume, da pored krivične odgovornosti, kao kategorije pozitivnog prava, postoji politička odgovornost, etička i starija kategorija. Kad ste jednom presekli crvenu vrpcu na ulazu u javnu zgradu i uslikali se za sve moguće medije, vi ste tog trenutka dali zavet, sveto obećanje narodu i građanima da je ta zgrada bezbedna za upotrebu. Hoćemo vladavinu zakona, a ne jednog čoveka. Hoćemo vladavinu čestitosti i poštenja, a ne bahatosti.
Šta hoćemo još? Da bismo ovo dobro razumeli, poslušajmo stihove srčanog i čestitog Mostarca Alekse Šantića. Da, Alekse Šantića, ne Đure Jakšića. „Mi znamo sudbu i sve što nas čeka, no strah nam neće zalediti grudi! Volovi jaram trpe, a ne ljudi, Bog je slobodu dao za čoveka.“
Hoćemo slobodu za institucije ovog društva koji služe jednoj i samo jednoj svrsi, a to je da građanima učine život lepšim, lakšim, srećnijim. Hoćemo bolnice i kliničke centra, institute, sudove i javna glasila slobodne od svih političkih i politikantskih uticaja igara, od svih troslovnih akronima, sadašnjih i budućih, od svih hobotnica.

Ali pre svega, hoćemo slobodne univerzitete i škole, jer, da citiram velikog šampiona slobode Nelsona Mendelu, obrazovanje je najmoćnije oružje koje čovečanstvo ima da promeni svet. Ili, kako bi to narodski, naš prvi ministar prosvete u modernoj srpskoj istoriji, pored čije statue imam čast da stojim danas, rekao – knjige, knjige braćo moja, a ne zvona i praporce.
Samo tkivo svake nacije sastoji se od obrazovanja i kulture. Hoćemo najzad da nas vode najstručniji i najsposobniji mladi ljudi, hoćemo prave mlade lidere, a ne one koji dolaze sa tamo nekih opskurnih stranačkih akadmiija, jer gospodo, ako zaista mislite da se mladi lideri stvaraju tako što ih učite na udvorištvo i poslušnost, onda razmislite ponovo.
Ove devojke i mladići u blokadama, koji se bore za istinu, čast i život, pokazali su i integritet i hrabrost, e pa to je materijal od kojeg treba da nastaju pravi lideri. Oni su pravi lideri naše budućnosti.
Ali, nažalost, sa tugom moramo da se prisetimo da naši pravi mladi lideri nisu samo u ovim zgradama. Ne smemo da zaboravimo naše bisere rasute po celom svetu, dvojica od ponajboljih studenata sa kojima sam ikada radio, koji su sve ispite kod mene položili sa maksimalnim brojem od 100 poena, danas su u Berlinu, u Nemačkoj. Naš prvi master sa smera Veštačke inteligencije, danas živi i radi u Briselu, a za njom će, bojim se, poći još mnogi.
Prisećam se generacije izvanrednih mladih matematičara koji su danas u Bonu, Beču, Birmingenu, Bristolu, Braunšvajgu, Bergenu i Bregi, Budimpešti, Barseloni i Bazelu, sve to počinje da liči na dijaboličnu i nimalo zabavnu igru zanimljive geografije gde nam to prokleto slovo „b“ oduzima sve što vredi i do koga nam je stalo.

I pomišljam kako to slovo „b“ u srpskoj azbuci se lukavo i podmuklo smestilo između slova A i V. I kako sada to trojstvo slova u svom paklenom plesu, uništava naše živote, živote dragih nam ljudi, nagrizajući samu supstancu biološkog, intelektualnog i duhovnog opstanka ovog naroda. Sada je vreme, sada je vreme da stanemo i kažemo: Dosta je bilo!
Na kraju, dozvolite mi da poentiram stihovima besmrtnog princa srpske lirike kojeg poznajemo svi po tantalskoj dilemi: „Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?“ U istoj toj pesmi, „Poeziju će svi pisati“, on proriče da jednog dana, „tamo gde je bilo srce, stajaće sunce, i neće biti u ljudskom govoru takvih reči koji će se pesma odreći“. Poeziju će svi pisati.
Mi poručujemo, taj dan kada će poeziju svi pisati neumitno i ubrzano dolazi. Naši studenti je već pišu, a do tada, u međuvremenu, ja primam na sebe osudu propevale gomile – ko ne ume da sluša pesmu, slušaće oluju!
Ko ne čuje petnaest minuta gromoglasne tišine, na trgovima i raskrsnicama, u školskim dvorištama i na pijacama, čuće „grmljavinu strašnu zemlje slobodne“, da konačno ispravno parafraziramo našeg predivnog Đuru Jakšića, iz čije smo ulice danas pošli.
I zato – živeo slobodan univerzitet! Živela Srbija koju je pogledao Bog pravde. Živela Srbija bez straha u kojoj za hobotnicu prosto nema mesta.
Živela Srbija u koju naši mladi stručnjaci žele da se vrate i učine je pravednijim, bezbednijim i boljim mestom za život. Živela Srbija bezbrižnih dečjih osmeha.
I, iznad svega, živeli naši čudesni i neustrašivi đaci, studentkinje i studenti kojima se divi čitav slobodoljubivi svet. Živeli!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.