Dva scenarija za predsedničke izbore 1Foto: Fonet/Dragan Antonić

Šta nas čeka u politici Srbije 2017? Na početku godine odlučivaće se između dva scenarija.

Po jednom, predsednik Tomislav Nikolić u narednih mesec i po dana uspeće da dogura do određenog broja rejting poena – i dobiće podršku premijera Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke za predsedničku kandidaturu. Poena treba da bude toliko da bi daljim „narastanjem“ u kampanji Nikolićeva pobeda bila izvesna već u prvom krugu. Drugi krug predstavlja povišen rizik za Vučićevu vlast. Jer, ne samo što će se pretvoriti u referendum za i protiv vlasti naprednjaka, već će protivkandidat SNS, ko god to bio, izaći kao ojačani vođa opozicije. I uz pobedu, vlast će biti oslabljena.

Zato je i dalje otvoren drugi scenario – da se kandiduje sam Aleksandar Vučić i da se to pred građanima postavi kao neophodan uslov za stabilnost Srbije, usred svetskog geopolitičkog haosa. Unutar SNS preovlađuju oni koji bi se radije opredelili za ovaj drugo jer je sigurnije, ali nije mali broj ni onih koji nezadovoljni iz različitih razloga iščekuju da li će se oba scenarija slomiti. Jer, cena Nikolićevog povlačenja iz trke za drugi mandat i njegova javna podrška Vučiću neće biti mala. Recimo, Nikolić bi se mirno povukao ako Vučić uradi isto što i on kada je postao predsednik – ako podnese ostavku na lidersku funkciju u SNS. I ako bi predsednik naprednjaka ponovo postao Nikolić i to u punom kapacitetu, a ne u počasnom svojstvu.

Nikolićeva kandidatura podiže cenu i strankama koje su u savezu sa naprednjacima. Ivica Dačić, Rasim LJajić, ali i drugi – nesumnjivo žele određene ustupke u zamenu da se sami ne kandiduju i da pozovu birače da podrže Nikolića. Vučić zasad parira mogućnošću da raspiše i vanredne parlamentarne izbore, gde bi svi iz vladajuće grupacije i zajedno i pojedinačno mogli da prođu samo lošije nego na izborima 2016. Jer, vreme provedeno na vlasti radi protiv njih, i tu čak i najmoćniji marketing ne može da deluje kao čarobni štapić. I uz sveopštu ofanzivu provladinih medija, u parlament bi u tom slučaju izvesno ušli još brojniji poslanici Dosta je bilo Saše Radulovića, i verovatno Dveri Boška Obradovića. Eventualno udruženi sa onim opozicionim kandidatom koji dobije najveći broj glasova, a nije Vojislav Šešelj, oni bi predstavljali po vlast mnogo opasniju grupaciju nego recimo što je ova sa izbora 2016. Kad je reč o Šešelju, pitanje je koliko on zbog zdravstvenog stanja može da izdrži predsedničku kampanju. Za Šešelja bi najveći uspeh bio da dobije više glasova od opozicionih kandidata – Saše Jankovića ili eventualno Vuka Jeremića.

I Jankovićev i Jeremićev glasački potencijal su nepoznanica, naročito zato što 21. vek fundamentalno menja osnove političke kampanje. U prošlom veku za uspeh na izborima bila je potreba dugogodišnja politička prepoznatljivost, „ljudska“ infrastruktura u vidu političke stranke, tradicionalna biračka uporišta… U sadašnjoj eri moćnih medija i interneta to se sve može nadomestiti u nekoliko intenzivnih nedelja, u kojima se stvara i ultra brzo diže instant politički profil. Ali, kako se to radi po principu rijaliti programa, kako bi gledaoci-birači što lakše i prijemčivije poistovetili svoje stavove sa stavom kandidata, pitanje je koliko se i Janković i Jeremić mogu uklopiti u takav koncept. To svakako nije nemoguće, budući da oni osnovnu postavku već imaju – dok je to kod Nikolića – domaćin i čovek nalik narodu koji glasa, u Jankovićevom slučaju to je urbani borac za ljudska i civilizacijska prava, a u Jeremićevom, patriota ali situiran na Ist riveru, koji je na „ti“ sa svetskom globalnom elitom.

Ne treba izgubiti iz vida naravno ni mogućnost koja postaje sve više teoretska, da se Jeremić ne kandiduje, budući da sve njegove izjave idu u tom pravcu. I Janković i Jeremić su u pretkampanji, čiji se efekti sigurno mere u sondažama – Janković uz podršku civilnog sektora, koji prvi put tako otvoreno i grupisano nastupa, delom i zbog osećaja ugroženosti od strane Vučićeve vlasti. Jeremić pak serijom tribina, uglavnom po pravnim fakultetima u Srbiji, ukazuje i na to na koje biračko telo računa – mlađe, obrazovanije, koje teži desnici. Tu mu međutim ozbiljno konkuriše i kandidat Boško Obradović, te nije isključeno da Jeremić neće trčati predsedničku trku ako u njoj bude i lider Dveri.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari