Pločice su od onih sela za koje kažu da su kraj sveta. Od Kovina deset kilometara vožnje prema Dunavu i nema više, ćorsokak. Na ulazu ruine nekada moćnog poljoprivrednog kombinata, avetinjski prazan ogroman ambar. U samom selu dremljivo, sa upražnjenim šamlicama pred kućama. Tražim most koji je pedesetih godina, u katalogu Zavoda za zaštitu spomenika, zaveden kao jedan od najstarijih u zemlji.
Pločice su od onih sela za koje kažu da su kraj sveta. Od Kovina deset kilometara vožnje prema Dunavu i nema više, ćorsokak. Na ulazu ruine nekada moćnog poljoprivrednog kombinata, avetinjski prazan ogroman ambar. U samom selu dremljivo, sa upražnjenim šamlicama pred kućama. Tražim most koji je pedesetih godina, u katalogu Zavoda za zaštitu spomenika, zaveden kao jedan od najstarijih u zemlji. U novijim publikacijama ga nema. Pitao sam u Beogradu, nisu znali, raspitao se u Beloj Crkvi, tamo su načuli za neki Rimski most, u Vršcu se prisetiše nekakvog mosta Savojskog kod Pločice ali ništa određeno. Zato lagano vozikam po selu ne bih li uhvatio nekog izglednog ko bi mogao da pomogne. Ali slaba vajda. Taman da odustanem, kad ispred seoske radnje, sa čučećim pivdžijama, izniknu sedokosi Laza i pošto me odmeri, pozva da ga pratim. Uvede me kroz škripavu kapiju u dvorište puno kokošaka, pored lajavog kera, mačke koja liže mačiće na suncu, žene koja prostire veš, preko zasađenog luka u bašti i stadosmo na ivicu strmine, odakle puca vidik na beskonačne zelene poljane i svetlucavi Dunav u daljini. Laza me munu, pokaza prstom na usamljenu crvenkastu građevinu, nasađenu u sred zelene ravnice: ‘’Eno, Jerinin most!’’
Prašnjavim sokakom izbijamo u polje. Laza priča da je pre rata selo bilo polunemačko, polusrpsko. Posle se Nemci iselili, doselili Kosovari. Rođen je u Zubinom Potoku, ovde je došao kao petogodišnjak. Zastajem da iz daljine slikam čudo od mosta na suvom. Iznenađujuće je veliki. Dugačak preko dvadeset, širok oko tri metra, građen od poveće cigle, ima tri velika luka i tri obla ledobrana, ali nigde reke, kamoli leda. Da stvar bude čudnija, svuda oko mosta vrludaju traktorski razrovani putevi koji ignorišu stamenu građevinu. Laza mi odvraća pažnju, pokazuje napušten salaš, kaže da je tu nekada bila kombinatska staja za preko dve stotinu priplodnih bikova. Tako je taj propali Kombinat plodno radio. Klimnem glavom. Prilazim mostu. Zaista je nejasno zašto je ova elegantna građevina podignuta baš na ovom mestu, izvan svakog iole važnog pravca i puta?! Dok se penjemo na most, Laza priča da je bio kombinatski traktorista, radilo se i zarađivalo. Pokušava da mi pokaže udaljenu kovinsku šećeranu koja je bila na glasu, a sada načisto opustela. Iz pristojnosti, bacam letimičan pogled. Hodam po mostu. Oba prilaza su prilično oštećena, jedna strana je bez ograde, na sredini povelika rupa. Očuvana ograda ima ukrasne pravougaone otvore koji mogu biti i puškarnice. Laza kaže da je šezdesetih godina Kombinat pokušao da „rasturi“ most i iskoristi materijal za gradnju štala ali most se „nije dao“, mučili se mesecima sa razvaljivanjem, pa odustali.
Most je građen na isti način i u istoj tehnici kao i sve tvrđave iz austrougarskih vremena. Moguće je da ima veze sa Eugenom Savojskim koji je osvojio Banat 1717. godine i možda ovde pripremao teren za iznenadni prelazak Dunava i osvajanje Beograda. U svakom slučaju, nastao je u XVIII veku, na močvarnom terenu, verovatnije zbog osiguranja granice prema Turskoj, odnosno, Srbiji. Laza zastane da se presliša, kaže da ne pamti da se ikad iko raspitivao za ovo cigleno čudo. Potpuno je zaboravljeno. Siđem sa mosta i posmatram sa druge strane. Laza sa mosta dovikne: „Može li nešto da se učini?!“ Slegnem ramenima. On nastavi: „Da se barem malo oporavi? Šteta ovolikog zemljišta?!“. Nešto mi nije jasno, pitam:“Šta?!“. On se brecnu: „Pa Kombinat?!“ Ponovo slegnem ramenima. Na to besno frknu: „A most?!“. Ne znam šta da mu kažem, nastavljam da snimam. Laza se namršti, naže se preko ograde i viknu: „Pa što si dolazio?!“ Ne bih da ga ljutim, od pomoći je. Podignem glavu, zaglednem njegovo naborano i smrknuto lice. Zahvalim mu se, puno mi je pomogao, kažem da se odavno raspitujem i tražim, star je i veoma vredan, želeo sam da ga vidim i snimim. On se malo odljuti, uspravi, čak i polunasmeši. Iskoristih priliku, škljocnuh penzionisanog kombinatskog traktoristu sve sa zaboravljenim mostom. Trebaće mi za uspomenu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.