SAD (5): Obećanje koje se ostvarilo 1Foto: Wikipedia.org

Uz tu jednostavnost išao je ideal jednakosti. U prvoj polovini dvadesetog veka većina Amerikanaca najčešće je sebe videla kao pripadnike manje-više ujednačene srednje klase.

„Bogataš puši iste cigarete kao siromašan čovek, brije se istom vrstom aparata za brijanje, koristi se istom vrstom telefona,usisivača za prašinu, radija i televizora“, pisao je Harper’s Magazine još 1947. godine zadovoljno.

Tom idealu pripadalo je određeno osećanje prosečnosti; ne moraš uvek da izgledaš kao najbolji ili da se ističeš.

Kao što je Stajnbek pisao jednom prijatelju: „U prošlom ratu, kad su se za vreme invazije brodovi bližili obali, prepuni prestrašenih ljudi, narednici i oficiri nisu vikali vojnicima: ‘Napred, borite se za slavu i besmrtnost!'“ Ne, uzvikivali su: „U talase! Hoćete da živite večno?“

Međutim, u toj jednakosti počele su u američkoj srednjoj klasi da nastaju promene.

Novi modeli automobila bili su već prilično podešeni prema rangu i staležu: za početnike je bio ševrolet, onda dolaze pontijak, oldsmobil i bjuik, pravi bogataši su vozili kadilak.

I ne samo to, kupovina i potrošnja postajali su sve više društveno merilo.

Morao si da se voziš u novom pontijaku, i ko se 1959. vozio u pontijaku iz 1956. godine bio je bezveznjak. Novi automobil bio je nagrada za višegodišnje odricanje i mukotrpan rad, kako su upravo oglasi za kadilak stalno uzvikivali.

„Evo čoveka koji je zaslužio da sedi za ovim upravljačem!“

Tradicionalna puritanska skromnost lagano je iščezla u većini porodica. Istoričar Vilijam Lič opisivao je razvijanje „kulture žudnje koja je pobrkala dobar život s imovinom“.

A njegov kolega Dejvid M. Poter žalio se 1954. kako društvo sad očekuje da čovek „svoju kvotu imovine – automobile, viski, televizore – konzumira održavanjem visokog sigurnog životnog standarda i da ga smatraju ‘dobrim momkom’ ako svoj deo uzme, dok se svako podsmeva opreznom, nesebičnom, strašljivom štedljivom čoveku koga bi poštovala prethodna generacija“.

I to je predstavljalo jaz između starog preživljavačkog i novog potrošačkog društva: pravljenje dugova što se oduvek smatralo kao teret i sramota odjednom je postalo najnormalnija stvar, pa je čak i podsticano.

Sad moram da budem oprezan s rečju „prekid“.

U izvesnom pogledu, još uvek je bilo reči o kontinuitetu.

Već dvadesetih godina u Americi je nastajala neka vrsta luksuzne kulture, a 1928. godine je kandidat za predsednika Herbert Huver vodio čak kampanju pod parolom „Dva automobila u svakoj garaži“.

Ubrzo posle pada berze izjavio je da je tadašnja Amerika bliža okončanju siromaštva nego bilo koja zemlja dotad.

Dvadeset godina kasnije ponovo se prihvatila ta ideja. Sad je u to ipak bilo uključeno mnogo više stvari.

Velika većina Amerikanaca, starih i mladih, prihvatila je potpuno nov način razmišljanja.

Posle svih tih godina brige, opasnosti, oskudice uživali su u punoj meri u tom izobilju i prividnoj sreći.

Bila je to nagrada posle svih tih napaćenih generacija, bilo je to obećanje Amerike koje se konačno ostvarilo, trebalo je da odsada život tako izgleda.

Iz knjige „U Americi: Putovanje sa Džonom Stajnbekom“, s holandskog prevela Ivana Šćepanović, izdavač: Heliks

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari