Otvoreni standardi, otvoreni kod, otvorena arhitektura – sve to zvuči tako pozitivno, tako slično, tako…otvoreno. Ko ne bi poželeo da radi baš sa takvim IT sistemom koji je mnogo bolji od zatvorenog. Prvo iznenađenje krije se u činjenici da je pravi kontrast na tržištu danas između različitih vrsta otvorenog, a ne između otvorenog i zatvorenog.

Otvoreni standardi, otvoreni kod, otvorena arhitektura – sve to zvuči tako pozitivno, tako slično, tako…otvoreno. Ko ne bi poželeo da radi baš sa takvim IT sistemom koji je mnogo bolji od zatvorenog. Prvo iznenađenje krije se u činjenici da je pravi kontrast na tržištu danas između različitih vrsta otvorenog, a ne između otvorenog i zatvorenog. A zašto je danas sve na IT tržištu otvoreno? Zato što želimo da imamo veću kontrolu, želimo da sarađujemo sa drugima na razvoju naših sistema i želimo bolji uvid i razmenu podataka. Ali, to ne znači haos, već nastajanje da sazna šta je u osnovi programa koji se koriste. Tako ga bolje poznajete, bolje koristite i više učite o njegovim (a i svojim) sposobnostima. To zvuči kao velika sloboda, ali krije i veliku opasnost. Metafore iz sveta automobilske industrije svojevremeno su bile veoma popularne u IT novinarstvu, a sećam se nekih u kojima je Majkrosoft prošao ne baš slavno. Pa da probamo ponovo – zamislite da svaki put kad otvorite haubu svog automobila i dotaknete neki njegov deo, doživite da se taj deo promeni ili, čak, nestane. Ili, još gore, želite da prekontrolišete kočnice, ali pritisnete pogrešno dugme, i one potpuno nestanu, ali i dalje izgleda kao da su tu. Možda bi to bilo po malo opasno?
Kod otvorenog sistema sve je otvoreno i pristupačno: kad jednom otvorite sva vrata i u svom sistemu, morate dobro da pazite gde se šta ostavljate. To je kao da ste skinuli vrata sa svog stana i na dovratak stavili malu priručnu mapu koja kaže gde su šrafcigeri, gde je novac, gde je kupatilo, a gde „ladno“ pivo, jer vam povremeno u kuću navraćaju neki majstori koji bi nešto da poprave. Da, ali ko još može da navrati? Sigurnost? Zaboravite na sigurnost, bitno je da je otvoreno. Takođe, kad nema nekih pravila, kad nema standarda koji zacrtavaju kako se treba ponašati u ovakvoj situaciji, onda su jedini pravi eksperti oni koji su taj sistem postavili. A oni onda mogu da biraju koliko će vam naplatiti da ga i dalje održavaju za vas. Jer drugih nema. Vratimo se na čas u automobilsku industriju: zamislite da vaša omiljena fabrika automobila proizvodi samo motore i volane, a da sve druge delove auta po volji ugrađuje vaš automehaničar Ljubinko, koji ih kompletira i završava za vas. Zamislite dalje da je vaš automobil dovršio uz pomoć tri budilnika i pola kilograma retke vrste amazonske šljive. Koji drugi majstor će umeti da ga popravlja? I koliku će moć nad vama imati vaš majstor? A da ne pominjem uvoznike retkih amazonskih šljiva.Otvoreni standard je neka druga vrsta otvorenosti, izbalansirana da vam da slobodu da znate i razvijate, ali i da ograniči opasnosti i cene otvorenog sistema. Otvoreni standard podrazumeva da znate detalje, ali ih ne smete menjati i to omogućava svima da ga koriste. Drugim rečima, razmenjujete sa svima ključna znanja o tome kako se najbolje može sa vašim sistemom sarađivati, raditi i komunicirati, ali im ne dajete šansu da u njega uđu i menjaju ga, kontrolišu ili zloupotrebljavalju. Otvoreni kod, s druge strane, podrazumeva da svako može da ga menja.
Ove i obične teme provociraju snažne jake emotivne reakcije kod učesnika na IT sceni; svi imaju svoj omiljeni modus i oblik rada, i sve te emocije vam kažu koliko se ljudi lako i duboko vezuju za jednostvane ideje – ideje otvorenosti i saradnje, ideje najboljeg mogućeg iskorišćenja onoga na čemu rade, ali je paradoks u tome da upravo sistem koji je formulisaniji, čvršći i zaokruženiji ima više šanse da im to pruži. To najbolje dokazuju veliki i moćni sistemi širom sveta, neki koji servisraju najveće gradove na svetu – a svakim danom ih je sve više. Oni su probali da primene suprotnu logiku i od nje su odustali na veliki i posramljujući način, shvativši da je taj eksperiment zanimljiv, ali da oni moraju da budu iskreni i realni prema svojim potrebama. I nije ovde reč o pobedi Majkrosofta nad Luniksom, niti o pobedi Luniksa nad Majkrosoftom, koliko o pobedi korisnika nad svojim iluzijama i parcijalnim vizijama. Zagovornici OSS ponekad iskreno, ali i veoma pogrešno, sugerišu jednu suptilnu zamenu teza, po kojoj otvorenost znači slobodu, a slobode nikad dosta. Da, teško je ne složiti se da je sloboda poželjna, i da svi volimo da je ima dovoljno. Ali, ova rotacija poruka ima bar dve greške. Nije otvorenost apsolutno identifikovana slobodom, niti to ikad u relanom svetu tvrdimo. Ponekad želimo da budemo sigurni i „zatvoreni“ u svojim domovima, sistemima i izborima, da bismo imali slobodu da u njima uživamo, radimo i gradimo po svojoj meri. Ali, tezu da je sloboda dobra, a apsolutna sloboda apsolutno dobra, doživela je krah. Jer, sloboda je kao i svaki drugi element konteksta – vredi tačno onoliko koliko i stvar za koju smo je primenili. Otvorenost isto tako. I jedno i drugo se mogu zloupotrebiti, a na nama je da modulišemo koliko nam je čega kao društvu potrebno. IT scena? Isto tako.
Otvoreni standardi, otvoreni kod, otvorena arhitektura, svaka otvorena stavka podrazumeva nešto što ima da se otkriva (i pokriva), i u toj stavci se krije čitava magija. I, da „zatvorimo“ – čak i kada se dostigne kritična masa funkcionlanosti, na IT tržištu uvek će ostati dovljno prostora za hobiste i zaljubljenike u apsolutnu modularnost i „otvorenost“. Dovoljno otvoreno zar ne?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari